Važno je da se stigne na vrh stijene. Nakon nekog vremena (taj se trenutak djelomično poklapa s izumiranjem sabljastih tigrova i sličnih grabežljivaca) zanimljivi su postali sve teži smjerovi na pojedinim stijenama. A onda je netko rekao da je zapravo super penjati se, i da se ne moraš penjati da bi nekamo stigao ili od nekoga (nečega) pobjegao.
Sljedeći je korak bio spoznaja da je penjanje bez puno opreme i prtljage brže i zabavnije. Malo-pomalo i uskoro se počelo razlikovati slobodno penjanje od tehničkog. Slobodno je penjanje postalo cjenjenija vještina od vješanja po različitim napravama od drveta, špage ili željeza (tj. od tehničkog penjanja).
Kako se razvijala tehnika penjanja, razvijala se i oprema. Za one koji su još uvijek preplašeni i misle koliko ih osiguranje štiti od pada, reći ćemo samo da je oprema koja se danas koristi u sportskom penjanju nastala od alpinističke opreme i toliko je sigurna za padove da više uopće nije potrebno razmišljati hoće li puknuti onaj truli klin ispod vas ili ne. 
Današnji ekspanzivni klinovi zabijaju se čekićem u izbušenu rupu u stijeni, a pločica im se pričvršćuje gedorom. Konope više ne pletu bake, nego prilično skupa i brza mašinerija u tvornicama. Tako su konopi postali čvršći, lakši i šareniji.
Konop i klin trebalo je nekako spojiti, a na konop se nekako i navezati. Za prvo su izmišljeni karabineri a za drugo pojasevi koji su se u početku oblačili preko cijelog tijela. Kasnije je gornji dio skinut jer se više nisu teglili teški ruksaci. Teške gojzerice zamijenjene su preciznim penjačicama, toliko stisnutima da ispod njih ne stanu ni čarape. Od atletičara je ukraden magnezij (ono brašno što se nosi u vrećicama na leđima) i to je to. Čini vam se puno? U alpinizmu se koriste još i dereze, cepini, bajle, gamašne, čokovi i još sva sila čudne opreme još čudnijih imena.
U sportu su potrebna natjecanja, a natjecanje u nekakvoj zabiti koje se odgađa zbog kiše, snježne lavine i nečeg sličnog – nije zanimljivo publici. Niti sponzorima. Ako je stijena već poznata, kako onda za sve odrediti iste uvjete penjanja? Što ako se odlomi hvatište? Što ako zapuše vjetar? Kad su penjači jednom počeli postavljati ovakva pitanja, već je bilo vrijeme za početak izgradnje umjetnih stijena. Tek se tu može govoriti o sportskom penjanju. Za ozbiljno natjecanje odlučeno je da visina stijene mora biti barem 12 metara, a dužina smjera 15 metara. Matematika kaže da nedostaju tri metra, no ta su tri metra posljedica nagiba stijene. Naime, niti jedan smjer koji se penje nije ravan, već je od prave vertikale otklonjen za nekoliko stupnjeva. Taj se nagib naziva prevjes.
U prirodi ne moramo previše razmišljati kako će izgledati smjer. U dvorani je potreban postavljač smjera. On razmješta plastične oprimke raznih veličina i boja na način koji omogućava jedan najjednostavniji i druge komplicirane načine prolaska do vrha. Postavljač se penje bolje od svih na natjecanju i zna gadno zapapriti stvar. Ako su svi natjecatelji jako dobri, nekad se znaju udružiti po dva-tri postavljača. Zašto? Pa dvije ili tri glave sigurno će smisliti neku još goru ili težu varijantu penjanja! Postoji i sudac koji kaže tko vara, kome se oprimak okrenuo i – najvažnije – tko je stigao najviše. Za razliku od drugih individualnih sportova, ovdje suigrači jedni druge ne promatraju. I za to se brine sudac. Zato su smislili izolacijsku zonu gdje se svi druže i čekaju svoj red. Postoji još jedna zona, tranzicijska, koja služi da si ionako premale penjačice dobro zategnete i da se navežete na uže.
Kao i u većini sportova, i ovdje su se razvile različite discipline. U težinskim natjecanjima najvažnija je visina koju dosegne natjecatelj. 
Vrijeme je ograničeno, ali rijetki su ti koji ga sasvim iskoriste. Natjecatelji se ili mogu popeti ili ne. Uglavnom, ne. Važno je da se kod penjanja ukopča svaki od postavljenih kompleta i da se ne hvata za zabranjene dijelove. Penje se u dva ili više krugova.
Iako vam se možda „penjanje na pogled“ čini nemogućim, ipak nije tako. Radi se o nazivu za penjanje smjera o kojem penjač nema nikakvih informacija niti je vidio ikoga kako ga penje. Dakle, to izgleda otprilike ovako: ležerno došetate do stijene i smjera koji ćete penjati, bacite jedan pogled (odozdo) i potrudite se da to bude DOBAR pogled koji će vam dati što više informacija. Zatim se navežete na uže, pokopčate i… popnete se do vrha. To je ujedno i najteži i najcjenjeniji način penjanja, dok se najlakšim smatra penjanje smjera nakon nekog broja pokušaja, odmaranja i sličnih radnji u smjeru.
Sad kad smo vam objasnili glavna pravila i vrste natjecanja u slobodnom penjanju, preostaje vam jedino da se raspitate u nekom od klubova ili alpinističkih odsjeka o detaljima upisa i.. sretno!
