Što je refleks? Refleks je automatska reakcija na specifičan podražaj koju ne kontrolira svijest. Da bi se refleks pojavio mora postojati receptor osjeta, živci koji će prenijeti poruke o podražaju, mehanizam koji će pretvoriti te obavijesti u reakciju te, naposljetku, mišići i žlijezde koje će tu reakciju ostvariti – obično nekakav pokret. Svaku automatsku reakciju na podražaj zovemo refleksom.
Svjesno ponašanje ne ubraja se u refleks zbog toga što se između podražaja i reakcije odvija analiza – podražaj povezujemo s našim prijašnjim iskustvima i zapažanjima, sadašnjim željama, itd. To znači da podražaj u takvom slučaju može prouzročiti svaki put različitu reakciju, dok se kod refleksa na određeni podražaj uvijek javlja ista reakcija.
Svjesnom reakcijom možemo nadvladati neke reflekse. Primjerice, ako smo toliko ludi da to pokušamo, moći ćemo zadržati ruku na vrućoj peći, ali da bismo to postigli morat ćemo se svjesno potruditi. Tijelo se putem refleksa može zaštititi, osobito od štetnih podražaja. Neki su refleksni pokreti, kao npr. disanje, toliko važni da se, iako ih svjesnim naporima možemo načas zaustaviti, oni ipak naposljetku odupru kontroli svijesti.
Vrste refleksa
Vrste refleksa su brojne. Neki nam refleksi služe za upravljanje mišićnim kretnjama, osnovnim tjelesnim funkcijama te za pravilnu orijentaciju dok stojimo ili sjedimo, a drugi – složeniji – refleksi programirani su odgovori na opasne ili zastrašujuće situacije.
Točniji naziv za mišićni refleks bio bi tetivni refleks, budući da ga pokreću vibracije u tetivi. Kad vam liječnik provjerava reflekse tako što koljeno udara čekićem namijenjenim za tu svrhu, vibriranje najprije opažaju sićušni „prijamnici“ u mišiću koji zatim odašilju poruke kralježničnoj moždini gdje podražuju živčane stanice koje kontroliraju mišiće, što će za posljedicu imati trzaj vaše noge. 
Ti su refleksi dio jednog jako složenog mehanizma (autonomnog živčanog sustava) koji upravlja tonusom mišića tj. njihovom spremnošću na djelovanje. Mehanizmom u kralježničnoj moždini upravljaju nadređeni centri u mozgu koji su zaduženi za upravljanje pokretima.
Stoga refleksi u kralježničnoj moždini mogu biti brži (kad su pod kontrolom parasimpatičkog živčanog sustava), ovisno o tome kakve su im upute zadane „odozgo“. Ovaj mehanizam u kralježničnoj moždini povezan je sa receptorima bola u koži i drugdje, čime su omogućene brze refleksne reakcije na štetne podražaje.
Refleksi za orijentaciju
Ako držite mačku, recimo, metar iznad zemlje, a zatim je ispustite, ona će se uvijek dočekati na noge (i nimalo se neće ozlijediti). Ovaj primjer nam pokazuje koliko su brzi refleksi koji upravljaju položajem i orijentacijom našeg tijela. Slično tome, ako se okliznete na zaleđenom pločniku, tijelo će vam se iskrenuti, a često će vam i ruka poletjeti uvis kako biste spriječili pad.
Ove složenije reakcije programiraju napredniji dijelovi našeg motoričkog sustava. Osjetljivi dijelovi našeg motoričkog sustava. Osjetljivi prijamnici u točno određenom dijelu uha prate položaj našeg tijela u prostoru. Kad počnemo padati, ovi prijamnici brzo prenose poruke malom mozgu, koji se nalazi na bazi mozga i koji odabire točan niz naredbi za mišiće ruku i nogu. Sve se ovo događa daleko brže nego što bismo uspjeli svjesno odlučiti koje pokrete treba izvesti. Najraniji primjer ove vrste refleksa nalazimo kod male djece. Primjerice, ako iznenada ispustimo glavu novorođenčetu, ono će pružiti ruke kao da se za nešto hvala. To se zove Moro refleks (nazvan po liječniku koji ga je prvi opisao). Ako se dijete normalno razvija, taj refleks nestaje kad ono napuni nekoliko tjedana starosti.
Refleks za tjelesne funkcije
Djeca koja su još u pelenama ne mogu svjesno kontrolirati ispuštanje mokraće iz mjehura. Kad se mjehur napuni, pritisak iznutra javlja kralježničnoj moždini da pokrene refleks pražnjenja. Kako se dijete razvija, ono nauči kako potisnuti ovaj refleks sve dok mu se ne pruži prilika za mokrenje. Pa ipak, čak ni potpuno zrele odrasle ne mogu ograničeno dugo potiskivati ovaj refleks – u jednom se trenutku mjehur refleksno prazni „sam od sebe“ (u stvari uz pomoć kralježnične moždine).
Slični refleksi upravljaju mnogim osnovnim tjelesnim funkcijama, primjerice disanjem. Neke reflekse, recimo one koji upravljaju mjehurom ili, u manjoj mjeri, one koji upravljaju disanjem, možemo svjesno kontrolirati, ali su zato drugi refleksi, npr. upravljanje otkucajima srca, potpuno automatski.
Refleksi ponašanja
Ovo je najsavršenija vrsta refleksa u našem tijelu. Priprema tijelo da reagira na uobičajen način kad se nađe u ekstremnim situacijama. Najbolji primjer je reakcija koju bismo mogli nazvati „bori se ili bježi“. To je obrazac refleksnih reakcija na neku prijeteću situaciju. 
Kad npr. iznenada naletimo na uličnog napadača, možemo se boriti ili pobjeći. Isto tako, kad se neka životinja suoči s napadačem, imat će isti izbor.
Potrebe našeg tijela su iste bez obzira odluči li naš mozak da pobjegnemo ili da ostanemo i borimo se. Sukladno tome, ovaj skup refleksa automatski stvara optimalne uvjete za rad srca, disanje i slično, što će nam kasnije trebati za djelovanje po našem izboru.
U isti skup reakcija spada znojenje (što omogućava gubitak topline prilikom borbe ili bijega) i bljedilo kože (koža postaje blijeda zbog toga što krv upijaju važniji mišići). Isti refleks može se potaknuti i pri samoj pomisli da neku zastrašujuću ili prijeteću situaciju kad taj refleks postane dio onoga što zovemo uvjetovana reakcija.
Uvjetovani refleksi
Neki refleks nazivamo uvjetovanim kad ga izazove podražaj koji ga nije prvotno (ili prirodno) stvorio, pa se on „veže“ za drugačiji podražaj. To se događa kad se ovaj drugi podražaj opetovano javlja s prirodnim podražajem.
Poznati ruski psiholog Pavlov prvi je opisao ovu vrstu refleksa kad je uočio da će, oglasi li se zvono svaki put kad psu dade hranu, nakon nekog vremena sam zvuk zvona dovesti do lučenja sline kod psa. U početku je jedino hrana dovodila do te refleksne reakcije. Upravo ova vrsta uvjetovanog refleksa čini temelj mnogih metoda dresiranja životinja za izvođenje neuobičajenih radnji.
Čemu služe refleksi?
U svom prirodnom okruženju refleksi čine bitan dio našeg živčanog sustava. Time što su vrlo brzi i manje ili više automatski, oni štede vrijeme i duševnu energiju kad je potrebno djelovati trenutačno, a često i s ciljem spašavanja života.
U medicini su refleksi jako korisni jer omogućuju vrlo precizno testiranje različitih vrsta kolanja unutar živčanog sustava tako da možemo locirati sve poteškoće koje se pojave. Na primjer, tetivni refleksi organizirani su u kralježničnoj moždini u segmente. Liječnik može testirati svaki segment zaredom i tako otkriti one koji su oštećeni. Po tome može zaključiti koji je dio kralježnične moždine uključen u poremećaj.
Ako izgubimo reflekse
Refleksi se razlikuju po svojoj važnosti u svakodnevnom životu. Ako izgubimo trzaj noge nakon udarca u koljeno, to samo po sebi nije važno, ali se možda iza gubitka tog refleksa kriju neki drugi simptomi.
Povremeno se događa da se ljudi rode bez nekih tetivnih refleksa, pa ipak normalno žive. Međutim, neki su refleksi od vitalne važnosti kao što je refleks za orijentaciju. Takve reflekse možemo izgubiti tijekom nekih bolesti malog mozga, a osobe koje pate od takvog gubitka vrlo će teško održavati ravnotežu i morat će se usredotočiti na to. Slično tome, ako izgubimo refleks za treptanje očima, sitne čestice koje padnu u oko mogu ga ozbiljno oštetiti.
Ljudi koji izgube refleks za disanje, imaju velikih neprilika noću kad svjesni sustav disanja više ne radi. Oni koji su izgubili tako važne reflekse moraju se zaštititi i liječiti sve dok im se ne povrati izgubljeni refleks. Na primjer, oni koji su izgubili refleks za disanje tijekom spavanja, morat će noću biti priključeni na aparat za disanje.
Tekst je izvorno objavljen u 6. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
