Najznačajniji događaj koji je obilježio kraj 18. i početak 19. stoljeća zasigurno je Prva industrijska revolucija koja je uvelike izmijenila način života, kao i političke gospodarske i društvene sustave diljem svijeta. Naime, kao posljedica sve veće industrijalizacije, naglasak se s ručne proizvodnje sve više prebacivao na proizvodnju parnim strojevima, što je u velikoj mjeri utjecalo i na umjetnost. Kao opreka već uznapredovaloj indutrijalizaciji i njezinom oslanjanju na masovnu proizvodnju, 1880-ih u Velikoj Britaniji se javlja pokret “Arts and crafts” (Umjetnost i obrt) iz kojega je proizašao “novi stil”.Pokret je želio istisnuti jeftine proizvode strojeva oživljavanjem obrtništva koje je slavio kroz jednostavne oblike stolarije, oskudno ukrašene, ali izražajnih linija s težnjom prema otkriću novog dekorativnog stila.
Kroz obnovu obrtništva, ponovno su oživjeli i neki stari zanati kao što je bojanje stakla, tkalačka djelatnost i izrada tapiserija i goblena. Glavnu ulogu u njegovu pokretanju imao je William Morris. Iako se ubrzo proširio na cijeli kontinent, pokret nije imao isto antiindustrijsko obilježje kao u Britaniji, jer dio zemalja još nije niti bio industrijaliziran, ali su prihvaćena dva temeljna načela projekta: uporaba dizajna za izražavanje lokalnog identiteta i pokušaj reforme industrijskog dizajna.
Art Nouveau
U Francuskoj se stil razvijao kao Art Nouveau (francuski naziv za novu umjetnost). Sam naziv dolazi od istoimene trgovine “Maison de l’Art Nouveau” koju je 1895. godine u Parizu otvorio Siegfried Bing. Upravo su tamo izlagani namještaj i stvari za opremanje interijera u tom stilu, kao što je npr. bila sitna staklena roba koju su proizveli Tiffany i Emile Galle. 
Art Nouveau je u Francuskoj cvjetao između 1895. i 1905. godine a Pariška izložba 1900. godine označila je i njegov vrhunac te prve znakove njegova propadanja, koji će kasnije biti potvrđeni na izložbi u talijanskom gradu Torinu 1902. godine. Iako je stil započeo u Parizu, nakon kratkog vremena glavno središte Art Nouveaua postao je Nancy.
To se dogodilo zahvaljujući Emileu Galleu. Pravo zbog njegove reputacije koja je brzo rasla, te njegova entuzijazma, ubrzo je privukao sljedbenike među umjetnicima i mladim industrijalcima u Nancyju. Tako je već 1901. godine osnovao École de Nancy, umjetničku školu koja je imala dva cilja: ponovno oživjeti umjetničku profesiju koja je zamrla i postala zaboravljena te potaknuti njezino oživljavanje diljem Europe. Šireći se u Belgiju, Njemačku i Austriju, Art Nouveau je iz organičkog, valovitog stila u radovima francuskih radionica evoluirao u više pravokutni, geometrijski stil, koristeći motive iz prirode na apstraktan način, što je posebice vidljivo u radovima Otta Wagnera i bečkih arhitekata okupljenih u “Wiener Werkstatte” (Bečke radionice).
Stil mladih u Njemačkoj
Novom pokretu ime je dao časopis “Jugend” (Mladost) koji je od 1896. godine objavljivao Georg Hirth. Taj termin je u državama njemačkog govornog područja označavao kulturni pokret u europskom načinu života krajem 19. stoljeća. U Njemačkoj je “Jugendstil” dominantan između 1896. i 1909. godine. Na razvoj stila utjecao je Henry Van de Velde, belgijski arhitekt koji je zajedno s Hermannom Muthesiusom 1907. godine oformio udruženje”Deutscher Werkbund”, nakon što su pažljivo proučili britanski pokret “Arts and Crafts”.
Ovo udruženje je izvršilo odlučan utjecaj na razvoj moderne arhitekture i primijenjene umjetnosti, a cilj mu je bilo poboljšanje industrijski izrađenih proizvoda kroz zajedničko djelovanje umjetnika, industrije i obrtnika te se koncentriralo na dizajn za industrijsku proizvodnju. Između ostalih, “Werkbund” je među svoje članove ubrojio i Petera Behrensa koji je postao glavni arhitekt tvrtke AEG 1906. godine, dizajnirajući njihove zgrade, reklamne postere i proizvode, uključujući i električne čajnike.
Iako je izvorno bio umjetnik grafike, Behrens se udaljio od valovitih linija svoje “Jugendstil” faze, zamjenjujući ih apstraktnim geometrijskim oblicima kojima je izražavao estetiku strojeva. Još jedan važan član “Werkbunda” bio je Richard Riemerschmid koji je dizajnirao strojno proizvedeni namještaj s manualnom finalizacijom. Djela ovog arhitekta i industrijskog dizajnera karakterizirala su dobro usklađen dizajn, funkcionalnost i jednostavna elegancija.
Bečka secesija
U Austriji je nova umjetnost utemeljena 1897. godine pod imenom secesija (Secession), čiji su osnivači bili Otto Wagner, Josef Hoffmann, Joseph Maria Olbrich, Koloman Moser i Gustav Klimt. Sama po sebi riječi “secesija” znači “odvajanje”, što vrlo dobro opisuje njezin nastanak. Naime, zbog nezadovoljstva konzervativnim umjetničkim jezikom i akademizmom “Kunstlerhaus-genossenschafta” (udruženje umjetnika koje bi se moglo nazvati i bečkom akademijom), 20-ak je umjetnika izašlo iz njega i počelo samostalno izlagati.
Zgradu Secesije u Beču je izgradio Jozef Maria Olbrich 1898. godine te je, osim mjesta za okupljanje članova, bila i njihov prostor za izlaganje secesijskih djela. 
Za razliku od drugih umjetničkih pokreta, ne postoji određeni stil koji bi mogao povezati sve umjetnike bečke secesije. Jedino što ih povezuje je sama upravna zgrada koja se smatrala ikonom pokreta. Odmah na ulazu u zgradu stoji: “Svakom vremenu njegova umjetnost, umjetnosti njena sloboda”.
Umjetnici bečke secesije imali su slobodu isprobati svaku vrstu umjetnosti, bez obzira na to prihvaćaju li to stare škole ili ne. Nadali su se da će stvoriti nov stil koji neće patiti od povijesnog utjecaja kao svi umjetnički radovi u prošlosti. Mladi umjetnici nisu više bili spremni prihvatiti načela akademizma. Željeli su izlagati na mjestima izvan “zakona tržišta”, okončati kulturni izolacionizam Beča, pozvati strane umjetnike i svoja djela pokazati izvan granica Austrije.
Program secesije nije bio okrenut jedino estetskim načelima, već predstavlja i borbu za pravo na “slobodu umjetničkog stvaralaštva”. U arhitekturi su promjene bile vezane za nove materijale koji su omogućili nov način izražavanja formom i bojom te izlaz iz historicizma.
Bečka secesija je izdavala časopis “Ver Sacrum” (Sveto proljeće) predstavljajući u njoj umjetničku i književnu avangardu. Časopis prikazuje mnoštvo dekorativnih radova krčeći put kasnijem Art Deco periodu.
U svibnju 1903. godine Josef Hoffman i Koloman Moser su, uz financijsku potporu industrijalca Fritza Waerndorfera, osnovali radionicu Wiener Werkstätte, kod nas poznatu pod nazivom Bečka radionica. Osnovna ideja je bila da umjetnost mora biti dostupna svima te da umjetnici trebaju raditi izravno u suradnji s kupcima njihovih eksponata. Predmeti su pomno izrađivani do najsitnijih detalja, bez obzira na njihovu funkciju ukrasa ili svakodnevne uporabe. To je predstavljalo kratak povratak unikatnih umjetničkih djela, i to prvenstveno nakita, radova na staklu, tekstila, namještaja te drugih predmeta primijenjene umjetnosti izrađenih u skupocjenim materijalima i iz plemenitih metala.
Nastojanje da se u svakodnevni život unesu promjene u praksi se pokazalo vrlo uspješnim, pa je nekoliko ovakvih “radionica” bilo otvoreno i izvan granica Austrije. Međutim, zbog pogoršanja stanja na sveukupnoj svjetskoj političkoj sceni, nakon Tridesetogodišnjeg rada, “radionice” prestaju s radom. Svi su se ovi događaji odrazili i na našu sredinu te ostavili tragove i bogatstvo naslijeđa u arhitekturi i stilskim vrijednostima.
Članak je izvorno objavljen u 115. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
