Razvijanjem interesa za čitanje uspješno se razvija i kultura čitanja učenika. Kako motivirati učenike na čitanje i uspješno razvijati čitalačku kulturu svojih učenika svakom je učitelju poseban izazov. Nastavne strategije i načini vrednovanja za poticanje čitanja trebaju ponajprije biti usmjerene na unutarnju motivaciju kako bi čitanje učenicima postalo užitkom, a ne obvezom. Kako bi što kvalitetnije motivirala učenike na razvijanje čitalačkih vještina u prvom i drugom razredu osnovne škole učiteljica je uključila različite elemente formativnog praćenja, a jedna od njih bila je i “Razredni čitomjer” koji je osmislila i postavila na istaknuto mjesto u učionici. Glavna ideja “Razrednog čitomjera” bila je da učenici sami vrednuju čitanje, prate napredak i napredak vršnjaka. Kriterije za vrednovanje učiteljica je oblikovala tako da učenicima budu jasni i razumljivi. Tako oblikovani kriteriji omogućili su učenicima kvalitetne povratne informacije o vlastitom napretku u usvajanju vještina čitanja, samovrednovanju, ali i postavljanje osobnih ciljeva za učenje. “Razrednim čitomjerom” su se koristili tako da su svi učenici nakon svakog javnog čitanja u razredu obilježavali svoj napredak tako što bi svoje ime označeno na drvenoj kvačici postavili pored kriterija na “čitomjeru” koji trenutno označava individualni napredak u čitanju. Svoje ime učenici su pomicali prilikom svakog čitanja u razredu, a uz jasno iskazane kriterije znali su kakvo je njihovo čitanje sada, kako mogu napredovati i što za to trebaju učiniti. Kako se čitanje učenika poboljšavalo i motivacija za čitanje je rasla. Učenici su dobivanjem kvalitetnih povratnih informacija razmišljali kako mogu poboljšati čitanje. U razredu je vladalo čak i ozračje natjecanja kada bi učenici vrednovali svoje čitanje. Poticali su jedni druge na što više vježbanja kako bi bili što bolji u usvajanju vještina čitanja, razvijali su i suradničko ponašanje. Vršnjačko vrednovanje provodili su na način da nakon čitanja pojedinog učenika na satu ostali učenici vrednuju njegovo čitanje tako da se svi usuglase na koju razinu usvojenosti vještina čitanja na “čitomjeru” će postaviti ime učenika kojeg trenutno vrednuju.
“Razredni čitomjer” koristili su vrlo često, čak i na drugim nastavnim satima osim na nastavi Hrvatskoga jezika. Kako su se vještine učenika unapređivale i rasle tako je i “čitomjer” mijenjao svoje kriterije za vrednovanje koji su se nadopunjavali. U drugom razredu učiteljica je nastojala učenike potaknuti na čitanje i raznim aktivnostima poput predstavljanja omiljene slikovnice, knjige ili bajke ostalim učenicima u razredu. Taj dan organizirali bi sat čitanja gdje su učenici čitali jedni drugima omiljeni dio iz knjige po vlastitom odabiru i koju bi donijeli u školu taj dan te nastojali potaknuti prijatelje na čitanje te knjige. Aktivnost su provodili dosta često i na zahtjev učenika a metoda je motivirala učenike na dodatno čitanje i znatiželju u otkrivanju novih književnih naslova. Nakon čitanja obavezno su koristili i “„Razredni čitomjer” i pristupali samovrednovanju, ali i vršnjačkom vrednovanju. Za formativno praćenje vrlo je važno da učitelj uvijek određuje razinu znanja i razumijevanja, uključuje iskustva i znanje učenika pri planiranju aktivnosti i oblikovanju kriterija uspješnosti čitanja za svoj razred. Ovakav način vrednovanja omogućuje učitelju planirati korake za individualni napredak svakoga učenika posebno, učenik je aktivo uključen u proces vrednovanja, potiče se učenikov autonomni i samoregulirajući pristup učenju, učenik se usmjerava i prilagođava svoje učenje te postavlja ciljeve učenja, omogućuje učeniku dobivanje kvalitetne povratne informacije o individualnom napretku u razvijanju vlastite tehnike čitanja. Čitanje u razredu se jako poboljšalo, a što je najvažnije, učenici su se uvijek radovali čitanju, čitali su s oduševljenjem i zadovoljstvom i trudili se napredovati što više. Knjige su im postale omiljena aktivnost, a čitanje ugodno iskustvo.
