Znanstvena jer se bavi proučavanjem podzemlja koristeći se različitim znanjima iz geologije, meteorologije, biologije i drugih znanstvenih disciplina, a sportska jer ulaženje u speleološke objekte zahtijeva određenu psihofizičku spremnost i dobru kondiciju.
Iako usko vezana za odlazak u podzemlje, speleologija je raznovrsna aktivnost te omogućuje bavljenje osobama različitih želja i sposobnosti. Najčešće se definira kao skup aktivnosti kojima je cilj istraživanje (okriće) špilja ili spilja, jama i drugih podzemnih krških fenomena.
Speleološka istraživanja (otkrića) u Hrvatskoj imaju dugu povijest. Na temelju tragova vatrišta i materijalne kulture ustanovljen je boravak pračovjeka (Homo erectus) u špilji Šandalji kraj Pule prije oko 900.000 godina (istraživanja akad. Mirka Maleza). Prvi pisani podatak o hrvatskoj špilji datira iz 1096. godine – crkveni spis u kojem se spominje Špilja u zaljevu Željina na otoku Ugljanu. Prvo znanstveno djelo o špiljskim pojavama napisao je dubrovački filozof Nikola Gučetić 1584. godine, proučavajući špilju Šipun u Cavtatu i špilju Vjetrenicu na Popovom polju.
Ljeti, kad je sparno i kad su velike vrućine, u špiljama može biti jako ugodno, a na većim nadmorskim visinama i u dubokim jamama temperature su prilično niske. Zimi zna biti obrnuto, tako da se po lošem i hladnom vremenu u njima čovjek može skloniti i ugrijati.
Do speleološkog se odredišta često dolazi po neprohodnom terenu, pješačeći po nekoliko sati sa dvadesetak kilograma teškim ruksacima opreme. Nemojte da vas to obeshrabri, to je tek početak! U slučajevima kad se u špilji pronađu jako strmi i okomiti kanali – tzv. dimnjaci, speleolozi takve prepreke svladavaju tehničkim penjanjem i raznim alpinističkim tehnika te nastavljaju istraživanje.
Nailaženjem na podzemne tokove, slapove i kaskade ispunjene vodom akcija se nastavlja korištenjem ronilačkih odijela i preplivavanjem do sušnih dijelova. Često se istraživanje privremeno zaustavi kada kanal završava sifonom – podzemnim jezerom – koji nastavlja u dubinu i za čije je svladavanje potrebna specijalizirana ronilačka oprema.
Speleologija, kao uzbudljiva i zabavna aktivnost, zahtjeva adekvatnu i kvalitetnu opremu. Da bi se uopće privirilo u tajanstveni svijet podzemlja i odškrinula vrata sigama i glatko-svjetlucavim stijenama, potreban vam je dobar izvor svijetlosti. Najčešće se koristi karabidno-acetilenska svjetiljka koju speleolozi popularno nazivaju karabitka. U njoj se nalazi kalcijev karbid koji u dodiru s vodom iz spremnika stvara zapaljivi plin acetilen, a on preko gumene cijevi spojene na kacigu speleologa gori plamenom. Uz kacigu se kao oprema koristi i električna rasvjeta za rezervu, zatim kombinezon, poželjno nepromočiv, pod-odijelo te gumene čizme i rukavice.
Takva oprema nije dovoljna kad je potrebno savladati vertikalne, jamske dijelove. U tom slučaju špiljari upotrebljavaju užad, čija je nosivost i do par tona; sprave za spuštanje stop-descender i shunt; sprave za penjanje po užetu – bloker i croll; razne karabinere i koloture, transportne vreće, opremu za crtanje, opremu za postavljanje vertikala i sl.
Iako je sva oprema tvornički atestirana, kod početnika uvijek postoji strah pri svladavanju vertikala. Stariji speleolozi znaju reći da se to odvija u tri faze: u prvoj, kada se tek susrećete s opremom, drhtite i sve su vam te spravice neobične i djeluju nesigurno. U toj se fazi bojite već pri samom pomisli da ćete se negdje spuštati. U drugoj fazi ste već bolje upoznati s karakteristikama pojedinih sprava i tada ponavljate sami sebi kako je sve sigurno.
U toj fazi jurite i razmišljate o tome kako ćete stići do dna. U trećoj fazi počinjete misliti i na druge, na one koji dolaze ili su ispod vas, proučavate mjesta gdje stajete, pazite na sebe i stijenu te započinjete uočavati okolinu. U ovoj se fazi divite malenom plamičku svjetla vašeg prijatelja koji je daleko gore, kapanju vode i svjetlosnom probijanju mraka u dubinu, dolje.
Vrijeme provedeno u jami poseban je doživljaj. Speleolozi često u iščekivanju ostalih koji dolaze iza njih ostaju na trenutke sami. Tada vlada mrak i tišina. Svjetla dopiru onoliko koliko to dopušta već pomalo istrošena karabitka. Gladni su i umorni. Nakon nekoliko trenutaka sjedenja na toploj transportnoj vreći s užetom te gledajući u hrpu stalaktita, padaju im na pamet najneobičnije ideje i zamisli.
Speleologija je znanost u kojoj nema natjecanja i međusobnog nadmetanja. Rezultati se mjere jedino u postignutoj dužini, dubini i broju istraženih objekata, načinu rukovanja speleološkim tehnikama te organiziranju ekspedicija i speleološkoj tradiciji. Danas se u svijetu među kvalitetnije speleologe ubrajaju Francuzi, Talijani, Nijemci, Englezi itd. Neki od njih su razvili vlastite tehnike rukovanja i korištenja speleološke opreme koja se uvelike razlikuje u pojedinim zemljama.
Postoje države u kojima nema špilja ili su već sve istražene pa njihovi speleolozi putuju svijetom i organiziraju ekspedicije u obično egzotičnijim i špiljama bogatijim područjima. Hrvatska, kao mala zemlja s relativno dugom speleološkom tradicijom obiluje krškim i speleološki jako perspektivnim terenom. Lukina jama sa svojih 1392 metra dubine spada među deset najdubljih jama svijeta, a zajedno sa Slovačkom jamom (1301 metara) nalazi se na području NP Sjeverni Velebit, Hajdučki i Rožanski kukovi. Taj strogi rezervat prirode okrilje je naših najdubljih speleoloških objekata u kom se još nalazi i jama Patkov gušt (553 metra), druga po dubini najveća vertikala na svijetu.
Kao rezultat dugogodišnjeg bavljenja speleologijom i proučavanjem određenog područja ili objekta za čije istraživanje se zahtijeva angažiranje većeg broja ljudi, opreme, hrane i vremena, speleolozi organiziraju speleološku ekspediciju. Vođa ekspedicije određuje osobe za transport opreme i dogovara način i sredstva za komunikaciju. Kod istraživanja dubokih jama, speleolozi borave u objektu i po nekoliko dana. Višenoćni boravak u jami, stiskanje u vrećama za spavanje te blatno buđenje u mrklom mraku 1200 metara pod zemljom, osjećaj je koji se ne može doživjeti nigdje drugdje.
Osobama koje nikad nisu bile u špilji često se javljaju pitanja tipa: Ima li dolje dovoljno zraka? Što ako bude potres ili nas napadnu neke životinje? Samo ukratko: zraka ima dovoljno, potresi su rijetki a što se tiče životinja – one su toliko „strašne“ da vam treba povećalo da ih uočite. U ulaznom dijelu špilje obično borave puhovi, žabe i vanjski kukci dok u podzemlju možete naići na čovječju ribicu, šišmiše te špiljske kukce.
Unatoč gacanju po blatu, znojenju, mokrom provlačenju i višednevnim mučenjima daleko od očiju javnosti, speleolozi vole proučavati špilje. Zadovoljstvo je to koje vrijedi iskusiti, pa ukoliko ikada budete u prilici baviti se speleologijom – svakako je isprobajte.
