Franačko pravo
Godine 774. Karlo Veliki pokorio je Langobardsko kraljevstvo i proglasio se kraljem Langobarda. Franački je nasrtaj langobardskoj i rimskoj aristokraciji pridodao novu aristokraciju s njezinim vlastitim pravnim tradicijama. Njihovo zaposjedanje također je stvorilo preduvjete za nastanak nezavisnih gradskih republika.
Franci su svojom državom upravljali tako što su namjesnicima, grofovima (lat. comes, germ. graf), podjeljivali vojnu i sudsku vlast. Sjedišta grofova nalazila su se u talijanskim gradovima. Najčešće se apsoultnoj vlasti grofa u gradovima mogao suprostaviti jedino gradski biskup. No, dok je položaj grofa bio nasljedan, čime se osiguralo jačanje moći kroz neprekinuti porodični slijed, biskupa je nasljeđivao drugi svećenik, koji nije morao dijeliti njegovo mišljenje. U vrijeme kad je vlast franačkih vladara bila slaba, krajem IX. stoljeća, biskupima se počela davati grofovska vlast unutar granica grada. Neovisnost grofova ugrožavala je vlast ranih franačkih kraljeva ovoga doba.
Gradske republike
Do sredine XIII. stoljeća sjeverna je Italija bila prošarana brojnim gradskim republikama koje su imale znatnu mjesnu samostalnost, iako su pravno mogle biti podređene vlasti cara Svetoga Rimskog Carstva. I biskup i grof ranog srednjeg vijeka vladali su u sprezi s gradskim vijećem. U vijeću su još bili suci i bilježnici, koji su činili najniži stupanj preko kojega se izvršavala vlast franačkog vladara. Ovi su se službenici uzimali iz sloja zemljoposjedničkih trgovaca, a kao stalež poznati su pod imenom cives, građani.
Suparništvo između stranaka unutar mjesnih zemljoposjedničkih obitelji i crkvene vlasti u Milanu tijekom XI. stoljeća uvuklo je u političku borbu novu skupinu. Popolo ili narod tvorili su milanski obrtnici bezemljaši i gradski trgovci. Godine 1044. postignut je sporazum koji je omogućio da novi zajednički vrhovni gospodar, gradski konzuli, zamijene gospodstvo koje su prije držali grof ili milanski nadbiskup. U pravnim ispravama objavljivanima od toga vremena nadalje, kad god je bila riječ o gradskoj vladi, rabio se latinski izraz res publicae ( javne stvari, poslovi ), koji je trebao asocirati na skupštine građana, senat i konzule staroga Rima.
Gradovi širom Italije počeli su stvarati vlastite res publicae, koje su postale poznate kao gradske komune. Znatan je trud uložen u to da se spriječi usredotočenje izvršne vlasti u rukama pojedinca na bilo koji vremenski rok. Budući da su se sve manje morale obraćati na vištu vlast poput vladajućega grofa ili grofova feudalnog senior, komune su stvorile javne ustanove koje su odražavale njihove vlastite potrebe. Nova važna služba koje su prihvatile talijanske komune diljem Italije bio je svojevrsni policijski magistrate (državni službenik) poznat kao podesta, gradski načelnik. Isprva su taj položaj držali građani komune, no oružane snage kojima je zapovijedao podesta pokazale su se za neke odveć velikim iskušenjem. Oni su moć rabili kako bi se u stranačke borbe umiješali u korist svojih pristalica. Stoga se od oko 1220. godine nadalje tražilo da podesta u pravilu bude stranac.
Gradski cehovi
Članstvo u komunalnim vijećima građana bilo je ograničeno imovinskim položajem odnosno bogatstvom. U Firenzi se bogatstvo nalazilo u rukama cehova, koji su gospodarili gradskim gospodarstvom. Cehovi su nadzirali radnu snagu grada. Puno članstvo bilo je ograničeno na majstore koji su općenito posjedovali radionicu koju je novčano podupirao bankar. Bankar i majstor su na kraju godine dijelili dobit na jednake dijelove. Obični su radnici, koji nisu imali “titulu” samostalnog majstora bili podložni zakonima ceha, no nisu imali pravo glasa u određivanju pravila. Time što su nadzirali cehove i zakonodavne skupštine najbogatiji su građani komune osigurali da siromašni plaćaju više od pravednog udjela poreza za količinu usluga koju su primali od grada.
Povijest talijanskih komuna oblikovala je način na koji su kasniji politički teoretičari razmišljali o demokraciji. U XVIII. stoljeću, kad su u Americi i Francuskoj počele nicati demokracije slične suvremenima, komune su korištene kao obrazac za neke vidove ustava koji su tada stvarni. Način na koji bi se pravo političkog sudjelovanja siromašnijih građana moglo vezati za skupštine i ograničiti na izbornu politiku bio je veoma cijenjen.
Reformacija
Godine 1494. građani Firenze protjerali su Piera de’ Medicija i svesrdno prihvatili političko vodstvo fratra iz Ferrare po imenu Girolamo Savonarola. On je bio isposnički nastrojeni dominikanac koji se zgražao nad raskoši koja je okruživala papinstvo i nad naglašenom sklonosti prema svjetovnim stvarima koju je pokazivala većina ljudi. Savonarola je uveo “Krista Kralja” kao vrhovnoga gospodara komune u Firenzi, nasuprot bilo kojemu svjetovnom vladaru. Također je obnovio Firetinsku Republiku, koja je postala svojevrsni politički stroj kojim su u cijelosti ravnali naraštaji Medičejaca.
Savonarola je učinkovito pokušao iskoristiti zamišljeni pojam moralnosti umjesto stvarne vlasti kneza. Sudeći prema njegovim djelima, povjesničari vjeruju da je smatrao kako je nekadašnji društveni ugovor između vladara i naroda raskinut. Na narodu je bilo da stvori nove društvene oblike koji trebaju zamijeniti stare – to je načelo koje stoji iza svih demokracija u nastajanju.
Savonarola nije bio teolog, pa ni njegov istup protiv Katoličke crkve nije imao odlike teološkog mišljenja. Tek su teolozi u prvoj polovici XVI. stoljeća stvorili način mišljenja o vjeri koji će na kraju u potpunosti izmijeniti način na koji su ljudi poimali politiku. Martin Luther je uputio izazov tradicionalnoj katoličkoj teologiji i neki su smatrali da on predlaže društveni prevrat. Međutim, kad su njemački seljaci ustali u pobuni godine 1524, Luther je stao na stranu plemstva.
Najkorjenitiji crkveni preustroj dogodio se u Švicarskoj. U svojim Crkvenim uredbama (Institution de la Religion Chretienne) Jean Calvin (1509-1564) iznio je svoje viđenje ustroja Crkve, prema kojima crkvene pastore bira pastorsko vijeće. Calvinova se reforma zasnivala na Lutherovim idejama, no Calvin je iznio ponešto radikalnije stavove o djelovanju i organizaciji Crkve. Kalvinizam se kasnije proširio diljem Europe.
Demokratsko nasljeđe
Tekovine i mišljenja stvorena tijekom razdoblja reformacije odigrat će životno važnu ulogu u demokratskim revolucijama u Nizozemskoj i Engleskoj tijekom XVI. i XVII. stoljeća, dok su se američka i francuska revolucija u uspostavi novih političkih poredaka temeljile na iskustvima talijanskih gradova-država.
Jeste li znali?
- Prvi talijanski grad koji se prema svojim građanima odnosio kao prema jedinstvenoj političkoj skupini bio je Genova. Godine 958. njezinim je građanima vladajući kralj dodijelio povelju sloboda.
- Oton III, car Svetoga Rimskoga Carstva, objavio je godine 998. zakon prema kojemu se od svakoga kmeta koji je ustvrdio da je slobodnoga položaja tražilo da dokaže valjanost svoga zahtjeva tako da zemljoposjednika protiv kojega void spor porazi u boju. Također je uveo godišnji porez u iznosu od jednoga novčića.
- Ukinuvši kmetstvo do godine 1325, rani kantoni Švicarskoga saveza postali su prva europska država koja je to učinila.
- Godine 1378. siromašni se puk grada Firenze pobunio. Zahtijevali su odbor od osam članova s pravom da zapriječe donošenje zakona (onakvo pravo kakvo su imali rimski pučki tribuni), vlastiti ceh, kako bi mogli pregovarati u vezi s plaćama i uvjetima rada, te mjere za smanjenje poreza. Njihova vođu, Michelea di Landa, navodno je podmitila komunalna vlada i on je poveo građansku miliciju protiv siromaha koji su se okupili na glavnome trgu, Piazzi della Signoria.
Članak je izvorno objavljen u 62. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
