Životinje sa stalnom tjelesnom temperaturom – ptice i sisavci – iznenađujuće uspješno podnose klimatske krajnosti. Sve dok imaju minimalne uvjete za opstanak, uspješno će se nositi sa, za ljude, nepodnošljivim uvjetima života. Tako, primjerice, vuk živi širom sjeverne polutke: od užarenih pustinja Arabije do granice leda u tundrama visoko na Arktiku. Cijelo to područje nastanjuje samo jedna vrsta vuka (Canis lupus), koju dijelimo na mnoštvo podvrsta. Arktičke podvrste preživljavaju i u krajevima gdje zimska temperatura pada do -70 oC. Usprkos krajnje niskoj temperaturi, populacije vukova će i tu boraviti preko cijele godine ukoliko si mogu osigurati minimum hrane.
Život u tundri
Osnovna hrana arktičkih vukova su sobovi. S dolaskom zime krda sobova sele na jug u potrazi za boljim pašnjacima, pa su ih čopori vukova prisiljeni slijediti. Ni vukovi ni sobovi ne sele zbog hladnoće. Sobovi su tijekom ljeta popasli travu do zemlje pa odlaze prezimiti u šume, hraneći se usput mahovinom i lišajem. 
U proljeće ponovno kreću na sjever slijedeći staze koje su utabale generacije njihovih predaka. U tundru stižu točno u vrijeme bujnog rasta trava. Sezonsko bogatstvo krajnjeg sjevera glavni je razlog seljenju sobova. Arktičko ljeto je kratko ali intenzivno. Raznolikost biljnog bogatstva pravi je poklon svim biljojedima.
Leminzi, mali arktički sisavci nalik voluharici, ostaju u tundri tijekom cijele zime jer pronalaze dovoljno hrane koja ih održava na životu do proljetnog cvata. Mnogo veći, sobovi u tome ne uspijevaju pa u zimskom razdoblju napuštaju tundru, a u proljeće se vraćaju.
U proljeće se krdima sobova pri povratku na sjever pridružuje mnoštvo različitih vrsta životinja. Najupečatljivije je prisustvo ptica: nepregledna jata močvarica, gusaka, pataka, morskih ptica i vrapčarki lete na sjever, u tundre, kako bi se hranile arktičkim biljkama i kukcima. Slijede ih ptice grabljivice: orlovi, sokolovi i sove, razni lešinari i veliki grabežljivi galebovi i vrane. Mnoge od tih ptica razmnožavaju se na Arktiku, a njihovi se mladunci hrane na ljetnom izobilju tundre. Jaja i mladunčad bogat su ulov i prisutnim pljačkašima: arktičkoj lisici, lasici i vuku.
Kasno u jesen zalihe hrane su već tako male da mnoštvo životinja napušta tundru. I kukcojedi odlaze na jug jer je njihova osnovna hrana nestala: odrasli kukci su uginuli, a ličinke se zavlače pod zemlju prezimljavajući u polusmrznutom stanju. Najhladnije zime vladaju na Arktiku, ali i zime u Europi prisiljavaju ptice koje se hrane kukcima na odlazak u tropske krajeve. Tako nas napuštaju lastavice i čiope. Ptice koje se hrane sjemenkama ne moraju seliti toliko daleko, pa će snježna strnadica provesti zimu u hladnim predjelima sjeverne Europe.
Slične sezonske seobe uzrokovane nedostatkom hrane događaju se i u svim oceanima. Hladna morska voda Arktika i Antarktika izuzetno je bogata hranjivim tvarima. Tijekom zimskih mjeseci rast morskih biljaka, a to su uglavnom alge mikroskopske veličine zvane fitoplanktoni zaustavlja se zbog stalne tame i leda koji prekriva površinu mora. U proljeće se led topi, a more preplavi velika količina svjetlosti pa se i alge počinju ubrzano razmnožavati. Iznenadno obilje potiče na aktivnost veslonošce, male lebdeće životinje koje čine zooplankton. Oni su pak plutajuća gozba za sve vrste morskih životinja.
Morsko obilje
Velika jata riba koja su prezimila u toplijim vodama sele iz umjerenih oceana u polarna mora u potrazi za većom količinom planktona. Ribom se hrane morske ptice: sjeverni ronac, čigra i zovoji koji dolijeću s područja udaljenih tisućama kilometara. Najimpresivniji su oceanski divovi , plavetni i grbavi kit, koji sele u hladna polarna mora gdje se prehranjuju planktonskim račićima. Kada se more ponovno zaledi, a plankton nestane u dubini, kitovi se vraćaju u topla ali planktonom siromašnija tropska mora.
Planinske seobe
Većina sezonskih seoba vezana je uz izvore hrane. Uglavnom se odvijaju u smjeru sjever-jug, što znači da zimi životinje napuštaju više zemljopisne širine. Takve sezonske promjene vezane su i uz nadmorsku visinu. Planine poput Stjenjaka u Sjevernoj Americi, Alpa i visokih škotskih planina predstavljaju Arktik u malom pa se također odlikuju i ljetnim obiljem i zimskom oskudicom. 
Stoga se životinje ljeti penju uz planinske obronke, a zimi spuštaju niz njih. Na primjer, europski jelen u visokim škotskim planinama ljeti pase na planinskim pašnjacima, a zimi silazi na nižu nadmorsku visinu tražeći hranu u travom bogatim udolinama.
Bijeg pred vrućinom
U tropskim krajevima nestašica ne nastupa zimi već u suhim ljetnim mjesecima. Prestankom kišne sezone trava prestaje rasti, pa biljojedi počinju iscrpljivati izvore hrane. Glad ih primorava na seobe te velika krda kreću preko sprženih travnjaka u potragu za pašom.
Jedna od najpoznatijih seoba odvija se u istočnom dijelu ekvatorijalne Afrike gdje svakog svibnja više od milijun zebri, gnuova i gazela napušta iscrpljenu savanu jugoistočnog Serengetija i kreće put sjeverozapada, prema svježim travnjacima južne Kenije (područje Mara). Na putu životinje prelaze nekoliko rijeka u koje ulijeću natjerane pritiskom krda iza sebe. Mnoge savladaju panika i riječna struja pa se utope. Druge na dugom putu rastrgaju krokodili i divlji psi ili ih zaskoče lavovi. Pa ipak, oni ustrajno, dan za danom, prijeđu preko 200 kilometara.
Kada stignu u Keniju, već ih čekaju novi grabežljivci, ali i obilje svježe trave. U studenom započinje kišna sezona i iscrpljeni se pašnjaci Serengetija počinju oporavljati. Nakon što su popasla kenijske travnjake, krda se vraćaju, napredujući afričkim prašnjavim prostranstvima u dugim kolonama.
Potraga za novim i dostatnim izvorima hrane najčešći je uzrok seobe životinja. Osnovni cilj seobe može biti i razmnožavanje, a nerijetko je to kombinacija jednog i drugog. Tako arktičke ptice traže sigurno mjesto za razmnožavanje bogato hranom. Ponekad pak životinje sele kako bi zadovoljile složene fiziološke potrebe.
Seobe radi razmnožavanja
Kopneni rakovi su u osnovi morske životinje koje su se prilagodile kopnenom načinu života, ali zbog razmnožavanja još uvijek ovise o moru. Ženka kopnenog raka ostavlja jaja u moru; iz njih se razvijaju mikroskopske plutajuće ličinke; one se razviju u male račiće koji na koncu ispužu na kopno. Kada rakovi žive u blizini plaže, poput vrsta na indopacifičkim otocima koje se penju po drveću, put do vode nije nikakav problem. Međutim, za vrste iz unutrašnjosti, pa i za crvenog raka Uskršnjih otoka, to je dugotrajno putovanje do plaže pogodne za razmnožavanje.
Slične seobe poduzimaju i neki od vodozemaca, primjerice žabe. Poput kopnenih rakova, i ove su životinje vezane uz vodu najviše radi razmnožavanja. U vrijeme odlaganja jaja počinju masovne seobe prema barama i jezerima. Na svome putu prelaze velike prometnice i slične prepreke. Odložena jaja žabe napuštaju. Iz njih se kasnije razvijaju punoglavci.
Seobe lososa i jegulja
Kopneni rakovi i vodozemci prisiljeni su na seobu jer im je ciklus razmnožavanja vezan uz vodu. Mnoge vrste riba poduzimaju slična putovanja u potrazi za vodom točno određenih svojstava. Losos, na primjer, živi u moru, ali jaja odlaže u gornjim vodotocima rijeka, u plitkoj vodi bogatoj kisikom. Zato spolno zreli lososi kreću u naporne seobe kroz ocean do ušća rijeka, a potom – prilagodivši se slatkoj vodi – uzvodno, uz brzace i vodopade. Nakon mriještenja mnoge jedinke ugibaju od iscrpljenosti teškim putovanjem.
Europske jegulje poduzimaju obrnut, ali jednako iscrpljujući put. Napuštajući rijeke u kojima žive, kreću nizvodno do mora te preko Atlantskog oceana u Sargaško more. 
To je područje mirnih voda, usred jakih sjeveroatlantskih struja. Odložena jaja razvijaju se u prozirne ličinke nalik listu, koje nošene strujama kreću preko Atlantskog oceana. Tijekom putovanja do obala Europe razviju se u mlade jegulje koje pronalaze ušća rijeka plivajući uzvodno do voda u kojima će sazrijeti. Na tom se putovanju jegulje ponekad prebacuju preko kopna, krivudajući kroz mokru travu.
Seobe jegulja i lososa najneobičnije su seobe među ribama, mada i mnoge ribe putuju do svojih mrijestilišta. Vrste koje žive na otvorenim morima često dolaze u plićake gdje ostavljaju jaja. Sjevernopacifički gavun poduzima opasnija putovanja. On pliva do gornje granice plime i odlaže jaja u pijesku. To se odvija za vrijeme velike četrnaestdnevne proljetne plime. Voda se povlači, pa jaja ostaju sigurna od grabežljivih riba. Nova će plima otplaviti mlade ribe natrag u more.
Odlazak na putovanja
Za mnoge je životinje seoba samo višednevno kretanje prema cilju, ali neke od njih moraju slijediti jasno zacrtane staze kako bi izbjegle nepremostive prepreke na putu. Kopnene životinje, sob i gnu, slijede utrte staze koje ih vode kroz doline do najplićih prijelaza preko rijeka. Tek na takvim prijelazima krdo može preplivati na drugu obalu. Tamo se životinje okupljaju u velikoj broju, što je nažalost dobro poznato mnogim grabežljivcima pa i čovjeku.
Zračni koridori
Otkriće da se mnoge ptice selice tijekom putovanja okupljaju na točno određenim točkama bilo je veliko iznenađenje. Objašnjenje je vrlo logično. Ptice koje su načinom života ovisne o tlu pokušavaju izbjeći opasnosti iscrpljujućih letova preko mora i oceana. One teško pronalaze hranu u zraku ili u moru, a ne mogu se ni odmoriti na njegovoj površini. Zato nikada ne sele najkraćim putem preko mora. One ga obilaze, a kada moraju prelijetati, čine to na najužim mjestima. Tako se američke selice okupljaju u velikom broju iznad Paname koja poput prevlake spaja dvije velike kopnene mase, Sjevernu i Južnu Ameriku. Ptice koje iz sjeverne Europe odlijeću u Afriku okupljaju se iznad Gibraltara i Dardanela.
Najuočljivije selice su orlovi, supovi, rode i ostale ptice koje gotovo lebde u visinama. One lete na isti način kao i zračne jedrilice. Visinu održavaju koristeći tople uzlazne struje zraka koje potječu s kopna. Uvijek u potrazi za toplim uzlaznim strujama, lagano jedre od jedne do druge. Krilima zamahnu izuzetno rijetko, pa tako uštede mnogo energije. Ovakav način leta idealan je za prevaljivanje velikih udaljenosti. Ptice prelijeću i cijele kontinente, a odmaraju se tek noću kada niska temperatura tla nije pogodna za nastanak toplih zračnih struja.
Za njih najveći problemi nastupaju na morskim obalama. More je razmjerno hladno i rijetko stvara tople zračne struje dovoljne snage. Duga prelijetanja mora neizvediva su bez većeg razdoblja aktivnog leta, za koje pak takva ptica nije opremljena. Rješenje ponovno leži u prelijetanjima mora preko tjesnaca, poput Gibraltara, i postizanju što većih visina prilikom uzleta s kopna. U vrijeme seoba, nebo iznad Gibraltara prepuno je ptica koje jedreći pokušavaju doseći visinu dovoljnu za prelet do Afrike.
Ptice koje se u zraku održavaju aktivnim radom krila, dolijeću brže do cilja, ali pritom troše dosta energije. Neophodan im je dobar izvor hrane. Mnoge manje ptice putuju noću, a dan koriste za traženje hrane na njima nepoznatom području. Poneki kukcojedi, poput lastavice, putuju danju te plijen love usput.
Međutim, hrana pronađena tijekom putovanja ne može osigurati dovoljno energije za prelazak preko mora ili pustinje. Stoga se prije napornijih dijelova puta ptice zaustavljaju i neko vrijeme intenzivno hrane. Na taj način nakupe dovoljno masnoće koja služi kao uskladištena energija. Mnoge manje ptice čak udvostruče svoju tjelesnu težinu, da bi se nakon napornog leta ponovno vratile na uobičajenu.
Leminzi
Za neke vrste životinja seobe su jedini izlaz iz opasne situacije. Kada se pretjerano namnože na određenom području, prisiljene su krenuti u potragu za novim izvorima hrane. Takve masovne seobe događaju se iznenada, a najpoznatije su u norveškog leminga u Skandinaviji i sjeverozapadnoj Rusiji. Leminzi tijekom cijele godine borave u istom staništu. Međutim, kako se za toplih mjeseci razmnožavaju velikom brzinom, populacija brojnošću ubrzo preraste mogućnosti staništa. Iako hrana još nije iscrpljena, leminzi osjećaju prenapučenost i počinju seliti.
U subarktičkoj Skandinaviji leminzi su najbrojniji na planinskim ledinama iznad granice drveća. Kada im se broj pretjerano poveća, životinje silaze u šumovite udoline. Mnoštvo leminga okuplja se u nizinama, no tu ih počne hvatati panika. Dok se poput valova šire poljima i šumama, nailaze na prepreku – rijeku, klanac ili more. U normalnim bi okolnostima takvu prepreku svladali ili je zaobišli, međutim sada ih vlastito mnoštvo gura u propast te tako stradava na tisuće jedinki. Iako se takav oblik ponašanja leminga pokušava protumačiti nekom vrstom samoubilačkog nagona, najvjerojatnije je riječ samo o slučajnoj kaotičnoj seobi, koja ne slijedi ustaljen i predvidiv obrazac.
Vrijeme odlaska
Mnoge životinje sele po ustaljenim obrascima koje nasljeđuju iz generacije u generaciju. Kod nekih vrsta starije i iskusnije jedinke pomažu mlađima pri pronalasku pravog puta. 
Njihova seoba nije odgovor na kobne probleme kao što su glad ili prekobrojnost, već ovisi o promjenama duljine dana. U odgovarajućem trenutku jedinke se okupljaju i bez obzira na vremenske prilike kreću prema odredištu. Smatra se da ih na to pokreće snažan nagon.
Na putovanju je najvažnija orijentacija. Kako se životinje orijentiraju ponekad nam je velika nepoznanica, ali je kod nekih vrsta to sasvim jasno. Sob, na primjer, prati vidljive tragove na svom putu prema Arktiku i na povratku s njega. Mladunčad se uglavnom rađa na sjeveru, pa put seobe uči slijedeći roditelje prema zimovalištu.
Planiranje putovanja
Orijentacija u prostoru i prepoznavanje prostora pogodnih za seobu osobito su značajni za životinje koje sele u velikim jatima ili u krdima. Starije životinje su predvodnici, a ostale ih slijede pamteći značajke okoliša koje će im na povratku omogućiti da preuzmu vodstvo. Neke su oznake topografske, poput obale mora ili riječnih dolina, dok su druge, na primjer miris, jedva zamjetne. Ptice se često navode prema Suncu i zvijezdama.
Položaj Sunca nad horizontom u podne (kada dosegne najvišu točku) koristili su mornari tisućama godina u određivanju zemljopisne širine pa možemo vjerovati da ptice nagonski koriste istu metodu. Položaj Sunca u podne koriste i za određivanje strana svijeta. Noću, kao orijentacijska točka služi zvijezda Sjevernjača jer se po njoj može odrediti položaj ostalih zvijezda i vlastiti položaj.
Čini se da mnoge ptice osjećaju utjecaj magnetskih polja Zemlje, sile koja utječe i na iglu kompasa. tako ptice putokaze nalaze i na Zemlji, a ne samo na nebu. Pretpostavlja se da ptica nagonski osjeća koliko dugo treba putovati u određenom pravcu, bez obzira ravna li se po magnetskim poljima ili po položaju Sunca. Moguće je da odraslije i iskusnije ptice u jatu dopunjuju te informacije s poznavanjem krajolika pa tako mogućnost da se izgube svode na minimum.
Topografske karakteristike te položaj Sunca i zvijezda od male su koristi vodenim životinjama kao što su ribe i kitovi. Smatra se da na njihovu orijentaciju u prostoru najviše utječe djelovanje magnetskih polja Zemlje. Tome ide u prilog saznanje da se kitovi najčešće nasuču na obalu u dijelovima svijeta gdje se javljaju nepravilnosti magnetskih polja.
Uspješnost seoba
Vjerojatno su i seobe lososa vođene istim takvim magnetskim silama. Čim lososi dosegnu odredište u gornjim tokovima rijeka, počinju osjećati „zov oceana“ koji ih nepogrešivo vodi do ušća. U oceanima vjerojatno jasno razaznaju morske struje koje su dobar orijentacijski čimbenik.
Čudesna putovanja koja poduzimaju životinje uvijek su u ljudi izazivala strahopoštovanje. Seobe životinja su još uvijek jedno od najzagonetnijih poglavlja zoologije, koje vjerojatno nikada neće u potpunosti upoznati. Preostaje nam samo da se divimo i pokušamo spoznati kako se najrazličitija stvorenja snalaze u prostoru i hvataju u koštac s dugotrajnim putovanjima.
Članak je izvorno objavljen u 10. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
