Ivan Gundulić rođen je u Dubrovniku 8. siječnja 1589. godine u uglednoj aristokratskoj obitelji. Školovao se u Gradu, koji je u to vrijeme bio na vrhuncu svoje gospodarske i kulturne moći, te su u njem boravili mnogi uglednici onoga vremena. Tako je mladomu Gunduliću učitelj bio i Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov Oslobođeni Jeruzalem, remek-djelo europskoga baroka i jedan od najpoznatijih epova svjetske književnosti. Ovaj podatak nije slučajan: nadahnut upravo tim tekstom Gundulić je nekoliko desetljeća poslije napisao svoje najvrjednije djelo, povijesno-romantični ep Osman.
Od poroda od tmine, kako naziva svoje nesačuvane mladenačke pjesme u predgovoru prve tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.), do Osmana, njegova posljednjeg djela, prošle su godine i godine Gundulićeva sazrijevanja i postupne književne afirmacije. U Veneciji je 1622. godine tiskao barokni plač (poemu) Suze sina razmetnoga, za koji je nadahnuće pronašao u biblijskoj paraboli o povratku rasipnoga sina, iz Evanđelja po Luki. Ovo će Gundulićevo djelo biti uzor drugim piscima baroknih plačeva u Hrvatskoj, osobito Ivanu Buniću (Mandalijena pokornica) te Ignjatu Đurđeviću (Uzdasi Mandalijene pokornice). Djelo Suze sina razmetnoga u izdanju iz 1703. godine dostupno je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Dubravka, djelo koje je žanrovski teško jednoznačno odrediti, a koje pokazuje sličnosti i s pastoralom, kao i s baroknom dramom, izvedeno je 1628., a tiskano tek 1837. godine. Stihovi O lijepa, o draga, o slatka slobodo, / dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô, poznati i kao Himna slobodi, često su se stavljali u službu nacionalnih ideologija. No, stavljanje književnih tekstova u službu ideja i ideologija nije bilo strano ni Gunduliću, kao ni hrvatskomu baroku općenito. Naime, 17. stoljeće proteklo je u znaku protureformacije, čiji je val nakon Tridentinskoga koncila (1545. – 1563.) zahvatio cijelu Europu. U želji da potaknu opću obnovu Katoličke Crkve, djela baroknih umjetnika, izborom tematike i poantom, često su bila u duhu protureformacijskih težnji.
Gunduliću je poseban položaj dodijelilo 19. stoljeće, u nas obilježeno hrvatskim narodnim preporodom. Oduševljeni dubrovačkom književnošću, u kojoj se mogla iščitavati neprekidnost kulturnoga i jezičnoga razvoja, ilirci su je prigrlili kao temelj i dokaz bogate zavičajne tradicije, u razdoblju kada se hrvatski identitet od sjevernih sila često dovodio u pitanje. Gundulićev ep Osman u tome je kontekstu postao Excalibur koji je čekao svoju izabranu ruku.
Naime, Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja kojem nedostaju dva središnja pjevanja, 14. i 15., a uz nestale stihove vežu se različiti pokušaji tumačenja, koji često nalikuju i teorijama zavjere: od tvrdnje da su spomenuta pjevanja izgubljena, ideje da su namjerno sklonjena zbog političkih razloga (složenoga odnosa Dubrovačke Republike i Osmanskoga Carstva), nagađanja da je riječ o dvama epovima, do pretpostavke da pjevanja koja nedostaju nikada nisu ni napisana, jer bi povijesne i romantične epizode, koje čine dva temeljna tematska sloja ovoga epa, bilo teško uskladiti u logičnu i funkcionalnu cjelinu. Nadopuna Osmana stoga je predstavljala velik izazov, premda se toga zadatka već prije bio prihvatio Pjerko Sorkočević. Godine 1844. Gundulićev Osman izlazi u izdanju Matice hrvatske, nadopunjen stihovima Ivana Mažuranića.
Pothvat koji je dočekan s velikim oduševljenjem poslije je ipak sagledan s kritičkim odmakom. Neprijeporan je podatak da je Mažuranić ep dopunio dosljedno Gundulićevu leksičkom izričaju, stihu i rimi, ali učinio je to kao književnik romantizma, prilično slobodno u odnosu na izvornik, s interpretativnim zadiranjem u Gundulićev predložak. Njegova osmrtnica objavljena u listu Napredak 10. kolovoza 1890. godine, u kojoj se ističe i kao dopunitelj Osmana, svjedoči koliku mu je slavu to nastojanje donijelo za života.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva najstarije sačuvane rukopise Gundulićeva Osmana, iz 1650., 1689., 1727., 1765. i 1773. godine te s početka 19. stoljeća. Rukopis iz 1689. godine dostupan je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Od 15. svibnja do 15. srpnja 1989. godine, četiristo godina nakon Gundulićeva rođenja, u Muzejskome prostoru na Jezuitskome trgu u Zagrebu, današnjim Klovićevim dvorima, priređena je izložba Gundulićev san, naslovljena kao i poznato djelo hrvatskoga slikara Vlahe Bukovca. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, tada još Nacionalna i sveučilišna bibilioteka, ustupila je kao suorganizator izložbe velik broj vrijednih djela iz svojega fonda vezanih uz dubrovačkoga autora i vrijeme u kojem je stvarao. Uz izložbu je objavljen i bogat katalog.
Gundulićeva djela Osman i Suze sina razmetnoga predstavljena su na portalu Europske knjižnice te njezinu profilu na Facebooku i profilu na Twitteru tijekom srpnja 2013. godine kada je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu odabrana kao knjižnica mjeseca u zajednici Europske knjižnice koja obuhvaća 48 nacionalnih i većinu bitnih europskih znanstvenih knjižnica.
Pjesnik epskoga zamaha, istančanoga baroknog izričaja te plodni pisac baroknih drama, od kojih su nam neke danas poznate samo po naslovu, Ivan Gundulić klasik je starije hrvatske književnosti, ali i nezaobilazno ime europskoga baroka u cjelini.
Tekst je preuzet s mrežnih stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
