U svom najžešćem obliku taj je sustav bio strog poredak prava i dužnosti. Svaki je pojedinac znao što mora činiti za društveno nadređenu osobu i kakve usluge može tražiti od nje.
Feudalizam nije davao mjesta demokratskim ustanovama, no ipak su unutar sustava počeli izrastati sabori. Isprva je njihova uloga bila više sudska negoli zakonodavna, ali su postupno počeli izražavati pravo da savjetuju monarha pri oblikovanju zakona. Takva su tijela obično imala oblik triju “staleža” – biskupa, plemića i predstavnika slobodnih kraljevskih gradova. Dok su oni ograničavali ovlasti monarha, golema većina naroda – ponajviše se radilo o kmetovima koji su tvorili glavninu feudalnog društva – bila je isključena iz bilo kakvog oblika političkog predstavništva.
Prava i dužnosti
U feudalnome svijetu podjela prava i dužnosti između onih koji su posjedovali moć i onih koji su radili počivala je jedino na društvenom položaju. Ovakav je ustroj počivao na kasnorimskom pravu, čiji je utjecaj tijekom srednjeg vijeka još uvijek bio prilično snažan. Da je društveni položaj bio jedina odrednica govori i primjer seljaka iz Limonte u sjevernoj Italiji, koji su 905. godine, prema tadašnjem zakonu, potpali pod kmetove.
Kasnije su pokušali izmijeniti svoje stanje tvrdeći da pripadaju lombardskome poluslobodnom pravnom razredu. 
Činjenicu da su u Italiji tijekom X. stoljeća mnogi kmetovi nastojali izboriti slobodan ili poluslobodan položaj pokazuje odredba koju je oko 998. objavio car Svetoga Rimskog Carstva Oton III. Prema ovoj odredbi, kmetovi su svome gospodaru plaćali godišnje davanje od jednog novčića, što je zapravo bila simbolična suma u ono vrijeme.
U svijetu feudalizma pravosuđe i nadzor nad zakonima počivali su isključivo u rukama zemljoposjesnika – feudalaca. Obični seljaci zakupnici izlagali su se velikom riziku ako su tužili vlasnike svoje zemlje koji su povrijedili neke tradicionalne običaje ili postupke.
Više su vlasti kojima se upućivala tužba pripadale zemljoposjedničkom staležu i stoga nije bilo vjerojatno da bi stale na stranu seljaka zakupnika kad se radilo o pitanjima vlasništva ili radnih prava. Seljaci zakupnici, koji nisu imali nikakvo pravno uporište da se usprotive proizvoljnoj moći zemljoposjednika ili političkim ustanovama kraljevstva, često nisu imali drugog izbora nego da se pobune.
Promjena društvenih poredaka
Neomiljenost zemljoposjednika u feudalnome svijetu otkriva se u djelu prvoga važnog suvremenog političkog teoretičara, Firentinca Niccola Machiavellija. On je u XVI. stoljeću napisao: Htio bih istaknuti da se pojam vlastela rabi za one koji žive u dokolici zahvaljujući obilnim prihodima sa svojih imanja, a da nemaju nikakve veze s obradom ili s bilo kojim drugim oblicima rada bitnima za život. Takvi su ljudi pokora u svakoj državi i u bilo kojoj pokrajini. Pa ipak, još su pogubniji oni koji osim već spomenutih prihoda imaju dvorce u svojoj vlasti i podanike koji im duguju poslušnost.”
Tijekom XIV. stoljeća zbilo se nekoliko značajnih seljačkih ustanaka u Engleskoj, Francuskoj, Aragonu u Španjolskoj i u Švicarskoj. Iako su neki vladari bili spremni na male ustupke kako bi nagnali pobunjenike da se vrate svojim kućama, najveći je broj ustanaka ipak bio ugušen bez imalo milosti. Neki od ustupaka, poput onih koji su učinjeni u Aragonu, preživjeli su sve do XVI. stoljeća. U Švicarskoj je pak nastao novi društveni poredak.
Švicarci žive u planinskom području. Putovi preko prijevoja u švicarskim Alpama vodili su trgovce iz bogatih gradova sjeverne Italije do južne Njemačke. Nekoliko važnih gradova razvilo se na tim prijevojima i podarilo Švicarskoj jedinstven spoj seoskog i gradskog društva. 
Kad je austrijski vladar Leopold I. Habsburški pokušao preuzimanjem nadzora nad alpskim prijevojima ujediniti svoje austrijske i porajnske države, kantoni Schwyz, Unterwalden i Uri stvorili su savez i porazili habsburšku vojsku u bitki kod Mortgartena 1315. godine. Švicarski se savez razračunao s feudalizmom. Nekih dvjesto godina vodio je borbe protiv različitih pokušaja drugih vladara da uništi njegovu neovisnost i sve ih je nadživio.
Gradska demokracija u Italiji
Nadahnuće za Švicarski savez pružila je Lombardska liga koju su u XII. stoljeću stvorili talijanski gradovi opirući se nastojanjima cara Svetoga Rimskog Carstva Fridrika I. Barbarose da ih podvrgne svojoj vlasti. Italija je imala dugu tradiciju mjesne gradske samouprave koja je bila jednaka gradovima-državama antičkoga svijeta. Njima je uspjelo preživjeti dva uzastopna snažna nasrtaja germanskih plemena, Ostrogota u V. stoljeću i Langobarda 568. godine.
Čak i nakon što su se naselili na Apeninskom poluotoku, Ostrogoti su se uvijek smatrali zajednicom odijeljenom od ostatka Italije. Upravo je njihova veza s tradicionalnim vrijednostima omogućila preživljavanje nekih od njihovih ustanova društvenog uređenja. Za razliku od ostrogotske, domovina je Langobarda (u današnjoj Mađarskoj) bila razmjerno blizu sjevernoj Italiji. Jedna skupina za drugom prelazila je planine sjeverne Italije i naseljavala se u Padskoj nizini. Langobardi su uložili veći trud u uklapanju svoga društva u ono koje su zatekli u Italiji.
Zakonici nastali u VIII. stoljeću pokazuju da je langobardsko pravo ravnalo osobnim odnosima, dok se tradicionalno rimsko pravo primjenjivalo u imovinskim parnicama. No Langobardi su održali na životu – i čak dalje razvili – rimsku tradiciju pisanih zakona. Prema nekim dokumentima, na langobardskim se sudovima spominje pozivanje na pisane zakone, te obveza sudaca da presude budu u skladu s njima. Naravno, ovaj “demokratski” sustav sudstva nije se uvijek poštivao.
Članak je izvorno objavljen u 62. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
