Rude – mjesto bogate rudarske tradicije
Samo ime mjesta Rude otkriva da je rudarstvo kroz stoljeća uvelike utjecalo na život i razvoj ovog starog naselja od 1200 stanovnika, koje se smjestilo oko 6 kilometara jugozapadno od Samobora. Putujući iz smjera Samobora prema Rudama krivudavom cestom obgrljenom brdima koja uzvodno slijedi Rudarsku Gradnu (kao je dan od pritoka istoimenog potoka Gradne koji protječe Samoborom), pred putnikom se izmjenjuju pejzaži sa zaseocima i kućama od kojih se mnoge 
mostovima spajaju prema istoj cesti. Na samom ulasku u središte Ruda nalazi se nova sportska dvorana i više kuća te malo podalje rukometno igralište na otvorenom. Isto tako, na malenoj uzvisni sjeverno od samog centra mjesta, uzdiže se i župna crkva svete Barbare – zaštitnice rudara, koja datira iz 17. stoljeća.
Iz Ruda se istom cestom, koja čini dio Samoborske vinske ceste, može nastaviti dalje uzbrdo, u meandrima, jugozapadno prema Plešivici i Jastrebarskom, ili se pak vratiti u smjeru istoka prema Samoboru, pritom prolazeći kroz impresivan brdoviti krajolik na čijem se putu nalazi i vrijedna župna crkva i samostan svetog Leonarda u Kotarima te botanički vrt „Suban“ u Manjoj Vasi. Na ovom putu, gledajući na rudarsku dolinu s visine, brda koja ju okružuju djeluju poput okvira bazena na čijem se dnu prostiru Rude. Budući da su Rude 
smještene u dolini okruženoj Samoborskim gorjem, ne iznenađuje što je iz samog centra mjesta moguće uputiti se i na planinarenje prema obližnjim planinarskim odredištima. U ovom pogledu važno je spomenuti planinarsku stazu koja vodi iz središta Ruda preko Velikog dola (530 m) do vrha Oštrc (752 m), budući da su upravo njome kročili planinari na prvom organiziranom izletu u povijesti hrvatskog planinarstva još davne 1875. godine. Na Velikom dolu kao i u neposrednoj blizini vrha Oštrc, nalaze se planinarski domovi koji pružaju okrjepu za planinare u jedinstvenom planinskom ambijentu.
Na povijesni razvitak samog mjesta ponajviše je utjecalo upravo rudarstvo. Naime, iako pisani trag svjedoči 
o tome da se ovdje vadila bakrena ruda još od početka 13. stoljeća, kada se mjesto naziva Rovi – što označava rude, pretpostavlja se da su Rude nastale u ranom srednjem vijeku ili moguće još i ranije, u doba starih Rimljana, na što upućuje način gradnje starih hodnika rudnika. Kasniji povijesni izvori govore o tome kako se rudarstvo ovdje nastavilo razvijati od 16. pa sve do sredine 20. stoljeća, prvo iskapanjem bakrene (do 1851. godine), a zatim željezne rude (od 1850. do 1859. godine), te kasnije i gipsa (tijekom prve polovice 20. stoljeća), pritom utječući na život stanovnika i mjesta. Isto tako, u pogledu razvoja Ruda, zanimljivo je 
zamijetiti kako brojni današnji stanovnici mjesta nose njemačka prezimena, što govori o tome da su se tijekom stoljeća ovdje naselili mnogi rudari njemačkog porijekla.
Premda je zbog neisplativosti rudnik zatvoren 1956. godine, višestoljetna tradicija bavljenja rudarstvom ostavila je neizbrisivi trag utkan u živote stanovnika Ruda, što je i danas vidljivo. U ovom pogledu, kao važan čuvar i prenositelj rudarske tradicije mjesta posebno se ističe Kulturno-umjetničko društvo „Oštrc“, koje svojim svestranim aktivnostima kroz folklorni ansambl, zatim pokretanjem obnove i upravljanjem Rudnika sveta Barbara, kao i organiziranjem manifestacije „Dani Rudarske greblice“, njeguje i promiče kulturnu baštinu Ruda u čemu sudjeluju mnogi mještani. Upravo u pogledu očuvanja nematerijalne rudarske tradicije za koju se brine i KUD „Oštrc“, 
izdvajaju se spomenuti dani posvećeni skromnom jelu starih rudara – Rudarskoj greblici, dok se u pogledu očuvanja materijalne kulturne baštine Ruda izdvaja obnova Rudnika sveta Barbara.
Međutim, prije no što se posveti više riječi obnovljenom rudniku, nužno je pridati malo pažnje i Rudarskoj greblici, kao ostavštini iz vremena kada su rudnici u mjestu bili aktivni, a ovo se skromno jelo prema predaji pripremalo kao glavni obrok vrijednim rudarima. Naime, riječ je o slanom kolaču s tankim tijestom s malo kvasca, nadjevenim sirom s dodacima kao što su orasi, žuta 
mrkva, lišče mlade koprive ili špinat. Govoreći o Rudarskoj greblici kao jednom od nematerijalnih podsjetnika na bogatu rudarsku tradiciju mjesta, važno je istaknuti da se ona i danas rado te s ponosom priprema u rudarskim obiteljima. Štoviše, mještani Ruda su se potrudili pripremu ovog tradicionalnog rudarskog jela zaštiti, tako da je 2007. godine Rudarska greblica proglašena nematerijalnim kulturnim dobrom Hrvatske. Vezano uz njegovanje i zaštitu pripreme Grablice, valja dodati da se još od 1985. godine svakog početka ljeta u Rudama održava već spomenuta manifestacija „Dani Rudarske greblice“ tijekom koje se uz etno i folklorne nastupe oživljava tradicija Ruda, te tijekom koje je organiziran i izbor za najbolje pripremljenu Greblicu. Isto tako, u svrhu daljnjeg njegovanja tradicije izvorne pripreme ovog rudarskog jela, organizirane su i radionice izrade Grablice, a kao jedan od vrijednih prenositelja ove vještine posebno se ističe domaća obiteljska pekara „Nikl“.
Od višestoljetnog rudnika do turističke atrakcije
U pogledu očuvanja vidljivog sjećanja na bogatu rudarsku tradiciju mjesta, najvažnije mjesto zauzima obnovljeni Rudnik sveta Barbara, koji je od 2012. otvoren za posjetitelje. Kao što je već istaknuto, najraniji pisani izvori govore o tome da se u Rudama iskopavala bakrena ruda još od 13. stoljeća, no tek je u 16. stoljeću pouzdano zabilježeno da je vlasnik rudnika bio Leonard Gruber iz Ljubljane koji je trgovao bakrom. Rude su kasnije bile u vlasništvu plemenitaških obitelji koje su vladale Samoborom, a koje su rudnik često davale u zakup. Tijekom 17. i 18. stoljeća rudnik bilježi najveću proizvodnju bakra – vrlo značajnu u europskim razmjerima, međutim, s početkom 19. stoljeća ona počinje opadati, da bi 1851. godine iskapanje bakra prestalo. Godinu dana prije prestanka iskapanja bakra, 1850. godine, u rudniku se počela vaditi željezna ruda (siderit), što je 
potrajalo do 1859. godine. Od početka, pa sve do sredine 20. stoljeća, na više se mjesta uz Rudarsku Gradnu vadio gips. Konačno, nakon posljednjih istražnih radova tijekom 1950-ih godina, potvrđena je neisplativost daljnje eksploatacije bakra i željeza u Rudama, te je rudnik zatvoren 1956. godine.
No, 2002. godine, nakon gotovo pola stoljeća od zatvaranja, ipak je prepoznat velik kulturno-povijesni i turistički potencijal rudnika u 
Rudama. Tada se na inicijativu prof. Šinkovca, koji je vodio posljednje istražne rudarske radove u Rudama krajem 1950-ih, mještani okupljeni oko KUD-a „Oštrc“ odlučuju samostalno krenuti u otkopavanje i čiščenje starih rudarskih rovova. Zbog prepoznate vrijednosti i potencijala, ova početno samostalna inicijativa je 2007. godine poduprta i sredstvima Europske unije, kada obnovu preuzima Grad Samobor, te je nakon obnove 2012. godine Rudnik sveta Barbara otvoren za javnost. Važno je istaknuti da je pored obnovljenih oko 340 metara rovova Rudnika, u okviru projekta uređena i oko 1,5 km duga rudarsko-botanička poučna staza od centra Ruda do botaničkog vrta „Suban“ u Manjoj Vasi, te da je u Osnovnoj školi „Rude“ postavljena mineraloško-petrografska zbirka. Rudnik danas vodi KUD „Oštrc“.
U dubinama Rudnika sveta Barbara
Ulaz u Rudnik sveta Barbara nalazi se nedaleko od središta Ruda. Do njega se od tamo dolazi uspinjući se 5 do 10 minuta pješke uzbrdo prema platou na kojem stoji ulaz u jedan od njegova nekadašnja tri glavna rova koji se naziva Sveto Trojstvo. Naime, iako se Rudnik pored spomenutog sastoji još od rovova Vlašić (Sveti Antun) i Kokel, za posjetioce su otvoreni samo dijelovi rova Sveto Trojstvo – kroz koji se ulazi, kao i dijelovi rova Kokel – kroz koji se izlazi iz Rudnika. 
Prilazeći platou ispred ulaznih vrata u rov Sveto Trojstvo, za očekivati je pred info-kućicom susret s vedrim vodičima i posjetiocima koji se stavljanjem zaštitnih kaciga pripremaju za ulazak u dubine Rudnika. Prije samog početka obilaska, posjetici na kupljenoj ulaznici dobivaju prikaz rute obilaska Rudnika koja se odnosi na obnovljene dijelove dva spomenuta rova i koja traje oko 40 minuta. No, pored spomenutog obilaska samog Rudnika, posjetiocima je ponuđen i širi obilazak rudarsko-botaničkom poučnom stazom uz pratnju vodiča u trajanju od 2 sata.
U slučaju obilaska koji se odnosi samo na Rudnik, riječ je o prolasku obnovljenim dijelovima rova Sveto Trojstvo, na nižoj razini, nakon čega slijedi uspinjanje strmim stepeništem kroz uske hodnike prema rovu Kokel na višoj razini, odakle slijedi put prema izlazu iz Rudnika. Budući da temperatura u Rudniku iznosi oko 11 Celzijevih stupnjeva, za 
vrijeme posjeta preporuča se nošenje tople sportske odjeće i obuće, a uz kacigu sa svjetiljkom moguće je od vodiča zatražiti i zaštitnu kutu. Ulaskom u rov Sveto Trojstvo i paljenjem svjetiljke na kacigi, započinje zanimljiv i poučan obilazak prohodnih dijelova Rudnika pračen pričom vodiča o povijesti rudarenja u Rudama, rudarstvu i geološlim specifičnostima ovog kraja. No pored spomenutog, tijekom obilaska posjetioci se upoznaju i s vrlo zanimljivom pričom starih rudara koja je s vremenom prerasla u lokalnu legendu.
Riječ je o legendi o „bergmanima“ – malenim patuljcima koji su navodno tumarali uskim hodnicima ovih rudnika u prošlosti, te su domaćim rudarima mogli pomagati ili stvarati poteškoće. Prema predaji i oni su se bavili rudarenjem, i to vrlo vješto, što ne čudi budući da su bili niskog rasta što im je olašavalo kretanje rudnicima. Osim što su bili 
maleni, imali su duge brade i dugu kosu, te su bili odjeveni u odjeću zelene boje. Kao podsjetnik na ovu legendu u Rudniku je izrađena maketa malenih figura „bergmana“ u poslu rudarenja, odmoru i razgovoru, te u njihovoj molitvi pred jaslicama i pred sv. Barbarom. Nedaleko makete figura „bergmana“ nalazi se i jedinstven brončani kip svete Barbare – zaštitnice rudara, na čijem su podnožju upisana imena domaćih rudarskih obitelji, dok se na poleđini kipa nalazi slika lokalne župne crkve u Rudama posvećene istoj svetici.
Prolazeći dalje Rudnikom, moguće je zamijetiti i mnoga zatvorena rudarska okna i uske prolaze, u koje je zbog sigurnosti zabranjeno ići. Prateći vodiča, dolazi se do uspona strmim drvenim stepenicama kroz uske prolaze koji se spajaju na rov Kokel na višoj razini Rudnika. Nastavljajući obilazak istim rovom u neposrednoj blizini ubrzo se počinje nazirati danja svjetlost, navješćujući izlaz iz Rudnika. Po samom izlasku, posjetioci dolaze u susret sa šumom kojom prolazi rudarsko-botanička poučna staza, i čijim se dijelom moguće ubrzo spustiti s visine na početnu točku obilaska, pred ulaz u rov Sveto Trojstvo.
Rudnik sveta Barbara sutra
Nedavno obnovljeni Rudnik sveta Barbara u Rudama svjedoči o zajedništvu stanovnika jedne manje lokalne 
sredine, koja je prepoznala veliku vrijednost vlastite kulturne baštine za cjelokupni daljnji razvoj svoje zajednice. Iz svega navedenog vidiljivo je da su angažirani mještani Ruda uspjeli oživiti vlastitu prošlost vezanu uz gotovo zaboravljeni rudnik, transformirajući ga iz jednog „neisplativog“ objekta u izrazito vrijednu suvremenu kulturno-povijesnu i turističku atrakciju ovog dijela Hrvatske.
Isto tako, treba zamijetiti kako je obnova rudnika usko povezana s inicijativama poput zaštite Rudarske greblice, što govori o tome da je ovdje riječ o cjelovitom pristupu prema očuvanju i zaštiti kulturnih dobara rudarskog kraja, koja svakako doprinosi prepoznatljivosti, ali i podizanju razine kvalitete života u Rudama. S obzirom na potencijal ove podzemne atrakcije, koja je zapravo nastajala višestoljetnim ljudskim djelovanjem, za očekivati je da će Rudnik sveta Barbara s vremenom biti sve posjećeniji, te će pritom nužno proširivati svoju ponudu i sadržaj.
Konzultirani izvori:
http://samoborskimuzej.hr/rudnik_sv_barbara/
http://www.samobor.hr/ostalo/sv_barbara/povijest.htm
http://www.ostrc.hr/rude.html
http://www.dinarskogorje.com/samoborsko-gorje.html
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=53619
http://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=10996
http://rudarstvo.com/Muzeji/Rudnik_Sv.Barbara-Rude/Rude_rudnik.html
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
