Dan nulte stope tolerancije na diskriminaciju obilježava se svakog 1. ožujka u godini, no idejama i ishodima njegova obilježavanja trebamo se voditi i svakog drugog dana u godini. 
Kao mjesto na kojem je stopa diskriminacije najveća učenici su prepoznali prostor društvenih mreža. Ondje je, složili su se, neprimjerena komunikacija i govor mržnje vrlo čest.
Učenici su učili o tome što je diskriminacija i koji su njezini oblici pa su proveli malo istraživanje i pretraživanje spomenutih oblika diskriminacije na društvenim mrežama. Internetski govor mržnje jasno pokazuju njihova istraživanja, zasniva se na različitim oblicima diskriminacije (diskriminacija na temelju spola, dobi, porijekla i pripadnosti, imovnog stanja, fizičkog izgleda, obiteljskih prilika i sl.).
Učenici su na radionicama imali prilike čuti i pročitati i nekoliko osobnih, anonimnih, učeničkih svjedočanstava o različitim oblicima diskriminacije. Priče su pronašli u anonimnom „Poštanskom sandučiću“ koji smo postavili mjesec dana ranije (uživo i online). Nakon čitanja iskustava učenici su objašnjavali uočenu problematiku, pokušavali se staviti u „tuđe cipele osjećaja“ i kritički raspravljali, predlagali svoja rješenja problema.
Sudjelovali su i u glumačkoj vježbi s pripremljenim natuknicama učeničkih priča. Činili su to u skupinama. U sredini skupine sjedi „žrtva“.
S jedne njegove strane sjedi učenik „diskriminator“, dok s druge strane sjedi učenik koji nosi natpis „nulta stopa tolerancije diskriminacije“. Prvi označeni učenik iznosi primjere negativnih opaski na temelju izgleda, dobi, spola, stavova, interesa i sl., dok drugi učenik iznosi pozitivne komentare, optimistična promišljanja, savjete zbog kojih se učenik u sredini može osjećati bolje. Cilj je vježbe osvijestiti kako se osjeća osoba u sredini i koliko je za sretan i zdrav djetetov razvoj presudan pristup koji nije osuđujući, uvredljiv i diskriminatoran. Učenici jedni drugima daju savjete što učiniti i od koga potražiti pomoć ako se zateknu u nekoj od uloga ili im svjedoče.
Za kraj, učenici odlučuju nastaviti provoditi svoju misiju „Nulte stope tolerancije diskriminacije“ i privremeni „Poštanski sandučić“ pretvoriti u stalnu školsku kutiju povjerenja u koju svoje priče mogu ubacivati učenici koji doživljavaju neki oblik diskriminacije.
Misija je diskriminiranima, žrtvama, pružiti mogućnost da se povjere, ponuditi im utjehu i pomoć. Nastavak pružanja pomoći zamišljen je, dakako, uz suradnju školske stručne službe koja je uvijek dostupna onima koji su na bilo koji način diskriminirani, ali i učenicima koji na različite oblike diskriminacije nastoje odgovoriti nultom stopom tolerancije.
