Obzirom na način liječenja bolesti postojala je podjela na inzulin ovisni, te inzulin neovisni dijabetes, a danas je ta podjela zamijenjena nazivima tip I i tip II.
Inzulin je hormon kojeg proizvodi gušterača. On je zapravo ključ kojim šećer ulazi u sve stanice tijela, i omogućuje im da funkcioniraju i žive. Kada tog ključa nema, glukoza ostaje u krvi, u kojoj se sve više taloži, dok se s vremenom dijelom ne izluči kroz mokraću, a stanice nakon što potroše glukozu propadaju.
Kod šećerne bolesti tipa I u organizam je uvijek potrebno unositi dodatni inzulin. Naime u početku se, što radi okolišnih, što radi genetskih faktora, proizvode bijele krvne stanice koje napadaju vlastiti organizam, točnije vlastitu gušteraču, i to tzv. β-stanice koje proizvode inzulin, zbog čega dolazi do nedostatka inzulina u organizmu. To svrstava tip I u autoimune bolesti u kojih organizam sam proizvodi protutijela, i napada vlastite organe. Jedan od primjera autoimunih bolesti su većina bolesti štitnjače. Šećerna bolest tipa I obuhvaća svega 10% «šećeraša», te obično nastaje u dobi između 5. i 30. godine života.
Šećerna bolest tipa II je puno češći oblik i obuhvaća 90% svih oboljelih. Kod tipa II se proizvodi
promijenjena ili čak normalne količine inzulina, ali zbog poremećaja u stanicama jetre i mišića, dolazi do otpornosti na djelovanje inzulina. Naime, inzulin se veže na receptore stanica, međutim glukoza ne može ući, te nastaje inzulinska rezistencija.
Tip II dakle nastaje kombinacijom nedovoljnog lučenja inzulina i nemogućnosti da pravilno djeluje na ulazak glukoze u stanicu. Obzirom da je pretilost jedan od glavnih uzroka neosjetljivosti stanice na inzulin, tip II je više okolišno uzrokovana bolest, a manje genetski. Javlja se obično u starijih osoba, te se jednostavnije liječi, obzirom da za liječenje nije uvijek potreban inzulin.
Ostali tipovi šećerne bolesti mogu nastati kao sekundarna bolest, npr. kod tumora ili upale gušterače, što je izuzetno rijetko, ili nešto češće tijekom trudnoće (0.5% trudnica).
U daljnjem tekstu orijentirati ćemo se na šećernu bolest tipa I.
Simptomi
U osoba s neliječenim tipom I, javljaju se smetnje u obliku obilnog mokrenja (poliurija), pojačane žeđi (polidipsija), i pojačanog apetita (polifagija), te gubitka na tjelesnoj težini. Pojavljuje se svrbež oko spolovila, bolesnici se lako umaraju, uz česte vrtoglavice, te imaju nespecifičan osjećaj prolaženja trnaca kroz ruke i noge (parestezija). Koža i sluznice znaju biti jako isušene, a na koži se mogu naći gnojne promjene i osip. Opća otpornost organizma je smanjena.
Kod djece se primjećuje da ponovno mokre u krevet nakon što su se već odviknuli. Često imaju potrebe za slatkim i hladnim pićima. Javljaju se promjene vida uz razdražljivost i nerijetko poteškoće u učenju. Sama bolest se obično otkriva 10-20 dana nakon nastanka smetnji. Liječnik će prvo posumnjati na šećernu bolest ako je dijete dehidrirano, duboko diše, cijelo mu tijelo ima miris na aceton, a koža mu je suha.
Postoji nekoliko testova za dokazivanje šećerne bolesti.
Najjednostavniji je mjerenje koncentracije glukoze u krvi 12h nakon gladovanja, obično ujutro natašte. Ako dva različita dana test pokaže koncentraciju glukoze iznad 7 mmol/l onda je test pozitivan. Ako je koncentracija između 6-7mmol/l to se smatra rizičnim čimbenikom za dijabetes.
Drugi test je test tolerancije glukoze. Prvo se određuje koncentracija glukoze natašte i onda opet 120 min nakon uzimanja 75g glukoze u 250ml vode. U dijabetičara je u povećanje koncentracije glukoze brzo i ne smanjuje se, dok kod zdravih ljudi koncentracija glukoze naraste, ali se vrati na normalnu razinu, tj. ispod 6 mmol/l.
Treći test je ispitivanje koncentracije glikoliziranog hemoglobina (molekula u krvi koja predstavlja spoj glukoze i hemoglobina), pomoću kojega se prati i efikasnost liječenja.
Jedan od važnijih ostalih laboratorijskih testova je nalaz proteina zvanog albumin u mokraći. Naime albumin se inače nalazi u mokraći, ali u izuzetno malim ili nikakvim količinama, a kod oštećenja žila bubrega se pojačano luči u mokraći. Bubreg je zapravo filter koji čisti krv. Kada se uslijed šećerne bolesti u bubregu oštete male žile, dolazi do propuštanja korisnih tvari kakav je i albumin.
Terapija
U liječenju šećerne bolesti neophodan je multifaktorijalni pristup. Važno je cijeli život prilagoditi prevenciji povećanju glukoze u organizmu. Na koji način to činiti?
U prvom redu prehranom. Postoje neke smjernice kojih se dijete s šećernom bolešću treba pridržavati.
Prvenstveno je važno da se svakodnevna prehrana treba sastojati od 55% ugljikohidrata, 25% masti, te 20% proteina. Pri tome treba naglasiti da
– 1g ugljikohidrata sadrži energiju od 16.8kJ,
– 1g masti 37.8kJ,
– 1g bjelančevina također 16.8kJ.
–
Nakon toga treba izračunati koliko energije dnevno organizam troši. Za osobu normalne konstitucije to je oko 105kJ na kg tjelesne težine. Dakle, ako je dijete teško 50kg, onda bi izračun izgledao ovako: 50×105=5250kJ.
Prehrambene namirnice dijelimo u šest skupina:
1. kruh i zamjene
2. meso i zamjene
3. povrće
4. voće i zamjene
5. mlijeko i zamjene
6. masnoće i zamjene
Ostale tvari (minerali, vitamini i biljna vlakna) nalaze se u navedenim namirnicama.
Svaka skupina se sastoji od tzv.»jedinica» koje su određene prema mjernim posudama. Npr. žlica, šalica, kriška itd.
Za početak treba znati da je svaki dan potrebno konzumirati 2 jedinice iz skupine 5, 3 jedinice iz skupine 3, te 5 jedinica iz skupine 4.
Naravno, svaka jedinica iz pojedine skupine ima određenu kalorijsku vrijednost (1-315kJ, 2-312kJ, 3-123kJ, 4-264kJ, 5-617kJ, 6-184kJ).
Namirnice iz 1. i 2. skupine treba podijeliti na 5 ili 6 obroka dnevno, te ih eventualno nadopuniti s masnoćama iz 6. skupine. Važno je svaki dan pojesti 5-6 obroka kako bi se postigla što ravnomjernija potreba za izlučivanjem preostalog inzulina u samoj gušterači.
Svi bolesnici liječeni inzulinom trebaju provoditi svakodnevno praćenje glukoze u krvi, s tim da je minimalno svaka 4 dana potrebno odrediti profil glukoze u krvi.
Tjelesna aktivnost kod osoba oboljelih od šećerne bolesti je obavezna, i to svakodnevno, radnim danom i vikendima. Na primjer dovoljno je pješačiti do škole umjesto koristiti neku vrstu prijevoznog sredstva, te vježbati izotoničke vježbe tijekom odmora. Prije početka svake izraženije tjelesne aktivnosti treba uzeti nešto hrane da bi se spriječio nagli pad glukoze u krvi (hipoglikemija). Svaka aktivnost djeluje pozitivno na izmijenu tvari u organizmu bolesnih osoba, djelovanjem na metaboličke procese u jetri i mišićima.
Vrste inzulina
Kada se šećerna bolest više ne može kontrolirati lijekovima što je slučaj kod tipa II, treba početi kao i u tipu I uzimati inzulin, ubrizgavajući ga potkožno, jer se inzulin ne apsorbira kroz probavni trakt. Lijekovi ne djeluju na tip I jer je gušterača previše oštećena, i zato je tada jedini lijek inzulin.
Postoje četiri tipa inzulina:
- kratkodjelujući,
- intermedijarni,
- bifazni
- dugodjelujući.
Svaki od njih ima svoj početak (npr. bifazični oko 30-45min), sredinu i kraj djelovanja.
Najčešća krizna stanja u šećernoj bolesti su hipoglikemija, koja se javlja najčešće kod neočekivano naglog djelovanja inzulina uzrokovanog pretjeranom tjelesne aktivnosti, konzumiranjem alkohola koji blokira stvaranje glukoze u jetri, ili nedovoljnog konzumiranja hrane.
Drugo često stanje je ketoacidoza koja nastaje kada dolazi do razgradnje masti u cijelom organizmu (katabolizam). Obzirom da je inzulin anabolički hormon (koristi se i kao doping jer dovodi do hipertrofije mišića), uslijed njegovog pomanjkanja u organizmu se javlja katabolizam, te se iz masti stvaraju masne kiseline, a iz njih ketonska tijela koja su iznimno opasne tvari u krvi. Ketoacidoza se liječi injekcijom inzulina.
Kao posljedica šećerne bolesti najčešće se javljaju bolesti neurološkog sustava (neuropatija), i žila (mikroangiopatija). Zbog toga dolazi do smanjene funkcije dijelova tijela koja su tim sustavima najizloženiji (stopala i oči)
Kako postupati s djetetom oboljelim od šećerne bolesti
Dijete oboljelo od šećerne bolesti se može baviti sportom jednako često i jednakim intenzitetom kao i svako drugo zdravo dijete. Jedino što je važno je da samo dijete ili učitelj znaju prepoznati znakove hipoglikemije (umor, vrtoglavica, drhtavica, hladan znoj), i razlikovati ih od klasičnih znakova pretreniranosti.
Hipoglikemija nastaje kada prođe previše vremena od posljednjeg obroka, a obzirom na spomenute vrste korištenog inzulina. Ukoliko prođe previše vremena od posljednje primljene doze inzulina ili prenaglog iskorištenja glukoze kod intenzivnog treninga, javit će se hipoglikemija. Zato je važno da oboljeli od šećerne bolesti uvijek pri ruci imaju bombon, kockicu šećera ili voćni sok.
Dijete oboljelo od šećerne bolesti se može baviti svim vrstama sportskih aktivnosti jer su mu zapravo neophodne. Jedino nije preporučljivo profesionalno natjecateljsko bavljenje sportom (2x dnevni treninzi plus natjecanja).
Obzirom na specifičnu prehranu djece oboljele od šećerne bolesti preporučljivo je sastaviti jelovnike u školama na osnovu gore navedenih podataka, i u dogovoru s roditeljima. Primjer jelovnika za dijete od 2800kcal
1240kcal, tj. 310g šećera, 576kcal, tj. 144g proteina, i 891 kcal, tj.100g masti.
Doručak: mlijeko 240g, kruh 60g, hrenovke 40g, margarin 5g., 1 jedinica voća
Užina: kruh 60g, svježi sir 60g, 1 jedinica voća
Ručak: juha od povrća 1 jedinica, polumasno meso 90g, kuhano povrće (kelj, zelje, poriluk) 300g, ulje za začin, kuhani krumpir 2 jedinice, voće 1 jedinica.
Užina: kruh 60g, nemasno meso 90g, margarin 1 jedinica
Večera: kobasice 90g, kruh 60g, sir 30g, 1 jedinica voća
Svaka osoba sa šećernom bolesti, a naročito ona na inzulinskoj terapiji trebala bi provesti jedno vrijeme u bolnici da se utvrdi koji tip inzulina, koliku dozu te koliko često treba uzimati. Specijalist internist-endokrinolog bi trebao svakog oboljelog naučiti kako da ubrizgava inzulin, mjeri glukozu u krvi, ketone u mokraći, te zapisuje svaki dan njihove vrijednosti i vodi dnevnik prehrane.
Ukoliko je pacijent dijete, tada roditelji od liječnika trebaju zatražiti sve navedene podatke jer će o toj edukaciji ovisiti kvaliteta života njihovog djeteta.
Dinko Kolarić, dr.med.
Literatura:
Vrhovac, B. I sur., interna medicina, medicinska naklada, Zagreb, 2000.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
