Slučajna otrovanja djece

Aglomeracija stanovništva u velikim gradovima suzila je ili čak potpuno odvojila dijete od prirodnog životnog okoliša. Dijete je u uskom prostoru suvremenog gradskog (ali i seoskog) domaćinstva neprekidno izloženo velikom broju potencijalnih otrova. Zaposlenost roditelja uz neprikladnu ili nepostojeću društvenu brigu za djecu smanjila je mogućnost nadzora nad djecom.

Istraživanja provedena prema distribuciji otrovane djece po životnoj dobi, pokazuju da prevladavaju djeca od druge do šeste godine životne dobi, a među njima posebno djeca druge i treće godine. Nema značajnije razlike između dječaka i djevojčica. Uzrok takvoj dobnoj distribuciji otrovanja jest stjecanje sposobnosti samostalnog kretanja i dohvaćanja predmeta u toj životnoj dobi, sve veća težnja djeteta za samostalnošću, za istraživanjem okoline, ne samo vidom i opipom, nego i okusom, ali uz još nedovoljno znanje i svijest o opasnostima koje vrebaju u okolini.

U dobi poslije 10 godina pojavljuju se i namjerna otrovanja djece, najčešće kao demonstrativni pokušaj suicida, što uvijek treba ozbiljno shvatiti. To je svojevrstan opasan vapaj djeteta za pomoć i znak da u odnosima djeteta i obitelji i okoline ne postoji prava komunikacija kao preduvjet za  rješavanje katkad i minornih životnih poteškoća. U toj skupini daleko prevladavaju djevojčice nad dječacima u omjeru oko 5:1, a kao sredstvo otrovanja u oko 95% slučajeva služe lijekovi.

Najčešće vrste otrova

Postoji iznimno puno agensa koji su uzrok otrovanja djece. Najčešće su to lijekovi (55%), mahom propisani za uporabu odraslim osobama, na drugom mjestu su razne kemikalije i tehnička kemijska sredstva (24%), kao što su pesticidi, dok su na trećem mjestu alkoholna pića (15%). Oko 4% svih otrovanja uzrokovana su ugljičnim monoksidom, a najrjeđa su otrovanja biljkama i nejestivim gljivama (1%). Među lijekovima najviše je onih koji se i najviše prepisuju za ambulantno liječenje odraslih ukućana. To su sedativi, hipnotici, antibiotici, te lijekovi za skidanje krvnog tlaka. Za nastanak otrovanja važan je i oblik lijeka. Najopasniji su oni koji su vizualno najprivlačniji djeci, kao što su šarene dražeje i mirisni obojeni sirupi.

Prevencija akutnih otrovanja djece

Prevencija slučajnih otrovanja djece lijekovima polazi u prvom redu od zdravstvenog prosvjećivanja široke javnosti o potencijalnoj toksičnosti svakog lijeka, o izbjegavanju gomilanja lijekova u kući, o potrebi njihovog čuvanja pod ključem, daleko od pogleda i dohvata djeteta. Farmaceutska industrija može pridonijeti prevenciji otrovanja prodajom lijekova u manjim pakiranjima, i u djeci teže dostupnoj ambalaži, a administrativnim mjerama trebalo bi strože ograničiti izdavanje i promet najtoksičnijih lijekova.

Alkoholna pića u našim krajevima su, kako u seoskim tako i u gradskim, važan uzrok otrovanja djece. Otrovanja vinom su rjeđa i manje opasna, puno su opasnija otrovanja rakijom i žestokim pićima.  U nekim seoskim područjima otrovanja žestokim pićima sezonska su pojava, npr. u jesen za vrijeme pečenja rakije. Suzbijanje ovog oblika akutnih otrovanja djece zahtjeva široko i dugoročno zasnovano zdravstveno prosvjećivanje odraslih i djece, što nije lako provedivo, budući da se sukobljava s duboko ukorijenjenim mentalitetom određenih kategorija stanovništva i treba postati dio opće borbe protiv alkoholizma.

Tehnička i druga kemijska sredstva sve su češći uzrok otrovanja. Po selima to su agrotehnička sredstva, insekticidi, rodenticidi, herbicidi i druga. U gradskim područjima to su često derivati petroleja  (razrijeđivači za boje i lakove, benzin), antifriz za motore, zatim razni detergenti, klorna voda i korozivni otrovi. Suzbijanje otrovanja kemijskim sredstvima osniva se na općem podizanju tehničke kulture stanovništva i na zdravstvenom prosvjećivanju. Jednako su važne mjere usmjerene na sam izvor nesreće koje obuhvaćaju jasno označavanje na ambalaži opasnosti od otrovanja, uporabu odgovarajuće sigurnosne ambalaže, prodaju u određenim manjim količinama, izbjegavanje prodaje koncentrata nego samo već gotovih razrijeđenih otopina, a unutar zdravstvene službe treba organizirati centre za brzo informiranje i liječenje otrovanih.

Otrovanje otrovnim biljkama, naročito gljivama vezano je za određene krajeve i određenu sezonu. Suzbijanje se može provoditi jedino povećanjem opće kulture stanovništva i poučavanjem djece i odraslih o opasnostima od uporabe neidentificiranih biljaka, plodova i gljiva.

Osnovni postupci u liječenju akutnog otrovanja

Mnoge stvari roditelji sami mogu učiniti prije nego što odu do liječnika kako bi pomogli svome djetetu, naročito ako je isto životno ugroženo. Ali u svakom slučaju prva stvar je ipak pozvati nadležnog zdravstvenog djelatnika. Par stvari će liječnika interesirati kada dođe do djeteta, stvari koje mu samo osobe bliske unesrećeniku mogu reći:

• naziv otrova i doza u kojoj ju je dijete uzelo ili barem približna količina.
• točno vrijeme, odnosno datum otrovanja ukoliko se radi o nekoj sporo djelujućoj supstanci.
• put ulaska otrova, odnosno je li ga je dijete progutalo (probavni), udahnulo (dišni), ili otrov u organizam dospio  kroz kožu ili sluznicu (ubod, utrljavanje kreme).
• dob djeteta te, je li otrovanje bilo namjerno ili slučajno.
• gdje je dijete zadnje boravilo, čime se prethodno igralo, što je eventualno bilo na njegovim usnama, koje se potencijalne tvar nalaze na dohvat djeteta, te koji se medikamenti nalaze u kućnoj apoteci.

Usputno s dobivanjem podataka od drugih, liječnik je dužan održati vitalne funkcije djeteta, čak i reanimacijom ukoliko je ista potrebna. Detalji metode reanimacije djeteta prelaze okvire ovoga teksta, ali bilo bi mudro da roditelji poznaju teorijski i praktični reanimacijski postupak i budu spremni da započnu bazičnu reanimaciju, koju treba obavljati do dolaska liječnika ili do transporta u bolnicu. Najvažnije je održati prohodnost dišnih putova, i obavljati adekvatnu ventilaciju te rad srca.

Kod otrovanog djeteta trebaju se obaviti postupci opće detoksikacije obzirom da za vrlo mali broj otrova postoji specifični protuotrov (antidot). Cilj nespecifičnih mjera detoksikacije je razrijediti otrov u dodiru s djetetom, smanjiti resorpciju još neresorbiranog otrova u probavnom sustavu i poticati izlučivanje otrova iz tijela. Čak i kada postoji specifični antidot, treba početi sa općim mjerama detoksikacije.

Razrijeđivanje otrova ima puno opravdanje jedino radi sprječavanja djelovanja kroz kožu i konjunktivu. Pritom treba nastojati otrov što brže odstraniti s kože odnosno konjunktive skidanjem kontaminirane odjeće i obuće i pranjem kože obilatim količinama mlake vode i sapuna. Razrijeđivanje otrova unesenog na usta pomoću vode ili mlijeka nije preporučljivo, jer se neki lijekovi tako samo brže resorbiraju.

Ako je došlo do otrovanja inhalacijom unesrećenog treba što prije ukloniti iz kontaminirane okoline, iznijeti na svjež zrak, nastojati održati disanje i osigurati prolaznost dišnih putova. Ako je posrijedi otrovanje ugljičnim monoksidom nužno je dati kisik u maksimalno mogućoj koncentraciji (ukoliko ga imamo mogućnosti koristiti).

U slučaju unosa otrova kroz usta, treba nastojati isprazniti želudac. Do nedavno je ispijanje sirupa ipekakuane, koji provocira povraćanje, bilo dosta popularno (ne smije se koristiti za dojenčad do 6 mjeseci). Međutim želudac tako ne eliminira sav otrov, pa se danas preporuča ispiranje želuca u bolnici putem sonde uz višekratno ispiranje fiziološkom otopinom NaCl. Ispiranje ima smisla samo ako je od uzimanja otrova prošlo manje od 4 sata.
Izazivanje povraćanja te ispiranje želuca kontraindicirano je u bolesnika sa konvulzijama, u komi, ili nakon otrovanja korozivima, derivatima petroleja ili detergentima.
Davanje aktivnog ugljena je najučinkovitiji i najbezbolniji način za sprječavanje resorpcije otrova iz crijeva. Postupak se može ponavljati svakih nekoliko sati, a prestati treba kod pojave ugljena u prvoj stolici.

Kao laksativ se najviše koristi gorka sol (magnezij-sulfat), ali veće doze mogu biti opasne kod djece radi depresije rada mozga. Primjena ricinusova ulja je kontraindicirana u otrovanjima kloriranim insekticidima.

Postoje i specifični antidoti koji smanjuju ili sprječavaju učinak otrova bilo da ga odstranjuju, vežu ili pretvaraju u manje toksičan spoj ili smanjuju učinak toksične supstancije suprotnim djelovanjem. S primjenom većine antidota može se pričekati kraće vrijeme da se stabilizira stanje djetetovih vitalnih funkcija, da se nedvojbeno utvrdi priroda otrova, i da se pokrenu opći detoksikacijski postupci. Neki antidoti su Dimerkaprol kod trovanja teškim metalima (živa, zlato, arsen, bizmut), ili acetil-cistein kod trovanja paracetamolom.

Dinko Kolarić, dr.med

Literatura:
Mardešić, D. I sur, Pedijatrija, Školska knjiga, Zagreb, 2000.

Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.