Osim toga svjedoci smo jačanja autonomije škola, a to nosi nove vrijednosti i odnose. Jasno je da prihvaćanje autonomije istovremeno znači i povećanu odgovornost škola za vlastitu kvalitetu i razvoj. Razvoj novih tehnologija, neposredna dostupnost informacija, naglo širenje znanstvenih spoznaja i granica, novi globalizacijski procesi – sve to traži nov pristup učenju i poučavanju. Tradicionalne uloge učenika i učitelja radikalno se mijenjaju i samim tim donose potrebu i za mijenjanjem pristupa obrazovanju, za organiziranjem fleksibilnijeg, ekonomičnijeg i učinkovitijeg pristupa učenju i poučavanju.
Današnji mladi ljudi moraju usvajati nove i šire kompetencije da bi se uopće mogli uspješno snalaziti u stalno promjenjivim okolnostima i to u svijetu koji karakteriziraju otvorene granice, veći međukulturni utjecaji, neograničene mogućnosti korištenja interneta, jednostavna komunikacija sa svim dijelovima svijeta, neposredna dostupnost informacija iz enciklopedija, znanstvenih baza podataka, elektroničkih knjiga, mobilna telefonija, digitalna i satelitska televizija…U obrazovnoj praksi razlikujemo dva dominantna pristupa.
Prvi je tradicionalan i još uvijek čvrsto prisutan u našoj svijesti i praksi, a odnosi se na ideju o važnosti obrazovanja utemeljenih kulturnih vrijednosti i normi. Obrazovanje budućih generacija temelji se na stjecanju znanja i razvoju vještina za koje se pretpostavlja da su važne za buduće potrebe društva. Ovaj pristup polazi od ideje o stabilnosti utvrđenih vrijednosti. Kreatori obrazovne politike, a to su najčešće političari, odlučuju o tome koje su kulturne vrijednosti važne i koji su poželjni »proizvodi« obrazovnog sustava. Škole rade po čvrstim i precizno postavljenim nastavnim planovima i programima i u skladu s njima nastavnici odrađuju svoje zadaće.
Drugi se pristup odnosi na razvoj pojedinca i težnji da svaki učenik ostvari svoje pune potencijale u skladu s osobnim interesima. Pristup ističe otvaranje samoregularnog učenja i učenika koji je sposoban koristiti argumente i kritičko mišljenje, koji se ne boji iskazivati svoju originalnost i kreativnost. Svrha je ovakva obrazovanja pružiti novim generacijama alate za kreiranje bolje budućnosti. Naglašava se osnaživanje i učenika i škola i ovaj je drugi pristup sve je više prihvaćen.
Životna realnost je naime složena i neizvjesna, razvoj znanosti i tehnologije sve je brži i teško predvidiv. Mnogi učenici koji su sada u osnovnim školama obavljat će poslove koji danas i ne postoje. Sposobnost prilagodbe i vladanja sve kompleksnijim svijetom tražit će više sofisticiranih znanja i pripremljenosti za korištenje novih tehnoloških i informacijskih mogućnosti, tražit će više samopouzdanosti, snalažljivosti, spremnosti na stalno učenje i usvajanje novih znanja i vještina.
Pitanje je koliko je današnja škola, takva kakva jest, prilagođena ovakvim zahtjevima i izazovima, odnosno koliko dobro priprema učenike za život. Pristupi učenju trebaju se mijenjati. Ono postaje puno fleksibilnije, koriste se nova tehnološka sredstva, a ne uče samo učenici, uče svi, uče ravnatelji, stručni suradnici i nastavnici.
Škola postaje prostor učenja i za nastavnike i stručne suradnike koji s učenicima razmjenjuju svoja znanja, iskustva i svoje sposobnosti učenja. Škola postaje »organizacija koja uči«, u kojoj se potencira timski rad, širenje poznatih spoznaja i proizvodnja novih znanja. Kvaliteta škola upravo se i procjenjuje po potencijalu prepoznavanja, usvajanja, širenja i primjenjivanja (novih) znanja.
Kada predstavljamo školu kao zajednicu učenja polazimo od planiranja učenja pri čemu se vode mape o napretku kroz školovanje, identificirane su ključne namjere postignuća, uzima se u obzir prioritet pri učenju, priznaje se da se ne postiže sve i primjenjuju se razni stilovi učenja. U takvom okružju učenici znaju što uče, otvorene se mogućnosti za refleksiju, koriste se strategije za prevladavanje mogućih teškoća, razvija se svijest da sve planirano se ne mora ostvariti, a odrasli znaju svoju ulogu.
Što se tiče procjene učenja ono se ne obavlja samo testiranjem nego ima i svoju specifičnu svrhu, postojeći propisi su razumljivi i slijede se, a analiza se koristi za prepoznavanje prepreka između poučavanja i učenja.
Samovrednovanje je proces učenja o sebi i kao takvo izvrsno se uklapa u koncept škole kao zajednice koja uči, može se dobro iskoristiti za podizanje razine zadovoljstva dionika i za razvijanje osjećaja pripadnosti, lojalnosti i organizacijskog samopoštovanja.
Potrebno je provesti i planove unapređenja. Kada su oni usvojeni i odobreni na razini škole, implementiraju se planirane aktivnosti za postizanje ciljeva. Provedba planova unapređenja nije pitanje jedne osobe u školi nego svih pojedinaca i timova koji su prethodno zaduženi za njihovu provedbu. Svi radnici škole trebaju biti upoznati s onime što se planira unaprijediti i na koji način se isto planira postići. Važno je dodijeliti odgovornosti i zaduženja osobama koje će pratiti provedbu plana unapređenja i o tome izvještavati. (npr. članovi Povjerenstva za kvalitetu).
U školi usmjerenoj na promjene nastavnici više ne mogu biti samo korisnici rezultata istraživanja koja najčešće provode profesionalni istraživači u okviru akademskih institucija i istraživačkih centara, već oni trebaju postati aktivni sudionici u procesu istraživanja.
Zaključak:
Uvođenje samovrednovanja u hrvatsko školstvo postavlja se kao zakonska obveza škola. Ova bi obveza mogla potaknuti važne procese unapređivanja kvalitete školskog obrazovanja, no da bi se takve pozitivne promjene pokrenule, potrebno je ostvariti odgovarajuće uvjete i u samim školama i u sustavu podrške školama. Stvarna se transformacija ne može ostvariti bez podrške, pomoći i direktnog uključivanja nastavnika, učenika, roditelja i vanjskih dionika koji zajedno čine najbolju moguću koherentnu organizaciju, vitalno zainteresiranu za kvalitetu i unapređivanje rada škola.
U svakom slučaju samovrednovanje za škole predstavlja novi izazov. O školi se treba razmišljati na novi način, traži se slobodno iskazivanje mišljenja, uočavaju se nedostaci, definiraju prioriteti, planira se razvoj i pokretanje razvojnih projekata.
Možemo istaknuti kako je završetak novi početak. Uspješna pitanja koja su u procesu samovrjednovanja nastavljaju se i u sljedećem ciklusu. Neuspješna pitanja se mijenjaju ili zamjenjuju u novim akcijskim planovima nakon dogovra oko prioriteta.
