Tri monoteističke religije pojavile su se u različitim epohama na starom Srednjem istoku: židovstvo s Abrahamom, Izakom i Jakovom u XIX. st. pr. Kr. u zemlji kanaanskoj; kršćanstvo s Isusom Kristom u I. st. kršćanske ere u Judeji i Galileji; te islam s poslanikom Muhamedom 622. g. p. Kr. u Arabiji.
Slijedi upoznavanje…
Židovstvo
Židovstvo je religija židovskog naroda. To je također njihova povijest, kultura, njihov način života, a ujedno je to i prva religija koja je potvrdila postojanje jednog jedinog Boga.
Povijest
Povijest Židova, onako kako je ispričana u Bibliji, počinje kad je Abraham (1700. g. pr. Kr.) napustio Ur u Kaldeji, današnjem Iraku, i krenu u zemlju Kanaan koju je Bog obećao darovati njegovim potomcima. Abraham se obvezao na poslušnost jednom, jedinom Bogu i sklopio s njim savez. Znak tog saveza je obrezivanje. Abrahamova vjera rasla je kroz kušnje koje mu je Bog slao, kao što je bilo žrtvovanje njegova sina Izaka. Jakov, Izakov sin, primio je ime Izrael. Velika glad prisilila je Abrahamove potomke da odu u Egipat gdje su četiri stoljeća ostali u ropstvu.
Bog je izabrao Mojsija da izvede Hebrejski narod iz egipatskog ropstva i da ih vodi kroz pustinju do Obećane zemlje (Kanaan). Oni su u tom izlasku upoznali Boga kao dobrostiva pomoćnika i zaštitnika te osjetili duboku zahvalnost prema njemu. Na brdu Sinaju Mojsije je primio od Boga deset zapovijedi koje su bile uklesane na dvjema kamenim pločama, „Pločama zakona“. Cijeli hebrejski narod obvezao se na savez s Bogom i prihvatio deset božjih zapovijedi. Zahvaljujući tomu Mojsije je od dvanaest plamena stvorio jedan narod koji je tijekom četrdeset godina u pustinji preživio zahvaljujući Božjoj zaštiti. S Jošuom, Mojsijevim nasljednikom započeli su osvajanje Obećane zemlje.
U početku dolaska u Kanaan za židovski narod su od velike važnosti bili suci i proroci, no krajem II. tisućljeća pr. Kr. hebrejski narod je odlučio imati kralja kao i okolni narodi. Tako je prorok Samuel izabrao Šaula za kralja, a kad je on razočarao Boga, Šaul je izabrao Davida. David (1015-975 g. pr. Kr.) je od Jeruzalema napravio glavi grad kraljevstva, a njegov sin Salomon u Jeruzalemu je izgradio Sveti hram u koji je sklonio Zavjetnu škrinju. Hram je postao središte religioznog života Izraela.
Kraljevstvo je potom podijeljeno na sjeverni, Izrael i južni dio, Judeju. To je vrijeme proroka, često običnih pastira ili ratara, nadahnutih Bogom, koji su poticali vladare i narod na poštivanje Božjih zapovijedi i upozoravali na posljedice ponašanje koje nije bilo u skladu s božjim zapovijedima.
Progonstvo u Babilon i povratak
Kraljevstvo izraelsko nije se obranilo od napadača koji su ga pokorili 722. g. pr. Kr.
587. g. pr. Kr. babilonski kralj Nabukodnosor poharao je kraljevstvo Judeje uništio sveti Hram i odveo u Babilon veliki dio stanovnika Judeje, koji se od tada zovu Židovi. Oko 538. g. pr. Kr. perzijski kralj Kir posebnim ediktom odobrava Izraelcima povratak u domovinu. Oni su se vratili u svoju zemlju, izgradili Hram i ponovno organizirali vjerski život. No, to su područje uskoro osvojili Grci, a zatim i Rimljani.
Dijaspora
70.g. pr. Kr. nakon jedne židovske pobune, Rimljani su zapalili Jeruzalem. Od svetog Hrama ostao je samo Zapadni zid ili Zid plača. Uništenje Hrama smatra se početkom dijaspore. Mnogi su Židovi otišli u Egipat, Europu ili Babilon.
Tijekom povijesti najstravičnije progonstvo Židova bilo je za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je 6 milijuna Židova sustavno ubijeno, a organizirao ga je Hitler i nacistički režim u Njemačkoj i svim Europskim okupiranim zemljama. 1948. osnovana je država Izrael u kojoj danas živi više od 4 milijuna Židova. Gotovo 6 milijuna Židova živi u SAD-u, a oko 4,5 milijuna u Europi.
Biblija, Talmud i njihove poruke
Biblija jest zbirka knjiga nastalih od 13. st. pr. Kr. do 2. st. p. Kr., koje Hebreji i kršćani na svoja način smatraju svetim. Sastoji se od Starog i Novog zavjeta. Židovska religija počiva isključivo na Starom zavjetu te na spisima koji ga komentiraju, kao što je Talmud.
Biblija je osnova cjelokupne židovske misli. Stari Zavjet sadržava 46 knjiga, a podijeljen je u tri grupe: Tora, Neviim i Ketuvim. Tora ja nauk koji treba slijediti, a sadrži pet knjiga: Knjigu postanka, Knjigu Izkaska, Levitski zakonik, Knjigu brojeva i Ponovljeni zakon. Iz tog razloga se Tora naziva i Petoknjižje. Tu nalazimo spise o početku svijeta, o događajima osnivanja Izraela, zatim događaje koje je narod Izraela prošao pod Mojsijevim vodstvom. No, Tora je sa svojim mnogobrojnim porukama, od kojih su središnje Deset Božjih zapovijedi i pravila ljubavi prema Bogu i prema bližnjem, više od povijesti i zakona. Tora je najosnovniji dio Biblije. Čita se u sinagogi na hebrejskom, svako jutro, za vrijeme šabata i svetkovina, na rukom pisanu svitku. U dijelu Neviim predstavljaju se prvi proroci koji donose povijest Izraela od osvajanja Kanaana do uništenja prvog Hrama u Jeruzalemu i posljednji proroci ,među kojima su tri „velika“ (Izajia, Jeremija, Ezekiel) i dvanaest „malih“ (među njima Amos i Jona), koji posebno obrađuju moralni sadržaj božanske poruke. Spisi Ketuvim vrlo su raznoliki i sadrže psalme, maksime, povijesne zbirke i razmišljanja o životnim problemima.
Osnovna tvrdnja Biblije i židovstva je da je Bog jedan, milostiv i pravedan, Stvoritelj svijeta koji je djelovao u povijesti. Židovi vjeruju u dolazak Mesije od loze kralja Davida, a tada će se izraelski narod ujediniti u zemlji svojih predaka i njegove će kušnje biti završene.
Osim Biblije vrlo važnu ulogu ima Talmud (znači „poučavanje“) u kojem su formirani precizni zakoni koji omogućuju da se biblijske zapovijedi primjenjuju u svim životnim okolnostima te predstavlja enciklopediju zakona i židovske misli.
Običaji i blagdani
Židov vjernik mora se tijekom svog života ravnati prema zapovijedima Tore. Tri dnevne službe – jutarnja, poslijepodnevna i večernja – određuju dnevni ritam. Ujutro i navečer Židov izgovara Šema Jisrael (ispovijed vjere u jednog Boga), a uz to je obavezno i učenje i poučavanje svetih tekstova.
Židovski vjernici prakticiraju svoju vjeru u sinagogi (mjesto molitve i učenja) i kod kuće. Vjerski vođa je rabin te on podučava, predvodi ceremonije i savjetuje vjernike. Vjernik se također treba pridržavati određenih pravila o ishrani koji se nazivaju kašrut, a košer hrana je ona hrana koja je obredno ispravna, odnosno dozvoljena za jelo u skladu sa židovskim zakonom o hrani.
Dijelovi života
Obrezivanje dječaka u dobi od osam dana znak je Božjeg saveza s Izraelom, a kada je obrezan dječak dobiva hebrejsko ime.
Vjerska punoljetnost, bar micva za trinaestogodišnje dječake i bat micva za dvanaestogodišnje djevojčice potvrda je godina učenja Tore i tada oni postaju kćeri i sinovi Zakona. Vjenčanje se obavlja u sinagogi i kod kuće, a rabin blagoslivlja mladence.
Blagdani
Židovski kalendar započinje simboličnim datumom stvaranja svijeta (2008. tako je 5768. godina), a prvi je blagdan Nova godina – Roš Hašana. Ta svečanost govori o Božjem stvaranju svijeta i Božjem sudu, a označava dan na koji je Bog stvorio čovjeka. Na Roš hašanu u sinagogi se trubi u ovnov rog kako bi se podsjetilo ljude neka se vrate Bogu, a slijedećih deset dan nakon Nove godine je posvećeno samoispitivanju savjesti i pokajanju. Nakon toga dolazi dan Velikog oprosta – Jom kipur koji je najsvetiji dan i blagdan u židovskoj godini, a dolazi kao zaključak pokajanja koje je započelo Novom godinom. Dan je obilježen molitvom, postom i javnim priznanjem grijeha.
Pet dana poslije Jom kipura dolazi blagdan sjenica Sukot. To je blagdan koji traje tjedan dana i tijekom kojeg se Židovi prisjećaju kako se Bog pobrinuo za njihove potrebe dok su četrdeset godina lutali pustinjom. Osmi dan je blagdan Tore – Simhat Tora.
U vrijeme kada kršćani slave Božić Židovi slave Hanuku, Svečanost svjetla. Svečanost traje osam dana i mnoge židovske obitelji svaki dan pale jednu svijeću osmerokrakog svijećnjaka, menore, a obilježava ponovno posvećenje hrama u Jeruzalemu 164. g . pr. Kr.
U veljači ili ožujku dolazi Purim, blagadan u spomen spasenja Židova od njihovih neprijatelja. Pesah je najpoznatija od svih židovskih svečanosti, a vremenski se otprilike poklapa s kršćanskim Uskrsom, a oživljava uspomenu na oslobođenje židovskog naroda iz Egipatskog ropstva. Na Pesah se jedu tradicionalna jela, pjevaju pjesme i pripovijedaju priče o izbavljenju iz Egipta. Nakon Pashe dolazi razdoblje sedmotjedne žalosti koje obilježava propast židovske pobune protiv Rima u 2. st. po. Kr. Svakako treba istaknuti važnost šabata, sedmog dana u tjednu, koji počinje u petak navečer i traje do subote navečer. To je dan u spomen na stvaranje svijeta koje je Bog dovršio sedmi dan i u spomen izlaska iz Egipta kada je Bog darovao slobodu svom narodu.
Kršćanstvo
Kršćanstvo se pojavljuje početkom naše ere na području Izraela koje je tada bilo pod rimskom vlašću. Židova iz Nazareta, Isusa, njegovi učenici prepoznaju kao Mesiju koji je najavljen u Starom Zavjetu i kao Sina Božjeg. On kaže kako je bio poslan na Zemlju kako bi dao svoj život za spas čovječanstva i na cijelo čovječanstvo proširio Savez što ga je Jahve sklopio sa židovskim narodom. Bog, koji je u Starom zavjetu govorio preko proroka, odsad govori preko sina svog Isusa Krista. Vjera u Isusa je ono što odvaja kršćane od židova, koji još uvijek očekuju Mesiju. Isusov život i poučavanje poznati su nam kroz tekstove koji, za kršćane, čine drugi dio Biblije, Novi Zavjet koji sadrži 27 knjiga.
Isusov život opisan je u četiri Evanđelja (prema grčkom „dobra vijest“) koja su između 65. i 100. g. p. Kr. napisali Matej, Marko, Luka i Ivan. Prema Lukinom tekstu Anđeo Gospodnji najavio je Mariji, Josipovoj zaručnici da će po Duhu Svetom začeti i roditi dijete koje će biti Sin Božji. Isus se rodio u Betlehemu u Judeji, a odrastao je u Nazaretu u Galileji. Kada je imao 33 godine, krstio ga je Ivan Krstitelj. Zatim je Isus izabrao dvanaest apostola: Petra, Andriju, Jakova, Ivana, Petra, Filipa, Mateja, Tomu, Šimuna, Juda Iskariotskog., Alfejeva, Judu Tadejca i Bartolomeja. Tijekom tri godine apostoli su išli posvuda s Isusom naviještajući dobru vijest. Isus se približio odbačenima i siromašnima: njegove poruke ponekad praćene čudima, ljudi su prihvaćali s oduševljenjem. No, ta poruka vrijeđala je vjerske i političke vođe te je Isus uhićen na Uskrs i doveden pred sinedrij, židovski sud, a zatim predan rimskom guverneru Ponciju Pilatu.
Osuđen je na smrt na križu i položen je u grob. Nakon tri dana grob je pronađen prazan. Apostoli su potvrdili da su vidjeli Krista uskrslog te su ustvrdili da je ostao s njima 40 dana prije nego što je uzašao na nebo. Prije nego što ih je napustio Isus im je obećao dolazak Duha Svetog i poslao svoje apostole da navještaju evanđelje svim narodima.
Poruka Isusa Krista
Kristova je poruka da je Bog ljubav, da je on Otac svim ljudima koje toliko voli da je za njih dao svog sina. Isus se žrtvovao, prihvatio je da umre kako bi svi ljudi bili spašeni, tj. kako bi mogli živjeti život vječni nakon smrti. Pozvao je svakog čovjeka da ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe, kako što je on ljubio ljude. Bog traži od ljudi da se obrate i oprašta njihove grijehe, pogreške koji ljudi čine kad se ne pokoravaju Božjim zapovijedima.
Crkva prvog tisućljeća
Nedugo nakon Kristova uskrsnuća Crkva prvih kršćana organizirana je u Jeruzalemu oko apostola. Nakon Duhova (silaska Duha kojeg je Isus obećao) apostoli su krenuli objavljivati vijest o uskrsnuću Kristovom. Osnovali su Crkve po cijelom mediteranskom bazenu koji je tada bio pod rimskom vlašću) – u Maloj Aziji, Grčkoj sve do Rima, te u Arabiji i Siriji.
Širenje kršćanstva
Apostol Pavao je bio Židov i čak je imao ulogu u pothvatu židovskih vlasti protiv kršćana, ali je 36. g. p. Kr. doživio obraćenje i od progonitelja postaje širitelj kršćanstva te kreće na misijska putovanja. Bio je nezaustavljiv misionar koji je kršćanstvo proširio po rimskom imperiju, a pogubljen je od rimske vlasti 67. godine.
Oko 48. g. p. Kr. pristalice nove religije prestaju s održavanjem židovskih obreda. U Antiohiji i Siriji po prvi put su nazvani „kršćanima“. Religija koja se rađa obraća se svima u skladu s Isusovim riječima „Od svih naroda učinite moje učenike“. Nakon Jeruzalema, Konstatinopola, Rima, Antiohije kršćanske se zajednice razvijaju na trgovačkim putovima mediteranskog bazena. Kršćanstvo postaje službena religija rimskog carstva 393. g. p. Kr., za vrijeme cara Teodozija.
Biskupi i poglavari Crkve počinju se sastajati na koncilima, skupštinama na kojima svako izvještava što radi u svojoj provinciji, i gotovo se svi slože oko jedne odluke koja se nametne na sveobuhvatan način. Sedam velikih koncila zauvijek su odredili vjeru Crkve, tekst koji se naziva Credo (što latinski znači „ ja vjerujem): je ono čemu se treba prikloniti ako se želi biti kršćanin. Također su se na koncilima definirale i dogme – osnovne istine vjere. Oni koji odbijaju dogme ili ih nastoje promijeniti nazvani su hereticima, što znači „oni koji su izabrali pogrešan put“. Od tog vremena kršćani štuju svece, osobe koje vode primjeren život koji je u skladu s Božjom voljom i čine dobro za ljude. Poseban autoritet uživa rimski biskup koji se smatra Petrovim nasljednikom.
Razvojem Crkve počinju se formirati blagdani i sakramenti.
Blagdani
Svake godine blagdani obnavljaju uspomene na velike događaje iz života Isusa Krista. Neki blagdani dolaze iz židovske tradicije, no imaju novi smisao. Blagdan Božića priziva u sjećanje rođenje Isusa Krista. Bogojavljanje (Sveta tri kralja) sjeća nas na tri mudraca, tri vrlo važne osobe koje su došle s istoka pokloniti se Isusu nedugo nakon njegova rođenja. Uskrs, kojem prethodi korizma (40 dana odricanja), najznačajniji je blagdan za kršćane jer slavi Kristovo uskrsnuće. Uzašašće četrdeset dana nakon Uskrsa slavi Kristovo uznesenje na nebo tj. njegov povratak Bogu Ocu. Na kraju deset dana nakon uzašašća slave se Duhovi, u spomen dana kada je Duh Sveti sišao u obliku plamenih jezika nad okupljene apostole i dao im sposobnost da razumiju sve jezike kako bi mogli širiti kršćansku vjeru.
Sakramenti
Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti koji omogućavaju kršćanima da uđu u život s Bogom.
Glavni sakramenti su:
- krštenje – koje uvodi novog vjernika u svetu Crkvu; on postaje „Kristov vjernik“
- potvrda – Duh Sveti ulazi u dušu kršćanina, kao za Duhova i potvrđuju se krsni zavjeti
- liturgija, pričest – je najvažniji trenutak života kršćanina: oni primaju Tijelo i Krv Kristovu u obliku kruha i vina
- sakrament pomirenja (ispovijed) – donosi oprost svete Crkve onome koji se kaje zbog svojih grijeha
- vjenčanje
- sveti red – svećenicima daje ovlasti da obavljaju obrede sakramenata
- bolesničko pomazanje – priprema kršćana u bolesti na smrt.
Crkva raste i dijeli se
Od V.st. barbari su međusobno dijelili zapadni dio Rimskog carstva koje je propalo 476., a kršćanstvo pod vodstvom Rimske Crkve bila je jedina veza koja ih je ujedinjavala. Jezik koji se upotrebljavao je bio latinski. No istočni dio negdašnjeg Rimskog carstva sačuvao je svoje jedinstvo sve do 1453. Nazvan je Bizantskim carstvom jer se njegov glavni grad Konstatiopolis nekad zvao Bizant. Tamo se govorilo grčki. Duga politička i religiozna evolucija 
dovela je do šizme koji je podijelio Crkvu. 1054. godine na suprotstavljenim stranama su se našli rimski papa Leon IX i patrijarh iz Konstatinopla što je rezultiralo raskolom. Pravoslavna crkva njeguje doktrinu sedam koncila i odbija preinake tekst Credo koje je učinila Katolička rimska crkva i ne priznaje papu kao vrhovni autoritet. Tek 1964. godine papa Pavao VI i patrijah Atenagora su uspostavili dijalog između katoličke i pravoslavne crkve.
U XII. i XII. st. civilizacija vjere širila se zapadnom Europom, a Rimska crkva je na tom području uspostavila autoritet. Svećenstvo okuplja župljane i te upravlja bolnicama i sveučilištima, a prvo sveučilište osnovano je u Bologni 1110. godine. U to vrijeme traju križarski ratovi, a pojavljuju se i crkveni redovi. Osobitu ulogu tada je imala inkvizicija i njeni sudovi koji hereticima izriču stroge kazne. Krajem XV. st. mnogi su tražili da se Crkva reformira, a među njima osobito je važnu ulogu imao Martin Luther koji postavlja osnovna pitanja o vjeri Crkva ga izopačuje, a on tada pokreće reformaciju čije su pristaše nazvane protestantima. Protestantizam se počinje širiti, a Europa je razorena vjerskim ratovima između katolika i protestanata. Katolička je crkva započela protureformaciju, osnovani su novi redovi napr. isusovci kako bi obranili katoličanstvo, a papa je u Tridentu sazvao koncili koji reformira Crkvu, ponovo potvrđuje dogme i odgovara na pitanja reformacije.
Ekumenizam
U XX. st. podijeljena kršćanska Crkva započela je dijalog zbližavanja koji se zove „ekumenski pokret“. Taj pokret osobito se razvio nakon II. vatikanskog (katoličkog koncila) koji se održavao od 1962. do 1965. Stručnjaci, ali i mnogobrojni vjernici susreli su se kako bi pronašli putove izgubljenog jedinstva.
Islam
Otprilike 1,7 milijardi ljudi u današnjem svijetu su muslimani. Zanimljivo je da islam, najmlađa od triju jednobožačkih religija poštuje Bibliju, ali sveti Kur`an smatra potpunom i konačnom objavom Jedinog Boga čovječanstva.
Povijest
U VI. st. p. Kr. stanovnici arapskog poluotoka (današnja Saudijska Arabija) uglavnom su stočari nomadi. Većinom su mnogobošci, odnosno vjeruju u više bogova, ali neki od njih ipak priznaju postojanje najvećeg božanstva. Na istom području žive male židovske i kršćanske zajednice koje vjeruju u jednog biblijskog Boga. Od toga vremena nekoliko arapskih plemena pohodi Meku više puta godišnje. Meka je veliko trgovačko središte i središte poganskih kultova u kojoj se štuje crni kamen.
Muhamed, Božji poslanik
Smatra se da je Muhamed ibn Abdulah rođen 570. godine. Odgajali su ga djed i stric jer su mu roditelji umrli dok je bio još dječak. U 25 godini vjenčao se bogato trgovkinjom Hadidžom za koju je radio kao posrednik. Muhamed se svake godine povlačio na mjesec dana u špilju na obližnjoj planini i ondje se na obronku planine Hire 610. dogodila prva objava. Začuo je glas i ukazao mu se anđeo Džibril i prenio mu riječ Božju. Druge objave slijedile su u neredovitim razmacima utvrđujući jedinstvenost Boga. Poruke koje je dobivao svakodnevno sačinjavaju Kur`an. Od objave Muhamed postaje poslanik jedinog Boga, Allaha.
Tri godine nakon prve objave Gabrijel zapovijeda Muhamedu da otvoreno pripovijeda pa on počne javno napadati mnogoboštvo. Stanovništvo u njegovoj neposrednoj blizini počinje se obraćati, ali nailazi na protivljenje stanovništva Meke.
619. umiru mu stric i supruga, godinu poslije uzima dvije žene Sevedu i mlađu Aišu. Zbog neprijateljstva svojih sugrađana, Muhamed napušta Meku i nastanjuje se u Medini 24. ruja 622. godine.
To iseljenje iz Meke (hidžra na arapskom) označuje pravi početak nove religije i početnu točku muslimanskog kalendara. Muhamed u Medini okuplja svoju prvu zajednicu vjernika-muslimana te obraća stanovništvo i dalje prima Božju poruku. Odlučuje da će se vjernici moliti krenuti prema svetištu Kai u Meki zato što mu je to otkrio božanski glas. Muhamed je umro 632. g. nakon što je hodočastio u Meku.
Odmah nakon što je Poslanik umro javljaju se nesuglasice oko njegova nasljednika. 632. g. većina smatra da ga treba naslijediti najčasniji musliman te izbor pada na Abu Bekra koji postaje prvi kalif, što znači politički i vjerski vođa. Neki pak smatraju da kalifat treba pripasti nasljedniku iz Prorokove obitelji, a iz te rasprave proizlaze dvije struje u muslimanskom svijetu: suniti koji predstavljaju ljude zajednice i tradicije i šiiti (ima ih samo 12%) po kojima su potomci Muhameda najpodobniji vođe vjerske zajednice.
Osnove muslimanske vjere
Islam na arapskom znači dobrovoljno pokoravanje „jednom sveopćem Bogu“ i opisuje stav kakav muslimanski vjernik mora zauzeti u odnosu na Allaha. Islam je religija koja se zasniva na tekstovima Kura`na i suneta. Kur`an na arapskom znači čitanje, ponavljanje naglas. Kada je anđeo Džibril Muhamedu objavio Božju riječ, naredio je da mu je ponovi, a Muhamed je te tekstove naučio napamet i diktirao svojim sljedbenicima koji su ih zapisivali. Kalif Osman nakon Poslanikove smrti prikuplja tekstove koji sačinjavaju Kur`an u kojem je sadržano 6 226 stihova. Kur`an naglašava postojanje samo jednog boga, Allaha. Bog je objavio svoju riječ raznim poslanicima, ali objava Muhamedu nadilazi sve prijašnje.
Pet glavnih dužnosti islama, odnosno zadaća svakog muslimana su: ispovijedanje vjere, obavljanje obredne molitve pet puta na dan, suzdržavanje od hrane i pića tijekom mjeseca ramazana (od izlaska do zalaska Sunca), zakonski propisana milostinja (zekat) i odlazak na veliko hodočašće u Meku, barem jednom u životu.
Islamski zakon ili šerijat sadržan je u Kur`anu i sunetu i upravlja obiteljskim i društvenim životom muslimana od rođenja do smrti. No, ne primjenjuje se u svim islamskim zemljama isto. Unatoč tome svi muslimanski vjernici na isti način označavaju važne trenutke u životu. Muslimanski dječaci se obrezuju po običaju koji je iz doba prije islama. Vjersko obrazovanje djece počinje čitanjem Kurana u kuranskoj školi. Šerijat također sadrži upute o prehrani, tako muslimani ne smiju jesti svinjetinu niti konzumirati alkohol.
Muslimanski obredi uglavnom se odvijaju u džamiji, građevini u kojoj se muslimani okupljaju radi molitve, a često je ukrašena stihovima iz Kurana, ali u njoj nema prikaza Boga jer se On u islamu ne smije prikazivati. Petak je za muslimane dan za svečanu molitvu, a osim toga vjernici trebaju moliti pet puta dnevno bez obzira gdje se nalaze.
Zanimljivo je da islam ne dozvoljava posrednika između Boga i čovjeka te ne postoji osoba koja je središnji autoritet za vjerska pitanja. Vjerske obrede pak vodi uvaženi član zajednice-imam.
Muslimanske svetkovine odvijaju se po kalendaru kojem je početna točka 622. godina kršćanskog kalendara, a taj datum odgovara odlasku Muhameda u grad Medinu.
Za vrijeme mjeseca Ramazana slavi se noć sudbine koja odgovara odlasku Muhameda u grad Medinu, a mjesec ramazan određen je za post. Ramazan završava „Blagdanom završetka posta“, a naziva se još i „Mali blagdan“ ili „Ramazanski barjam“. Posljednji mjesec muslimanske godine posvećen je hodočašću u Meku koje završava Velikom svetkovinom koja se također naziva i „Kurban bajram“, a muslimani diljem svijeta slave taj događaj.
Literatura:
- Biblija, Stari i Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2003.
- Larousse, Religije svijeta, Enciklopedija za mlade, Zagreb, 2007.
- Paul Lunde, Islam, Znanje d.d., Zagreb 2002.
- Rabin Kotel Da- Don, Židovstvo, Profil, Zagreb, 2004.
