prodaja@stozacibrid.com hr@hardtechnique.com vjeko.kovacicek@coolintunit.com info@tehnikhard.net mail@coolintunit.com webmaster@stozacibrid.com admin@hardtechnique.com tehnikhard.net web.stozacibrid.com www.coolintunit.com

Sjećanje na Stanka Vraza

Osebujan romantičarski pjesnik, utjecajan promicatelj ideja hrvatskoga narodnog preporoda, sudionik ilirskoga pokreta te prvi hrvatski profesionalni književnik Stanko Vraz, pravim imenom Jakob Frass, rodio se u slovenskome mjestu Cerovcu 30. lipnja 1810. godine. Godine 1836. mijenja ime u Stanko Vraz. Gimnaziju je završio u Mariboru, a završne je razrede polazio u Grazu. Govorio je pet jezika.

Prevodio je latinske klasike i slavenske pjesnike. Od 1839. godine živio je i radio u Zagrebu kao jedan od vodećih preporoditelja.

Po svojoj raznovrsnoj djelatnosti (pjesnik, književni kritičar, putopisac, prevoditelj te pisac članaka o jeziku i narodnim običajima) Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca. Godine 1842. s Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis Kolo. U kritici se bori za europski kriterij i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti. Najvredniji je dio njegova rada ljubavna lirika. Kao pjesnik Đulabija i mnoštva soneta Sanak i istina, unosi u hrvatsku liriku svjež, lak i nepatvoren izraz, nasuprot izražajnosti i retorici, što je prevladavalo u pjesmama većine iliraca.

Đulabije, romantičarski kanconijer pisan poljskim stihom krakovjakom, u kojem se vječna ljubav prema ženi stapa s ljubavlju prema domovini i završava u općeljudskoj ljubavi, posvećen je Vrazovoj velikoj ljubavi – Gajevoj nećakinji, Samoborčanki Ljubici (Julijani) Cantilly, a djelo je dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

U satirama i epigramima ismijava nedostatke društvenoga i književnoga života, posebno patetične tamburaše i budničare. U težnji da nađe što prikladniji izraz za svoja pjesnička viđenja, Vraz je pronalazio različite forme – od klasičnih soneta do romance i balade te gazele, pa je i tako obogatio našu književnost. Bilo je u tome traženju i lutanja, slabih stihova te mnogo borbe s jezikom, što i ne čudi s obzirom na to da je Vraz Slovenac. No, unatoč svim tim slabostima Vraz je u svoju poeziju unio mnogo iskrenih, osobnih trenutaka, od vedrih stihova do sumornih motiva.

Velik dio njegove bogate rukopisne ostavštine, iz koje izdvajamo najpoznatija djela Đulabije, Glase iz dubrave žeravinske i Gusle i tamburu, čuva se u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Đulabije su nadahnule i hrvatskoga skladatelja Božidara Širolu, koji ih je uglazbio.

Godine 2010., u povodu 200. obljetnice Vrazova rođenja, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu bila je postavljena velika izložba Stanko Vraz u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, uz koju je objavljen i prigodni katalog.

Među suvremenicima isticao se karizmom, a kulturnu scenu obogaćivao je mišljenjima koja nisu uvijek bila u skladu s vladajućim strujama. Književno mu je stvaralaštvo, premda nemalim dijelom oslonjeno na najrazličitije uzore, jedno od najkvalitetnijih u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.

Stanko Vraz preminuo je u Zagrebu 20. svibnja 1851. godine.

Zapamćen je kao jedan od rijetkih književnika koji je živio književnost i od književnosti.

Vijest je prenesena s mrežnih stranica Nacionalne i sveučiilšne knjižnice u Zagrebu.