Religija Rimljana
Od svog osnutka u VIII. st. pr. Kr. Rim je bio obično mjesto. Moćan grad postao je kad je, od II. do I. st. pr. Kr., osvojio Grčku, Malu Aziju, Judeju, Španjolsku i Galiju. Rim je tada postao nepregledno carstvo, koje je trajalo sve do invazije barbara u V. st. pr. Kr. Rimska se religija širila među osvojenim narodima, ali je i od religije osvojenih naroda preuzimala određene karakteristike. Tako su se tijekom osvajanja vjerovanja mijenjala i obogaćivala novim utjecajima.
Religija Rimljana ponajprije je usredotočena na obitelj i štovanje predaka. Prvi bogovi koji su Rimljani štovali bili su oni koji štite obitelj. Svaka je obitelj štovala kućne bogove, a otac obitelji je obavljao mnoge obrede pred kućnim oltarom, lararijem. Svakodnevno su se na lararij stavljali žrtveni darovi (vino, kruh, voće) Laru, bogu zaštitniku kućnog ognjišta. Štovali su se i Penati koji bdiju nad pokućstvom i ostavom za hranu, a štovale su se i sjene mrtvih, koje predstavljaju duhove predaka.
Rimljani su veoma rano prihvatili grčke bogove, pridajući im ponekad drugačije ovlasti i atribute. U isto vrijeme nastavili su štovati neke vrlo stare rimske bogove. Tako su štovali Janusa, koji je bio stari rimski bog svih početaka i završetaka te zaštitnik vrata i ulaza.
Neki od najvažnijih rimski bogovi su:
- Jupiter – koji je odgovarao Zeusu u grčkoj religiji te je preuzeo sve njegove uloge, a uz to je bio i zaštitnik grada Rima,
- Junona – Hera kod Grka, božica je porođaja i zaštitnica svake žene,
- Neptun – Posejdon kod Grka, bog oceana koji se prikazuje s trozubcem u ruci,
- Mars – bog rata, važniji nego što je to Ares u Grčkoj,
- Vesta – odgovara božici Hestiji u Grčkoj, a najljepša je i najpoštovanija od svih Rimskih božica,
- Saturn – bog vinograda i seljaka, a bio je poistovjećen s grčkim Kronom. Još svakako treba spomenuti kao vrlo važne bogove Veneru, Minervu, Merkura, Cereru i Dijanu.
U I. st. pr. Kr. za vladavine cara Augusta, carska je osoba postala sveta i štovala se u cijelom Rimskom carstvu. Mjesec kolovoz bio je posvećen caru i prvog dana tog mjeseca počinjale su velike svetkovine. Cara se slavilo tako da su se gradili hramovi i klesali kipovi njegovog lika. U času njegove smrti rimski senat bi ga proglasio božanstvom. Od tada, njegovom bi se imenu pridruživalo ime Jupiter.
Zanimljivo je da je od vremena Augusta i uloga vrhovnog svećenika bila rezervirana za cara, a svi svećenici u Rimu spadali su pod njegovu upravu. Doživotno izabran, on je odredio kalendar svetkovina za vrijeme kojih su se odvijale utrke kola ili borbe gladijatora.
Od druge polovice I. st. pr. Kr. carevi su i za života željeli da ih se smatra bogovima. Tako se Neron poistovjetio s Apolonom, a Komod se poistovjetio s Herkulom.
U rimskoj religiji žene su imale važnu ulogu, bile su vestalke. Birane su u dobi od 10 godina, a obvezivale su se na trogodišnju službu, u hramu posvećenom božici Vesti, tijekom koje su bile zadužene za održavanje svete vatre.
Uloga bogova u Rimu je bila izuzetno velika. Prije nego što bi poduzeli bilo što važno, Rimljani su nastojali saznati volju bogova. Vračevi su gatali promatrajući unutarnje organe žrtvovanih životinjama, a svećenici i proroci su promatrali let ptica na nebu kako bi saznali volju bogova i udobrovoljili ih.
Nomadski narodi Europe
Mnogi ratnički narodi živjeli su u vrijeme Grka i Rimljana. Bili su to Skiti, Kelti, Germani i Slaveni. Informacije o njima upoznali smo kroz grčke i rimske zapise te preko kršćanskih pisaca srednjeg vijeka. Ti nam narodi nisu ostavili pisana svjedočanstva jer se njihova kultura prenosila usmeno.
Skiti
Smatra se da narod Skita potječe s područja između Dunava i Dona, na jugu današnje Rusije, iz vremena XII. st. pr. Kr. Tijekom III. st. Skiti su se smjestili na obali Crnog mora. Bili su nomadi, konjanici i opasni ratnici koji su se sa svojim stadima selili u potrazi za boljim pašnjacima. Nisu imali hramove, oltare ni kipove za štovanje bogova. Glavni bogovi su im bili otac-nebo, zvan Papa i njegova supruga, majka-zemlja, zvana Api. Štovali su također božicu vatre Tabiti i boga rata, koji je bio prikazan kao mač zaboden u trnje. Skiti su vjerovali da ljudi imaju dušu koja nastavlja živjeti nakon što oni umru.
Kelti
Osnovno mjesto podrijetla Kelta je jug Njemačke, ali su se nastanili po cijeloj zapadnoj Europi tijekom I. tisućljeća pr. Kr. te na Balkanu i u Maloj Aziji.
No, od III. st. do I. st. pr. Kr. Germani i Romani natjerali su ih na povlačenje, a ostala su jedino kraljevstva Irske, gdje su Kelti nastanjeni od V. st. pr. Kr.
Kelti su vjerovali u mnogobrojne bogove koji su često činili obitelj. Bogovi galskih i irskih Kelta su slični, ali ponekad nose različite imena. Tako se bog koji predstavlja svjetlost, zrak, život i smrt u Galiji zove Taran, a u Irskoj Dagda. Na kraju, posebna mjesta zauzimaju Lug, vrhovi bog i Cernunnos, bog koji nosi jelensko rogovlje, simbol plodnosti. Za vjerske obrede brinu se druidi, koji su u isto vrijeme svećenici, učenjaci, liječnici, učitelji i vračevi.
Germani
Krenuvši s juga Skandinavije, Germani su se u I. i II. st. pr. Kr. smjestili u srednjoj i sjevernoj Europi. Njihova vjerovanja poznata su nam zahvaljujući rimskom povjesničaru Tacitu (I. st.) i kroz legende srednjeg vijeka. Skandinavci ili Vikinzi, potomci Germana sa sjevera Europe, vjerovali su u iste bogove. Njihovi bogovi imaju dosta zajedničkog s keltskim bogovima. Germanski narodi razlikuju dvije grupe božanstava: Ase, bogove vladare i ratnike i Vane bogove plodnosti i stvaranja. Najmoćniji je bog Odin, bog rata i poezije. Bog Thor ili Donar je bog munje dok bog Tyr predstavlja pravdu. Odinova supruga je božica braka i porođaja. Svi bogovi žive na planini Asgard u središtu svemira.
Za vrijeme svetkovina germani su slavili svoje bogove velikim gozbama i žrtvenim darovima. Nemaju svećenika, ali vođa plemena preuzima njegovu ulogu.
Slaveni
Slaveni su se raširili istočnom Europom u I. st. p. Kr. Slavenska religija ima čvrsto određene bogove. Svantevida je bog zapadnih Slavena, a posebno je bio štovan kod Slavena na otoku Rujnu. Izvori kažu da su proricanja ovog boga bila najizvjesnija i da su drugi bogovi pored njega bili samo polubogovi.
Najmračniji bog u slavenskom panteonu bio je Crnobog, što svjedoći i samo njegovo ime. Crnobog je bio bog podzemlja i zagrobnog života, kao Had. Zanimlljiva Perun je bog grmljavine i munja kod Rusa. No, nisu samo bogovi igrali veliku ulogu u njihovom religijskom životu, već i mnoga druga bića i pojave. Vjerovalo se da ne svim dijelovima svijeta , a pogotovo u mračnim i mističnim šumama, žive razni duhovi i demoni koji su mogli biti loše ili pozitivne naravi. Svaka rijeka, potok ili izvor imao je svog duha koji je u stvari personifikacija tog mjesta u prirodi. Najpopularnije među tim bićima su, dakako, vile za koje se vjerovalo da su lijepe, mlade djevojke duge, raspušten kose koje žive u šumama i planinama. Dakle, prema Slavenima, priroda je nastanjena mnogobrojnim duhovima koji interveniraju u svakodnevan život, stoga je u njihovoj religiji kult prirode izraziti važan.
Maje, Asteci i Inke
Civilizacije koje su u Americi postojale daleko prije dolaska Kristofora Kolumba 1492. g. nazivaju se pretkolumbovksim.
Najznačajnije među njima, po svojima bogatstvima i širini svojih znanja, razvile su u Srednjoj Americi i na Andama. Glavna carstva su carstva Maja, Asteka i Inka. U XVI. st. te su civilizacije tijekom španjolskog osvajanja nestale. Običaji i vjerovanja tih naroda koji su živjeli od ratarstva, imaju zajednički karakter. Štuju glavne prirodne sile, kao što su Sunce, Mjesec, kiša i gromovi. Svećenici su vrlo moćni i imaju važnu ulogu jer posjeduju znanje. Svećenicu su poznavali matematiku, astronomiju, astrologiju i medicinu, a napravili su vrlo precizne kalendare. Vodili su ceremonije u hramovima koji su se uzdizali u gradovima-državama. Sva tri naroda vjerovala su da duša nastavlja živjeti i nakon smrti te su prema mrtvima osjećali strahopoštovanje.
Maje
Najstarija pretkolumbovska civilizacija je civilizacija Maja, od III. do X. st. p. Kr. Njihov se teritorij u početku prostirao velikim dijelom srednje Amerike: otprilike područjem današnjeg Yucatana, Gvatemale i Hondurasa.
Maje su bila organizirani u nezavisne gradove-države i nisu, kako Asteci i Inke osnovali veliko carstvo. Njihova je religija slabo poznata. Ipak, znamo da su bogovi Maja bili mnogobrojni i povezani sa svim prirodnim pojavama. Prikazani su kao pola ljudi pola životinje, a bili su ili dobri ili zli. Glavna su božanstva bila Hunab Ku, otac bogova; Itzamna, kralj neba, glavni bog svećenik koji je ljudima dao pismo i kalendar te njegova družica Ix Chel, božica mora.
Asteci
Asteci su stari nomadi koji su došli s meksičkog sjeverozapada. U XII. st. smjestili su se u dolini Meksika gdje su XIV. st. osnovali svoju prijestolnicu na mjestu današnjeg Meksika. Pokorili su susjedne narode i osnovali veliko carstvo.
Glavni astečki bogovi su Quetzalcoatl, bog svjetla, koji je ljudima donio civilizaciju; zatim Tezcatlipoca, bog noći, zime i smrti; bog-sunce Huitzilopochtli, bog rata; Tlaloc, bog kiše i grmljavine; Chicomecoatl, božica kukuruza; Talzolteotl, božica ljubavi.
Asteci su vjerovali da su bogovi stvorili svemir koji se malo-pomalo uništava. Kako bi spriječili da svijet ponovno nestane i kako bi se Sunce svakog jutra ponovno pojavilo, smatrali su da je Bogovima potrebno žrtvovati ljudsku krv.
Inke
U XIII. st. u Južnoj Americi na visoravnima Perua narod Inka pokorio je susjedne narode i vladao ogromnim teritorijem. Početkom XVI. st. Carstvo Inka bilo je jako dobro organizirana država sa svemogućim vladarom, carem zvanim Inka, koji je bio smatran sinom boga-Sunca Intija i samim bogom. Božanstvo Sunca, Inti, imalo je stoga središnji položaj u službenoj religiji carstva. Njemu je bila posvećena svetkovina intiraymi.
Svetkovina se odvijala u lipnju, što na južnoj hemisferi odgovara zimskom solsticiju. Car i cijeli narod čekali su izlazak novog Sunca, a onda bi sam Inka u hramu, pomoću udubljenog zrcala, sunčevim zrakama upalio novu vatru.
Krunidba i smrt vladara bile su također važne ceremonije koje su sadržavale prinošenje žrtvenih darova. Kult Intija bio je nametnut i pokorenim narodima. Inke su pridavale i veliku važnost kultu predaka.
Literatura
Larousse, Religije svijeta, Enciklopedija za mlade, Zagreb, 2007.
