Ruganje, zadirkivanje i ismijavanje oblici su izravnog verbalnog nasilja i najčešće se događaju izvan prisutnosti nastavnika i drugih odraslih osoba. Iako se donedavno smatralo kako je fizičko nasilje najštetniji oblik zlostavljanja, ne smiju se zanemariti posljedice dugotrajnog ismijavanja. Proučavajući rezultate mnogobrojnih istraživanja, Hoover (2000, prema Parker Roerden, 2000) navodi kako je najčešći oblik zlostavljanja kojeg su učenici doživjeli bilo upravo ismijavanje.
Zašto djeca zadirkuju?
Gledajući crtane filmove djeca često usvajaju fraze svojih idola – superjunaka te promatrajući roditelje i druge odrasle usvajaju određene obrasce ponašanja. S vremenom, kako se govor razvija, djeca uviđaju kako neke riječi i fraze imaju pozitivno ili negativno značenje. Počinju zadirkivati drugu djecu zbog nečega po čemu se razlikuju od njih samih, dok istovremeno nisu u mogućnosti razumjeti posljedice svog ponašanja ili izgovorenih riječi.
Djeca zadirkuju vršnjake jer žele biti zapaženi i u središtu pažnje. Zadirkivanje ih, samo po sebi, na neki način zabavlja i često to rade iz dosade. Ujedno se osjećaju snažno i moćno. Često ne znaju kako bi ostvarili prijateljski kontakt s nekim pa počnu zadirkivati prijatelje iz razreda. U redu je našaliti se, no sustavno zadirkivanje prerasta u ismijavanje. Važno je da se takvo ponašanje učenika zaustavi na vrijeme.Učenik treba naučiti kako nije u redu šaliti se na račun drugih ako takvo ponašanje ranjava druge ili im smeta.
Iz perspektive učenika kojeg se ismijava, važno je i tko to radi. Nije isto ako se na njegov račun našali dobar prijatelj ili netko s kim uopće nije blizak. Postoje granice i različit stupanj emocionalne osjetljivosti. Iako pojedini učenici ne doživljavaju ispade drugih, ima učenika koji su emocionalno ranjivi i jednostavno se ne znaju nositi ni s dobronamjernom šalom. U situacijama kada dođe do ismijavanja, teško im je ignorirati takva ponašanja drugih ili ostati „hladne glave“. Takve učenike potrebno je učiti tehnikama samokontrole te da znaju reći „Molim te prestani!“.
Djevojčice vs. dječaci
Rezultati mnogobrojnih istraživanja na temu nasilja navode kako su dječaci skloniji fizičkom nasilju, dok su djevojčice sklonije verbalnom. Tako rezultati istraživanja Dražić-Celić i Babarović (2013) ukazuju na veću fizičku i verbalnu agresivnost dječaka u odnosu na djevojčice, dok Pipher (2006; prema Parker Roerden, 2000) navodi kako su djevojčice „vješte zlostavljačice“ kada je riječ o ismijavanju. Djevojčice su sklonije ismijavati vršnjakinje zbog nenošenja modne ili brendirane odjeće, izgleda i boljeg školskog uspjeha. Sklonije su druge djevojčice nazivati raznim pogrdnim imenima kako bi ih izolirale od drugih djevojčica. Općenito, i dječaci i djevojčice skloni su vršnjake nazivati pogrdnim imenima, „prilijepiti“ im određene „smiješne“ nadimke zbog izgleda („Debeljko“, „Ćoravi“) i slično. Često zbog iskrivljene popularnosti vrijeđaju i omalovažavaju druge učenike, jer se razlikuju izgledom, lošije čitaju, nose naočale, kao i zbog vjerskih te nacionalnih različitosti. Bez obzira na dob, učenicima je teško staviti se u položaj druge osobe koja na neki način pati. Nisu sposobni staviti „naočale druge osobe“ ili „ući u tuđe osobe“.
Koje su posljedice dugotrajnog ismijavanja?
Ismijavanje, samo po sebi, označava verbalni napad na drugu osobu. Učenik koji ismijava drugog napada osjećaj vrijednosti tog učenika, što kod njega dovodi do osjećaja srama, pa čak i straha. Ako je ismijavanje učenika sustavno i dugotrajno, učenik koji je ismijavan počinje sumnjati u sebe i svoje sposobnosti što dovodi do niskog samopoštovanja. Zbog neugodnosti koje doživljava i osjećaja straha, učenik se postepeno počinje povlačiti u sebe, distancira se od drugih učenika.
Takav se učenik rijetko kada povjeri prijateljima, razredniku/ici, roditeljima. Počinje „trpjeti“ nešto što ne mora i škola mu postaje „mučno“ mjesto. Često dolazi do zanemarivanja obveza i učenja. Zbog takvog emocionalnog stanja učenici postaju mirni i tihi, a zbog tog „pristojnog“ ponašanja nastavnici ponekad i ne primijete kako se taj učenik osjeća ili da se nešto s njim događa. Učenici koji su bili ismijavani od strane drugih mogu postati tjeskobni, depresivni, usamljeni, uplašeni i tužni u kasnijim fazama života.
Za razliku od osoba koje su ismijavane, učenici koji ismijavaju druge ponašaju se poput moćnika jer je u pozadini lažni osjećaj samopouzdanja. Imaju osjećaj da su „frajeri“, da su zabavniji i tako privlače pažnju. Često takvi učenici ne mogu razumjeti kako se drugi osjećaju jer nemaju razvijenu empatiju, a ni savjest.
Kada dođe do situacija ismijavanja, važno je učenika potaknuti da osvijesti zbog čega nekoga zadirkuje, kao i to kako se sam osjeća. Potrebno je naglašavati kako je svatko poseban na svoj način i da je ljepota u tome što se ljudi razlikuju. Također, korisno je pitati učenika koji ismijava nekoga je li birao gdje će se roditi, tko će mu biti roditelji, kako će izgledati i slično. Tako mu se ukazuje kako ni jedan ni drugi nisu manje vrijedni zbog određenih razlika, ali da zasigurno svatko od njih ima nešto dobro te da je važno dati priliku za međusobno upoznavanje.
Ako učenici nikako ne mogu ostvariti prijateljski odnos ili odnos uvažavanja, onda je bitno ukazati na to da se distanciraju jedan od drugoga neko vrijeme ili ih je dobro staviti u skupinu kako bi zajednički napravili nešto u čemu se obojica ističu. Potrebno je vrijeme za razvijanje pozitivnog odnosa i prihvaćanja. Korisno je provesti postupak utvrđivanja učenikova položaja u grupi (obično razred) na temelju vršnjačkih procjena, tzv. sociometrijska tehnika. Na temelju vršnjačkih procjena, stručni suradnik može osmisliti postupke i aktivnosti kako bi došlo do međusobnog prihvaćanja i uvažavanja učenika od strane drugih učenika.
Kako smanjiti ili zaustaviti ismijavanje?
Laički rečeno, zadirkivanja i neslanih šala uvijek je bilo među djecom tijekom školovanja. S obzirom na učestalost ruganja i ismijavanja u školskom okruženju, potrebno je takva ponašanja smanjiti i zaustaviti. Važno je raditi na prevenciji takvog ponašanja, prije svega, poučavanjem učenika i ostvarivanjem toplog suradničkog odnosa u razredu, kao i među drugim razredima.
Što škola može i treba učiniti?
Razrednik je osoba koja ima ključnu ulogu u postizanju grupne povezanosti, prijateljske atmosfere, suradnje i građenju takvih odnosa općenito. To se najčešće ostvaruje na satovima razredne zajednice. Također, i stručni suradnici imaju veliku ulogu. Oni su ti koji često osmišljavaju vlastite preventivne programe (svaka škola ima svoju problematiku) kako bi se nasilje općenito smanjilo. U suradnji s razrednicima, provode radionice koje uključuju teme razvoja socijalnih vještina, dobre komunikacije, izražavanje osjećaja, prihvaćanje sebe i razvoj samopouzdanja, grupe vršnjačke potpore i slično. Učenici u pravilu jako dobro reagiraju na takav oblik rada i učenje, jer radionice same po sebi uključuju razne aktivnosti i igre koje imaju utjecaj na promjenu učenikovog ponašanja.
IZRAŽAVANJE OSJEĆAJA – Učenike se poučava o tome što su emocije, čemu služe, kako ih izražavati. Kroz radne listiće obično izražavaju kako se osjećaju u pojedinim situacijama, poučava ih se da prepoznaju emocije drugih i da ih uvažavaju. Također, poučava ih se kako se nositi s ljutnjom (razvoj samokontrole), kako izraziti svoje strahove i prikazati ih na smiješan način. Često su tu i igre zrcala kako bi naučili prepoznati svoje i tuđe osjećaje.
KOMUNIKACIJA – Veliki je naglasak na mirnom rješavanju problema i sukoba, aktivnom slušanju, samokontroli, samonagrađivanju. Također, umjesto da učenici napadaju i okrivljuju druge za pojedina ponašanja i nepodopštine, poučava ih se korištenju JA poruka -umjesto da se drugu osobu napadne, osoba kaže kako se osjeća zbog određenog događaja. Npr. umjesto „Ti si kriv što si prolio boje na moju majicu.“, učenik može reći „Osjećam se posramljeno jer si mi prolio boje na majicu.“ Dakle, naglasak je na tome da se izraze vlastiti osjećaji, a ne da se napada i okrivljuje drugu osobu.
PRIHVAĆANJE RAZLIČITOSTI – Učenicima se da neki predmet (npr. loptica, kutijica i sl.) i kaže im se da kada dobiju taj predmet trebaju reći ime učenika koji je pored njih (ili učenika kojeg žele) i pohvaliti ga za nešto u čemu je dobar ili za neku njegovu osobinu. Naglasak je na tome da nisu svi sposobni za sve, niti da imaju iste interese, ali da je važno prepoznati što dotična osoba radi dobro ili u čemu se ističe (npr. dobar je prijatelj, lijepo crta, veseo je, …).
To je jedan od načina kako učenici mogu graditi samopouzdanje, prihvaćati različitosti i učiti se toleranciji. Važno je prihvatiti osobu i prepoznati što je kod nje dobro, a ne etiketirati je na osnovi prvog dojma ili na osnovi eventualnih poteškoća vezanih za školskih uspjeh. Učenici jako dobro reagiraju na pohvale. Uglavnom se pozitivno iznenade zbog toga kako ih drugi doživljavaju. Na kraju je važno pitati ih kako su se osjećali kada su davali i primali pohvale.
Rezultati istraživanja Cvitković, Žic Ralić, Wagner Jakab i Lisak (2013) pokazuju da su učenici koji su bili u programu tolerancije prema različitosti (radionice s navedenim temama) zadovoljniji druženjem u školi i da se tolerantnije ponašaju prema drugim učenicama, za razliku od učenika koji nisu sudjelovali u takvom programu. Navedeni rezultati idu u prilog promjeni smjera ponašanja učenika, što dovodi do prihvaćanja različitosti.
Ovo su samo neke od tema i aktivnosti koje se mogu provoditi. Školski psiholozi imaju slobodu biti kreativni i osmišljavati aktivnosti u skladu s potrebama svoje škole i zajednice.
I naravno, kad god je moguće učenike, treba podsjećati na četiri čarobne riječi: MOLIM, HVALA, IZVOLI i OPROSTI.
Važna je i suradnja s roditeljima, koju prije svega ostvaruje razrednik. No, stručni suradnici na roditeljskim sastancima mogu održati edukativna predavanja ili radionice na teme kako odgojiti nenasilno dijete, kako pružati ljubav, kako komunicirati s djetetom i slično. Roditeljima treba ukazati na način na koji djeca uče primjerene oblike ponašanja, tj. prije svega, imitacijom njihovog ponašanja. Nadalje, korisno je svakodnevno razgovarati o događajima u školi i razviti povjerenje jer se dijete često ustručava povjeriti roditelju.
Tolerancija se uči, a educiranje o navikama, običajima i ponašanjima pripadnika drugih kultura doprinosi prihvaćanju različitosti.
Tekst je prenesen s portala Istraži me, autorica: Marija Novoselić
