Dezinformacije najčešće razumijemo kao informacije koje su netočne i namjerno stvorene kako bi obmanule javnost; naštetile nekoj osobi, organizaciji, društvenoj skupini, državi ili cilju te ostvarile neki interes (npr. ekonomski ili politički).
Pored “dezinformacija”, često se upotrebljava i termin “lažne vijesti” (fake news), a govori se i o “misinformacijama” (pogrešnim informacijama) i “malinformacijama” (zlonamjernim informacijama). Neki od ovih termina ponekad se koriste i kao istoznačnice jer je među njima dosta sličnosti te jedna kategorija lako prijeđe u drugu, ali među njima postoje i značajne razlike, pogotovo u namjeri i obliku u kojem se pojavljuju (vidi tablicu 1).
Različite vrste štetnog sadržaja imaju različitu namjeru:
- Dezinformacije i lažne vijesti stvorene su i distribuirane s namjerom da obmanu javnost za vlastitu korist onoga tko ih kreira.
- S druge strane, misinformacije su također štetni sadržaji jer sadrže netočne ili zavaravajuće informacije, ali ljudi koji ih dijele ne prepoznaju ih kao takve i nemaju namjeru svjesno prouzročiti štetu. Misinformacijama smatramo i nenamjerne novinarske pogreške.
Ljudsku pozornost brže i lakše zaokupi sadržaj koji je kontroverzan, senzacionalistički, sadrži element iznenađenja, potvrđuje njihova već postojeća uvjerenja ili predrasude, potiče emocije i vizualno je upečatljiv – a sve to dezinformacije često jesu. Često izgledaju atraktivnije od vjerodostojnih sadržaja i zbog toga ih ljudi lakše zamijete i brže dijele. Pored toga, poslovni model internetskih platformi temelji se na što većem angažmanu korisnika i zadržavanju njihove pozornosti koja se potom prodaje oglašivačima. Takav poslovni model daje prednost sadržajima koji ostvaruju veći angažman i potencijal viralnosti, a upravo laži imaju potencijal širenja “dalje, brže, dublje i šire” od istine (Vosoughi, Roy i Aral 2018: 1147).
Ono što je zajedničko svim ovim štetnim sadržajima jest da kreiraju informacijski poremećaj u kojemu je građanima teško razlikovati vjerodostojnu od obmanjujuće ili lažne informacije. Takvo okruženje potiče nepovjerenje u tradicionalne medije i druge institucije, a kod značajnog broja korisnika društvenih mreža pozicionira alternativne izvore, upitne vjerodostojnosti, kao glasnogovornike istine.
U političkoj sferi, dezinformacije, misinformacije i malinformacije mogu utjecati na političke procese. To je postalo osobito vidljivo nakon kampanje uoči referenduma o članstvu Ujedinjenog Kraljevstva u Europskoj uniji (tzv. Brexit) i američkih predsjedničkih izbora 2016. na kojima je pobijedio Donald Trump. Ove kampanje u velikoj su se mjeri vodile putem društvenih mreža i u obje je značajnu ulogu odigrala tvrtka za analitiku podataka Cambridge Analytica, za koju je kasnije utvrđeno da je prikupljala osobne podatke s Facebook profila milijuna ljudi bez njihova znanja i pristanka i koristila ih u svrhe političkog oglašavanja koje je često bilo manipulativno (Cadwalladr 2018). Za vrijeme Brexit kampanje je Donji dom britanskog parlamenta izrazio je zabrinutost zbog “odsutnosti činjenica” o posljedicama ostanka u Europskoj uniji ili odlaska iz nje, na kojima bi birači trebali temeljiti svoj glas (HCTC 2016), a u SAD-u je nekoliko studija utvrdilo značajnu izloženost građana dezinformacijama na društvenim mrežama u razdoblju oko izbora (npr. Guess i dr. 2018; Allcott i Gentzkow 2017). Problem je potencijalno još veći u zemljama s nižom razinom medijske pismenosti i manjkavim demokracijama, u kojima se informacijski poremećaj i izvan izbornih kampanja koristi kao oružje za diskreditaciju kritičara vladajućih struktura.
Izraz lažne vijesti (fake news) problematičan je termin iz najmanje dva razloga: prvi, jer je oksimoron i nedovoljno razrađen – ako je nešto lažno onda nije vijest; drugi, i još važniji razlog, jer ga naročito zloupotrebljavaju političari koji korištenjem tog termina pokušavaju diskreditirati medije i novinare koji o njima izvještavaju kritički. Političari učestalo i često neutemeljeno koriste termin fake news, što dodatno srozava ionako nisko povjerenje u medije. Pored toga, većina sadržaja koji pridonosi informacijskom poremećaju zapravo nije u potpunosti lažan, već je izvučen iz konteksta, sastoji se od glasina, pretjerano je pristran ili su neke ključne informacije namjerno izostavljene. Uz to, vizuali (poput ilustracija, videa, fotografija ili memova) mogu biti daleko uvjerljiviji od tekstualnih oblika komunikacije (Birdsell i Groarke 1996), što ih čini učinkovitijim formama za dezinformacije i misinformacije (Wardle i Derakhshan 2017).
Termin dezinformacije precizniji je jer je razrađen kroz različite kategorije namjerno kreiranog i dijeljenog štetnog sadržaja. Prikladniji je jer obuhvaća različite kategorije sadržaja, ali i aktere koji sudjeluju u proizvodnji i dijeljenju dezinformacija, poput automatiziranih i lažnih računa na društvenim mrežama (Chesney i Citron, 2019).
Tekst je u potpunosti prenesen s mrežnih stranica Medijska pismenost – abeceda za 21. stoljeća.
