Njihov kralj Agron (umro 231. g. pr. Kr.) prisilio je na podložnost gotovo sve jadranske Grke, povezao se s Makedonijom i uspješno upleo u grčke sukobe. Procvalo je i ilirsko gusarstvo, što se sudarilo s interesima rimskih trgovaca. Nakon Agronove je smrti uime maloljetnoga posinka Pina zavladala kraljica Teuta (231. – 228. g. pr. Kr.). Ona je dopuštala ilirske gusarske prepade sve do obala Peloponeza i krenula u osvajačke pohode prema Grčkoj. Udarila je i na posljednju slobodnu grčku koloniju na istočnoj obali Jadrana, Isu (danas Vis), koja se za pomoć obratila Rimljanima.
Tri ilirska rata
Rimski je senat uputio na Teutin dvor dvojicu poslanika, braću Gaja i Lucija Korunkanije, koji su od kraljice zatražili da Ilirima zabrani pljačkaške napade na tuđe brodove i prekine opsadu Ise. Međutim, kraljica je odvratila da svojim podanicima ne može zabraniti gusarenje. Kad joj je jedan od poslanika uzbuđeno rekao da će Rimljani znati popraviti ilirske zakone, Teuta je to doživjela kao osobnu uvredu i dala ga je ubiti. To je poslužilo kao povod za izbijanje Prvog ilirskog rata (229. – 228. g. pr. Kr.). 
Teuta je poražena i morala je posinku prepustiti prijestolje, pristati na plaćanje danka i pomiriti se s diobom svoga vladavinskog područja. Ilirima je bila ograničena plovidba (nisu smjeli proviti s više od dvije nenaoružane lađe južno od današnjega albanskog grada Lješa), a pobjednički je rimski konzul Gnej Fulvije Centumal proslavio prvi trijumf nad Ilirima.
Novi poredak stvari na istočnoj obali Jadrana nije bio dugoga vijeka. Jedan od ilirskih kneževa koji su izvukli korist od Teutina poraza, Dimitrije Farski, napustio je savezništvo s Rimljanima i u težnji za širenjem vlasti povezao se s Makedoncima. Obnovio je i gusarske prepade po Egejskome moru. To je potaklo novu vojnu akciju rimljana koji su u Drugom ilirskom ratu porazili Dimitrija Farskog (219. g. pr. Kr.) i nametnuli vrhovništvo Ilirskome kraljevstvu. Konzul Lucije Emilije Paulo slavio je pobjedu.
Takvo je stanje potrajalo nekoliko desetljeća. Dolaskom na prijestolje kralja Gentija (181-168. g. pr. Kr.) promijenila se ilirska politika. On se ponovno povezao s Makedoncima koji su u to vrijeme ratovali protiv Rima. Saznavši za Gentijevu nevjeru, Rimljani su odlučili hitro obračunati s nepouzdanim savjetnikom i pokrenuli su Treći ilirski rat (168. g. pr. Kr.).
Gentije je poražen i zajedno s obitelji zarobljen u svojoj prijestolnici Skodri (danas Skadar u Albaniji). Svi su otpremljeni u Rim i ondje su kao osobit ukras sudjelovali u trijumfu pobjedničkoga vojskovođe Lucija Anicija (167. g. pr. Kr.). Ilirsko je kraljevstvo prestalo postojati i podijeljeno je na tri odjelite oblasti pod vrhovnom vlašću rima, koji se tada zadovoljio malim izravnim posjedom u priobalju.
Ratovi protiv Histra
Usporedo s ratovima protiv Ilirskoga kraljevstva tekli su rimski vojni pothvati protiv Ilira koji su živjeli na sjevernoj obali Jadrana i u istočnim Alpama. Prvi na udaru su se našli Histri, koji su obitavali na području današnje Istre i bili zloglasni po svojim gusarskim prepadima. Rimljani su protiv njih poduzeli pohod već 221. g. pr. Kr. Da učvrste položaj i stvore predstražu za obranu Italije i snažno uporište za daljnje prodore, Rimljani su 181. g. pr. Kr. osnovali koloniju Akvileju (danas selo u sjeverozapadnoj talijanskoj pokrajini Udine). Histri su pokušali spriječiti izgradnju grada zbog čega je protiv njih krenuo vojskovođa Kvint Fabije Buteon i iznova ih porazio (181. g. pr. Kr.). Mir nije dugo potrajao jer je na histarsko prijestolje zasjeo ratoborni Epulon. Rimljani su protiv njega poslali vojsku 178. g. pr. Kr., ali pohod nije ispunio očekivanja. Stoga je iduće godine upućena još jača vojska, koja je Epulona porazila i opsjela u plemenskome središtu Nezakciju (danas Vizače, kraj Pule). Opsada je završila konačnim porazom Histra i smrću njihova kralja Epulona koji je izvršio samoubojstvo (177. g. pr. Kr.). Doskora se čitav Istarski poluotok našao pod vlašću Rima.
Ratovi protiv Delmata
Propast ilirske države na jugu nije značila i prestanak ilirskog otpora. Rim je bio uvučen u borbe između pojedinih slobodnih plemena, vješto stajući sad na stranu jednih, sad na stranu drugih, čime mu se pružila prigoda da širi prostor svog utjecaja i učvršćuje svoj položaj. Prvi su rimski napad izveli Delmati, koji su živjeli na području između Krke i Cetine. 
Protiv njih su u Rim stigle pritužbe susjednih plemena i grčkih gradova koje su zlostavljali svojim prepadima.
Rimski je senat Delmatima uputio poslanstvo s Gnejem Fanijem na čelu da izgladi nesporazume (158. g. pr. Kr.), no oni su bahato odvratili da nemaju s Rimljanima nikakva posla, što je za posljedicu imalo rimsku vojnu akciju. Konzul Gaj Marcije Figul udario je 156. g. pr. Kr. na Delmate ali nije uspio osvojiti njihovo glavno uporište Delminij (danas gradina Borčani na Duvanjskom polju). Utvrdu je nakon dugotrajne ponovne opsade zauzeo njegov nasljednik u službi, Publije Kornelije Scipion Nazika (155. g. pr. Kr.), i proslavio trijumf nad Delmatima.
Iako snaga Delmata nije bila skršena, ipak je bila dovoljno oslabljena da su se na duže vrijeme primirili. Doduše, konzul Lucije Cecilije Metel je 118. g. pr. Kr. zauzeo iznova Delminij, udarivši iz nepoznatoga povoda na Delmate nakon pohoda protiv Japoda. Zatim se 117. g. pr. Kr. vratio u Rim i proslavio trijumf nad Delmatima. Ipak, rimski uspjeh ni tada nije bio trajan jer je 78. godine pr. Kr. izbio žestok delmatski ustanak. Konzulu Gaju Koskoniju trebale su pune dvije godine da uguši pobunu i pod rimsku vlast vrati Salonu (danas Solin) koju su Delmati bili zauzeli.
Ratovi protiv Japoda
Protiv također ratobornih Japoda, koji su obitavali na području današnje Like i u dijelu zapadne Bosne, Rimljani su prvi put ratovali 170. g. pr. Kr. Tada je u njihovu oblast, pošavši iz Akvileje upao konzul Gaj Kasije Longin, ali je taj pohod ostao bez većih posljedica. Zbog čestih japodskih provala sve do Tergeste (danas Trst) i Akvileje bio je 129. g. pr. Kr. upućen konzul Gaj Sempronije Tuditan, kojemu je uspjelo pokoriti ne samo Japode nego i vjerojatno i Liburne (živjeli su između Raše i Krke). Po povratku u Rim konzul je proslavio trijumf nad Japodima. Tim se ratom rimsko gospodarstvo zacijelo proširilo po istočnojadranskoj obali.
Prilike za Gaja Julija Cezara
Glasoviti rimski vojskovođa i državnik Gaj Julije Cezar dobio je 59. g. pr. Kr. i područje Ilirika koje se nalazilo pod rimskim vrhovništvom u svoju namjesničku oblast. Iako je dvaput pohodio današnje hrvatske krajeve (zimi 57. na 56. i početkom 54. g. pr. Kr.), nije posvećivao veću pažnju Iliriku, više se brinući za Galiju i Rim. Zbog toga je baš za njegove uprave došlo do bezvlađa i iznova su se osilili Japodi i Delmati. Ustanak je izbio 52. g. pr. Kr. Delmati su zajedno sa svojim saveznicima Liburnima 50. g. pr. Kr. teško porazili rimsku vojsku.
Delmati i Japodi iskoristili su građanski rat između Cezara i Pompeja da se još više uzdignu. Cezarovu vojskovođi Aulu Gabiniju, koji je trebao srediti nemirne prilike, najprije su zimi 48. na 47. g. pr. Kr. Japodi nanijeli teške gubitke, a zatim su ga Delmati hametice potukli (47. g. pr. Kr.) i oduzeli rimskoj vojsci bojne znakove, što je velika sramota. Iako su se Delmati dragovoljno pokorili Cezaru, nakon njegove pobjede u građanskome ratu, ipak su odmah iznova ustali po njegovoj smrti (44. g. pr. Kr.), uspješno se suprotstavljajući rimskim četama.
Oktavijanov pohod
U nakani da konačno pokori Delmate i druga ilirska plemena koja još nisu priznala rimsku vlast, protiv njih je krenuo Cezarov posinak i nasljednik Oktavijan, budući August. Vojskom je osobno on zapovijedao uz pomoć drugih ponajboljih rimskih vojskovođa, među kojima se isticao njegov zet Marko Vispanije Agripa. Operacije su počele 35. g. pr. Kr. kod Senije (danas Senj), a bile su uperene u prvom redu protiv Japoda i panonske Segestike. Nakon teških gubitaka, Oktavijan je uspio prodrijeti do japodskoga središta Metula (danas vjerojatno gradina kraj Josipdola) i zauzeti ga poslije ogorčenoga boja. Skršivši Japode, Oktavijan je napao Delmate. Oni su se odlučili na žestok otpor i rat je potrajao pune dvije godine (34.-33. g. pr. Kr.).
Oktavijan je postupno osvajao delmatska uporišta, oprezno napredujući. Konačna se bitka odigrala kod utvrde Setovij (danas zacijelo brdo Sušanj nad Dugopoljem kod Klisa). U jednom okršaju bio je ranjen i Oktavijan, pa je neko vrijeme prepustio vođenje rata Statiliju Tauru, a sam se povukao u Rim. Početkom 33. g. pr. Kr. vratio se pod utvrdu kojoj nije bilo spasa. Kad je među Delmatima već zavladala glad, odlučili su se na predaju. Oktavijan im je nametnuo teške uvjete. Morali su plaćati danak, predati bojne znakove tete Aulu Gabiniju i dati 700 mladića kao taoce. Bio je to kraj delmatske neovisnosti. Još su 12. g. pr. Kr. digli ustanak, ali je on bio hitro ugašen.
Prodori u Panoniju
Pokoravanje panonskih plemena počelo je u II. stoljeću pr. Kr. Konzul Lucije Cecilije Metel privremeno je 119. godine pr. Kr. zauzeo Segestiku. Do novoga panonskog rata došlo je 83. g. pr. Kr. kad je konzul Lucije Kornelije Scipion Azijagen opet prolazno osvojio Segestiku. Konačno zauzeće toga mjesta uspjelo je Oktavijanu, koji je na njegovu mjestu dao osnovati rimsku naseobinu Sisciju (danas Sisak). Ona je postala čvrsta točka za daljnje rimske prodore u unutrašnjost.
Odlučujući osvajački rimski pohod počeo je 13. g. pr. Kr. Oktavijan, sada već August, isprva je poslao Agripu, ali je on ubrzo umro, pa je na čelo operacija postavljen Tiberije, budući car. On je 12. g. pr. Kr. pronio pobjedonosne rimske bojne znakove do srednjega Dunava, podvlastivši plemena Breuka i Amantina. Napredovanje u unutrašnjost Ilirika nastavilo se u iduće tri godine (do 9. g. pr. Kr.) i bilo je okončano pokorenjem svih plemena.
Ustanak Batona
Rimska vlast teško je tištila ilirske podanike. Zloporabe njezinih predstavnika, visoki porezi i novačenja mladih Ilira u pomoćne čete stvorili su silno nezadovoljstvo koje se 6. g. izlilo u veliki ustanak. Predvodili su ga Baton iz plemena Dezitijata i Baton iz plemena Breuka. Stoga su ga Rimljani prozvali Batonskim ratom (lat. bellum Batonianum). Pobuna se poput požara proširila čitavim Ilirikom. U Rimu je zavladao užas jer se vjerovalo da će ustanici krenuti na samu prijestolnicu. Tada je Carstvo uprlo sve snage. U Rimu su bila provedena novačenja, raspisani novi porezi i rimske su čete skrenute s drugih bojišta. Za zapovjednika pohoda imenovan je Tiberije, kojemu je kasnije pridružen nećak Germanik. Tiberije je oprezno nastupao i postupno potiskivao neprijatelja. Napokon je 9. godine po. Kr. ugušen ustanak koji je rimski povjesnik Svetonije Trankvil (o. 69. – posl. 122.) nazvao najtežim od svih izvanjskih ratova poslije punskih. Panonija i Dalmacija konačno su pokorene. Otada su dijelile sudbinu čitavog Carstva.
Uređenje pokrajina
Zaposjevši koncem 1. stoljeća pr. Kr. cijelo područje od Jadranskoga mora do Dunava, Rimljani su ga uključili u jedinstvenu pokrajinu Ilirik. Ona je osnovana još nakon poraza ilirskoga kralja Gentija, ali je dugo vremena bila ograničena na priobalje. Konačnim učvršćenjem rimske vlasti moglo se dovršiti ustrojavanje pokrajine. Jedinstveni je Ilirik 10. g. po. Kr. podijeljen na dva dijela: Donji Ilirik ili Panoniju, sa sjedištem u Petovionu (danas Ptuj), i Gornji Ilirik ili Dalmaciju sa sjedištem u Saloni. Iliriku je nekoć pripadala i Histrija koja je obuhvaćala uglavnom današnju Istru, ali je 42. g. pr. Kr. pripojena Italiji kao njezina deseta oblast.
Početkom II. stoljeća Panonija je podijeljena na Gornju i Donju Panoniju. Prvoj je sjedište bilo u Karnuntu, nedaleko od današnjega Beča, a drugoj u Akvinku – na prostoru današnje Budimpešte. Od Dalmacije je krajnji istočni i jugoistočni dio odvojio Dioklecijan (284.-605.) i stvorio pokrajinu Prevalitanu sa sjedištem u Skodri. Gornja Panonija pretvorena je u Prvu Panoniju sa sjedištem u Savariji (danas Szombathely u Mađarskoj) i Panoniju Saviju sa sjedištem u Sisciji, a Donja Panonija u Valeriju sa sjedištem u Sopijani (danas Pecs u Mađarskoj) i Drugu Panoniju sa sjedištem u Sirmiju (danas Srijemska Mitrovica). Za cara Konstantina I. (306.-337.) sve su četiri Panonije i Dalmacija ušle u Panonsku dijecezu, koja se kasnije zvala i Zapadni Ilirik, podređenu prefekturi Italije. Kad su poslije smrti cara Teodozija I. (379.-395.) njegovi sinovi preuzeli svoje vladavinske udjele, Panonije i Dalmacija pripale su zapadnoj polovici Carstva.
Članak je izvorno objavljen u 63. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
