Ovog vam puta donosimo dio razgovora s prof. Michaelom Adrianom Petersom, jednim od najistaknutijih stručnjaka u suvremenoj filozofiji obrazovanja.
Prof. Peters potječe iz radničke klase i započeo je karijeru kao srednjoškolski nastavnik. Nakon sedam godina prešao je u akademske krugove. Nakon brojnih predavanja koja je održao kao vanjski suradnik i gostujući profesor Michaelu je ponuđena katedra na Sveučilištu u Aucklandu a potom je radio kao znanstveni suradnik na Sveučilištu u Glasgowu te nakon toga na Sveučilištu u Illinoisu, u Urbana-Champaignu.
Michael Peters trenutačno je profesor edukacijskih znanosti na Sveučilištu u Waikatu na Novom Zelandu, gdje je ujedno jedan od voditelja programa globalnih studija iz obrazovanja; također je profesor emeritus na Sveučilištu u Illinoisu, u Urbana-Champaignu (SAD), radi kao vanjski suradnik na Umjetničkoj školi pri Kraljevskom institutu za tehnologiju u Melbourneu (Australija) i na Fakultetu za strane studije pri Sveučilištu u Guangzhouu (Kina) te predavač na School of Creative Arts na Sveučilištu James Cook (Australija). Njegov opus obuhvaća više od 60 knjiga i 500 članaka.
Ovom prilikom predstavljamo vam dio razgovora kojeg je putem e-poruka vodio Petar Jandrić, dok će cjeloviti intervju biti dostupan u knjizi Petra Jandrića “Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije”, koju će uskoro objaviti nakladnička kuća Jesenski i Turk.
Michael, čime se najviše bavite u posljednje vrijeme?
Michael Peters: Rekao bih da radim na trima glavnim temama koje su međusobno povezane: filozofiji, političkoj ekonomiji znanja i akademskom nakladništvu. Kad je riječ o prvoj temi, filozofiji, spomenuo bih svoje trajno zanimanje za Wittgensteina (barem od svoga doktorata o njegovim kasnijim djelima) te za Heideggera i Nietzschea, zatim za suvremene francuske filozofe kao što su Foucault, Lyotard, Derrida, kritičku teoriju i Frankfurtsku školu uključujući Habermasa, te za američki pragmatizam, osobito Rortyja. O drugoj temi, političkoj ekonomiji znanja, nedavno sam napisao trilogiju Imaginacija: Tri modela imaginacije u doba ekonomije znanja (Imagination: Three Models of Imagination in the Age of the Knowledge Economy, Murphy, Peters and Marginson, 2010).
Također se dosta bavim neoliberalizmom, radim na raznim knjigama u području visokoga školstva i sveučilišnog obrazovanja te surađujem s Ronom Barnettom i s vama, bavim se proučavanjem društvene proizvodnje znanja, kreativnom ekonomijom, ekonomijom znanja i ekonomijom utemeljenog na otvorenom znanju, kibernetičkim kapitalizmom, snažnim utjecajem Marxa i radikalne političke ekonomije posredstvom teoretičara kao što su Negri i Hardt. I na koncu, što se tiče treće teme, akademskog nakladništva, zanimaju me časopisi s otvorenim pristupom, recenziranje časopisa, veliki podaci i bibliometrija.
Ovom popisu, koji služi isključivo tome da opišem istraživački profil, dodao bih da su poveznice između navedenih tema mnogo dublje. Zanimaju me oblici mišljenja: materijalni i historijski oblici koje mišljenje poprima u različitim žanrovima (filozofija kao vrsta pisanja) i u različitim medijima.
Ova se knjiga služi dijalogom kako bi se istražila pitanja koja se tiču učenja u doba digitalnog uma. Koji su najveći izazovi (u osmišljavanju i interpretaciji) dijaloških pristupa? Koje su njihove najveće prednosti?
Michael Peters: Kao što u svome pitanju dajete naslutiti, dijalog je drevna forma koja definira zapadnu filozofsku tradiciju i koju poznajemo ponajprije iz Platonovih dijaloga, svojevrsna dramatizacija dijalektike u kojoj Sokrat u dijalogu primorava sugovornika na elenchus ili proturječje. U tom je trenutku igra raspravljanja radi suprotstavljanja, odnosno eristika, završena. Premda mi je ta forma veoma zanimljiva kao filozofijski model, mislim da nam danas nije od koristi.
Odnosi moći u dijalogu nisu simetrični i Sokrat uvijek pobjeđuje – premda se pravi nevježom. Pomalo sam skeptičan čak i ako se dijalektika pokaže „istinitom“ ili barem isključi neutemeljenu besmislicu. No isto tako mislim da je potrebno razumjeti da je oblik mišljenja koji nazivamo dijalogom dinamično sredstvo mišljenja i angažmana koje je podložno stalnoj mijeni.
Dakle, možemo govoriti o mnogim vrstama dijaloga koji se temelje na inovacijama Nietzschea, Kierkegaarda i Bubera (egzistencijalni susret), Heideggera i Gadamera (hermeneutički model sudionika kao su-tragatelja za istinom koji teže konsenzusu), o Habermasovu kritičkom dijalogu („idealna govorna situacija“ koja se ne odvija posredstvom bilo kakve prisile, nego je vođena samo argumentacijom), o Freireovu dijalogu kao kulturnoj akciji, Rortyjevoj konverzaciji koja se temelji na Gadameru i Oakeshottu („razgovor čovječanstva“), Wittgensteinovim i Derridaovim žanrovima dijaloga kao formama govorenja samome sebi u obliku unutrašnjeg dijaloga, i tako dalje.
Moramo uočiti različite povijesne oblike dijaloga i odrediti koji je model prikladan i pod kojim uvjetima kao temelj za učenje u doba digitalnih medija. Što se mene tiče, najavljujem strukturu peer-to-peer, odnosno istorazinskog učenja kroz dijalog strukturiran posredstvom procesa „mi mislimo“ – procesa kolektivne intencionalnosti i mudrosti grupe. Taj lateralni i simetrični koncept temelj je istorazinskih filozofija koje istražujem, osobito koncepta peer-to-peer i njegovih implikacija za kolektivno stvaralaštvo i zajednička intelektualna dobra.
Tokom svojih studija fizike, tehnologije, društvenih i humanističkih znanosti imao sam privilegiju da razgovaram i slušam o učenju u doba digitalnog uma s ljudima iz različitih istraživačkih i neistraživačkih tradicija. Probijajući se kroz silnu raznolikost žargona i stilova, primijetio sam da se često zanimaju za slične teme, izražavaju slične preokupacije i imaju slične emocionalne reakcije. Već mi se dulje vrijeme čini da bi ti uvidi mogli postati mnogo moćniji ako bih ih nekako objedinio. Stoga u ovoj knjizi razgovaram s ljudima iz različitih tradicionalnih disciplina: s povjesničarima, filozofima, teoretičarima medija, pedagozima, praktičarima, aktivistima i umjetnicima.
Takav niz razgovora objedinjen u zbornik može biti koristan izvor nekome tko želi čitati o različitim perspektivama na jednome mjestu. No, kao istraživački pothvat, taj niz nužno nailazi na razna epistemološka ograničenja koja proizlaze iz prelaženja granica između tradicionalnih disciplina. U nedavnom intervjuu rekli ste sljedeće:
Kad je riječ o epistemologiji i pedagogiji, ja sam anarhist, ili barem prihvaćam teoriju epistemološkog i pedagoškog anarhizma (u Feyerabendovu smislu). Ne gajim osobito poštovanje spram teritorija, branši, specijalizacija, barem kad je riječ o humanističkim i društvenim znanostima. (Stickney, 2014: 366 – 368).
U kontekstu naše teme, međutim, moram vas zamoliti da gledate šire od humanističkih i društvenih znanosti. Kako da probijemo tradicionalne epistemološke granice i gajimo istinski dijalog između raznih disciplina i pogleda na svijet? Kako da objedinimo različite elemente ljudskog znanja o učenju i digitalnim medijima?
Michael Peters: Uočili ste moju anarhističku crtu, koju nasljeđujem s više strana, no Feyerabend (1993) [1970] je to zgodno uobličio u nazivu epistemološka anarhija – što ustvari znači da ne možemo svesti metodu na pravila ili na logiku. U razgovoru nerijetko ne postoji stvarni telos, sudionici mogu biti radikalno različiti, nema točno dogovorenog cilja ni konsenzusa.
U tom kontekstu, ako vjerujemo Chomskome (1957, 1965), svjedočimo novom izrazu (kreativnoj rečenici) kao svakodnevnom fenomenu. Struktura razgovora je nepredvidljiva, često disjunktivna, vrlo interaktivna, premda može isto tako biti naprosto skup paralelnih struktura koje se povremeno dodiruju. Dijalog kao razgovor odlikuje se pragmatičnim elementom koji me podsjeća na Bahtina, Rortyja i Piercea (premda na različite načine).
Sposobnost za razgovor svakako je bonus kad netko vodi dijalog između različitih disciplina. Međutim, u konačnici sve discipline parazitiraju na dijalogu kao običnom razgovoru, a razgovor se odvija dokle god su sugovornici zainteresirani. Taj model (ponekad kažem „ulična filozofija“ utemeljena na takozvanom uličnom kredibilitetu) također je radikalno postfundacionalistički – ne postoje temelji, on je jednostavno usidren u kulturnoj praksi i mi eksperimentiramo i činimo što činimo.
Čini mi se da je dijalog kao razgovor (tema o kojoj sam pisao) (Peters, 2012a) univerzalno sredstvo učenja. Nešto sam skeptičniji spram objedinjavanja znanstvenoga znanja zbog neuspjeha logičkih empirista koji su se bili upustili u takav program. Dakle, rekao bih da je teza o objedinjavanju filozofska pozicija koju je potrebno propitati.
Ovaj je razgovor u cjelovitom izdanju izvorno objavljen u knjizi “Learning in the Age of Digital Reason” autora Petra Jandrića. Hrvatsko izdanje ove knjige objavljeno je pod naslovom “Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije” u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk i prijevodu Dinka Telećana.
