Stari grad Samobor

Na Stari grad može se doći na više načina, ali uvijek pješke i uz lagano planinarenje, budući da je smješten na brdu Tepec. Obići se može uz manji oprez zbog mogućih odrona ruševina u svako doba godine, iako je zimi pristup dodatno otežan zbog snijega i poledice. Međutim, u proljeće, ljeto ili jesen, Stari grad je odredište koje rado posjećuju mnogi Samoborci kao jedno od omiljenih mjesta za rekreaciju, šetnju ili druženje. Iako je tijekom proljeća i ljeta vrijeme najljepše, preporuča ga se obići i u jesen kada je često zavijen maglom, ali ga zato u isto vrijeme uokviruju i griju brda obojana žarkim lišćem prije svog posljednjeg leta. Jedan od puteva koji vode do ruševina Starog grada započinje na glavnog gradskom Trgu kralja Tomislava. Odavde se može krenuti prema uređenoj gradskoj šetnici Dr. Franje Tuđmana uz potok Gradnu i Samoborski muzej (nekadašnji dom poznatog skladatelja i istaknutog člana Hrvatskog narodnog preporoda Ferde Livadića), prema Vugrinščaku, to jest, prema prostranoj dolini koja se pruža podno brda Tepec, a koju presjeca vijugava i zaigrana Gradna. Na Vugrinščaku se nalazi prohodna, ali dijelom strma staza koja se redovito održava i kojom treba oko petnaestak minuta laganog hoda do Staroga grada. Prolazeći Vugrinščakom posjetioci će pored dječjeg igrališta zamijetiti i malene gradske bazene uz potok koje neki nazivaju i „samoborskim morem“. Iako su ovi bazeni skromni, svakako se mora priznati da su smješteni na jedinstvenoj lokaciji: uz živahan potok, u dolini koju okružuje šumovito brdo iz kojeg strše ruševine Staroga grada. Na putu iz podnožja Vugrinščaka prema Starom gradu nalazi se i prirodni izvor pitke vode koji je nedavno uređen i na kojem se šetači, izletnici i rekreativci obavezno okrepljuju. Nakon izvora, slijedi strma ali kratka staza koja u menadrima kroz šumu i uzbrdo vodi do ulaza u Stari grad.

 

Drugi i nešto duži način uspinjanja prema ruševinama vodi od spomenutog glavnog gradskog trga uz župnu crkvu sv. Anastazije uzbrdo prema samoborskom groblju i nakon toga dalje kroz šumu prema Anindolu – slikovitom dolu pokrivenom šumom koji je dobio ime prema malenoj kapeli sv. Ane koja je tamo smještena. Nakon obilaska kapela sv. Ane moguće je ravnom i uređenom stazom, koja je cijelim putem natkrita šumom, u ugodnoj šetnji od desetak minuta stići do Starog grada. Na ovoj stazi može se odmoriti i sjesti na jednu od klupa te uživati u vidicima koji se kroz krošnje stabala s visine pružaju prema Vugrinščaku i Gradni te dalje prema središtu Samobora, odakle odjekuje žamor ljudi i prometa, žubor Gradne i zvonjava crkvenih zvona. Međutim, prije no što se upute k Starom gradu, posjetici mogu zastati i odmoriti se na jednoj od mirnih klupa pri baroknoj kapeli sv. Ane koja je ovdje podignuta tijekom druge polovice 18. stoljeća. Također, valja spomenuti da je Anindol i kapelu sv. Ane zbog njihove ljepote opjevao Marko Vukasović poznatom ljubavnom pjesmom „Kraj kapele svete Ane“ te da je upravo ovaj jedinstveni lokalitet bio korišten i za snimanje jednog od ponajboljih hrvatskih filmova „Tko pjeva zlo ne misli“ redatelja Krešimir Golika iz 1970. godine. Uz kapelu sv. Ane nalazi se i zanimljiv Križni put izgrađen još 1933. godine s 14 kamenih postaja, koji uzbrdo krivudavom ali nedavno obnovljenom stazom vodi do kapele sv. Jurja. Laganim hodom od 10-15 minuta od kapele sv. Ane dolazi se pred spomenutu kapelu sv. Jurja koja je podignuta tijekom prve polovice 18. stoljeća. Nedaleko kapele sv. Jurja nalazi se i još jedan od vrijednih toponima koji svakako u Samoboru treba posjetiti, a koji se odnosi se na vidikovac iz čijeg se čitavog promjera pružaju impresivni vidici na Samobor i njegovu bližu, ali i širu okolicu. Važno je dodati da je na mjestu današnjeg metalnog tornja koji je izgrađen 2007. godine, tijekom prve polovice 20. stoljeća stajala drvena konstrukcija koja je čekala više od pola stoljeća na svoju rekonstrukciju koju je omogućilo Društvo inžinjera i tehničara grada Samobora. Pored pogleda na slikovit samoborski pejzaž koji čine njegovi nepregledni pitomi bregi išarani vinogradima i kućicama, te pogleda koji se pruža od Samobora pa sve do Zagreba, odavde je moguć i neposredan pogled na ruševine Starog grada iz ptičje perspektive.

 

Konačno, do Starog grada se može lako doći i nedavno uređenom i označenom stazom iz podnožja crkvice sv. Mihalja koja je smještena podno Starog grada na drevnom predjelu Samobora koji se naziva Taborec. Do sv. Mihalja se može doći pješke iz Vugrinščaka, nakon prelaska drvenog mosta preko Gradne u smjeru sela Rude. Ova jedinstvena gotička crkvica koja datira još iz 14. stoljeća smještena je na malom uzvišenom platou sa zapadne strane podno Staroga grada. Crkvica je kasnije barokizirana te je doživjela preinake i nadogradnje tijekom 17. i 18. stoljeća. Zanimljivo je dodati da se prema povijesnim izvorima nalazila unutar nekadašnjih obrambenih zidina koje su bile povezane sa Starim gradom. U neposrednoj blizini crkvice, kao dio spomenutih zidina, navodno se nalazila i gradska kula koja je vjerojatno služila kao stražarnica na ulasku u tabor. Na putu od crkvice uzbrdo uređenom stazom prema Starom gradu putokaz upućuje planinare prema još jednoj zanimljivosti podno Staroga grada. Naime, radi se kamenoj gromadi koja svojim oblikom nevjerojatno podsjeća na veliku kornjaču koja se skamenila uspinjući se uz Tepec prema Starom gradu. Vjerojatno je upravo na temelju ovakvog pomatranja kasnije satkana legenda o „okamenjenoj kornjači“ kojoj su gospodari utvrde svakih sedam godina morali predati sedmogodišnje dijete. Kada je nakon nekog vremena došao red da gospodari utvrde predaju svoje dijete kornjači, oni su u očaju sa stanovnicima grada uputili molitve za pomoć Bogu koji ih je uslišao okamenivši velikog tromog gmaza zauvijek. 

 

Bez obzira dođe li se pred ulaz u Stari grad s Vugrinščaka, Anindola ili sv. Mihalja, pred posjetiocima se u tom trenutku otvaraju njegove impresivne zidine, iako sada već krnje, oronule te srasle s bregovitom okolicom i drvećem. Već na samom ulazu može se zamijetiti da su dijelovi utvrde srećom nedavno djelomično sanirani, budući da ih je vrijeme temeljito nagrizalo. O ovom mogu posvjedočiti i Samoborci iz promatranja ovog njima važnog spomenika koji se iz godine u godinu počeo sve više urušavati i zapravo potiho nestajati. Prolaskom kroz ulazna vrata započinje obilazak razvalinama koje još uvijek otkrivaju obrise nekadašnjih kula, zgrada, prolaza, dvorišta, hodnika, stubišta, prozora, puškarnica i jedne kapele, kojima je od početka gradnje utvrde sredinom 13., pa sve do iseljavanja posljednjih stanovnika krajem 18. stoljeća, tekao život. Iako je nepravilna oblika, i danas je vidljivo da je gradina usklađena s geografskim obilježjima prostora na kojem je građena, a u svrhu što bolje obrane.

 

Poznato je da je izgradnja utvrde započela tijekom druge polovice 13. stoljeća od strane pristaša češkog kralja Otokara II. Pšemisla na dijelu brda Tepec. Od tada utvrda doživljava brojne nadogradnje te mijenja brojne vlasnike kraljevskih i plemićkih obitelji sve do početka 20. stoljeća kada ju konačno otkupljuje samoborska općina od njezinih zadnjih vlasnika. Međutim, iako je izgradnja burga poviše mjesta jamčila Samoborcima sigurnost u često neizvjesnim vremenima, ona je isto tako bila uzrokom i mnogih stoljetnih sukoba mještana s njegovim gospodarima. Naime, budući da je Samobor već 1242. godine stekao samostalnost slobodnog kraljevskog trgovišta od strane kralja Bele IV., od tada Samoborci njeguju jaku svijest o svojim neotuđivim pravima koja su im kroz stoljeća vladari burga osporavali. U ovom pogledu vrijedno je spomenuti sudske zapise iznesene na 1700 stranica iz druge polovice 18. stoljeća, koji svjedoče o sporenju više generacija Samoboraca s vlastelom burga.

 

Stari grad se može podijeliti na sjeverni, središnji i južni dio. Ulaskom kroz glavna vrata unutar gradskih zidina prvo se prolazi sjevernim dijelom gradine koji se formirao tijekom 16. stoljeća. U to vrijeme se gradina širi od središnjeg dijela prema sjeveru i to izgradnjom obrambenih zidina koje su formirale velik otvoren prostor ispod središnje gradske jezgre, koji u svom najsjevernijem dijelu završava s petorokutnom obrambenom kulom. Nedaleko nakon ulaska u grad upravo se nazire i ulaz u ruševine ove kule u kojoj su još uvijek vidljive puškarnice i otvori za topove te pokušaji njene sanacije provedeni tijekom 20. stoljeća. Izlaskom iz peterokutne kule otkriva se spomenuti prostrani otvoreni prostor (ili dvorište) sjevernog dijela gradine ili podgrađa, omeđen obrambenim zidinama s istočne i zapadne strane. Odavde je moguće krenuti istočno prema ulazu u gradsku jezgru ili zapadno prema sjeverozapadnoj ulaznoj kuli. Ukoliko se odlučimo krenuti istočno prema gradskoj jezgri, poslije kratkog uspona uz zidine koje gledaju prema Vugrinščaku i središtu Samobora, ali i dalje prema savskoj dolini, Sljemenu i Zagrebu, te nakon prolaska kroz maleni otvor i prolaz, dolazi se do središnjeg i najstarijeg dijela gradine koji datira još iz 13. stoljeća.

 

Ovdje se može nazrijeti nekadašnji raspored i izgled glavnih objekata središnjeg dijela Staroga grada koji je činio nekadašnju gradsku jezgru. Promatrajući ovaj fascinantan ambijent okružen ruševnim zidinama i kulama kroz čije okvire prozora i puškarnice prodiru slike okolnih pejzaža, krošnji i neba, teško je, ali ipak moguće, zamisliti da su ovdje nekoć boravili plemenitaši i plemkinje, vitezovi, straža, vojnici i posluga koji su dijelili drugačije, ali vjerojatno slične životne brige i radosti kao i mi danas. Na istočnoj strani ovog središnjeg dijela gradine prostire se zadivljujući veliki zid istočnog krila utvrde s brojnim prozorima i puškarnicama iz kojih se dobro vidi središnji samoborski trg. Uz ovaj, vjerojatno najmoćniji zid Staroga grada, na jugoistočnom dijelu nalazi se nekadašnja polukružna gotička kapela sv. Ane. U njoj su još uvijek vidljivi kameni okviri crkvenih prozora te svodna rebra u smjeru prema nekadašnjem krovu, kao i poneki ostaci žbuke. Nadalje, ispod kapele se nalazi jedna natkrita prostorija koja je vjerojatno služila u obrambenu svrhe. Do nekadašnje kapele sv. Ane nalazi se i nedavno sanirana „branič“ ili „utočišna“ kula, koja vjerojatno predstavlja najvišu kulu lokaliteta. Pored istočnog krila, na središnjem dijelu nalazi se visoki i dugački zid sjevernog krila utvrde koji otkriva dva velika nedavno obnovljena okvira za prozore te gornje dijelove sjeverozapadne kule.

 

Nasuprot gornjeg dijela sjeverozapadne, otkrivaju se i obrisi gornjeg dijela jugozapadne kule. Upravo između sjeverozapadne i jugozapadne kule, na samom zapadnom dijelu gradske jezgre prostire se pogled prema Samoborskom gorju te prema mjestu na kojem se Rudarska i Lipovečka Gradna spajaju u jedan zajednički potok pred ulaskom u središte Samobora. Također, u donjim dijelovima ove dvije kule nalaze se brojni zanimljivi prolazi i hodnici koji ih povezuju. Na posljednjem, južnom dijelu gradine, nalaze se ruševine trokatne kuće, za koju se pretpostavlja da je dograđena početkom 17. stoljeća. Konačno, promatranjem ruševina sa sjevernog, središnjeg i južnog dijela vidljivi su tragovi mnogih preinaka i dogradnji gradine koje su trajale od 13. do 18. stoljeća u stilovima od gotike i renesanse do baroka. Ovi tragovi reflektiraju transformaciju funkcije utvrde kroz vrijeme koja je postepeno od obrambenog kasnije sve više poprimala karakter mjesta za ladanje.

 

 

Iako su tijekom 20. stoljeća u tri navrata započete određene sanacije Starog grada, koje su zasigurno barem donekle zaustavile njegovo ubrzano propadanje, tek su početkom ovog stoljeća pokrenute konkretnije aktivnosti u smjeru zaštite i očuvanja na većim djelovim ovog važnog kulturnog dobra. Čini se da je za takvom akcijom zbilja bilo krajnje vrijeme, budući da su ruševine počele biti vrlo opasne za posjetitelje. Tako posjetioci danas između ostalog mogu zamijetit obnovljene dijelove istočnog i sjevernog krila utvrde ta saniranu branič kulu. Međutim, pitanja vezana uz obnovu i dugoročno održavanje Starog grada ne bi se smijele svesti samo na povremene fizičke sanacije ruševina, već bi svakako ta pitanja trebalo povezati s mogućnostima dodavanja novih edukativnih, kulturnih i turističkih vrijednosti koje bi dugoročno mogle udahnuti novi život u Stari grad Samobor. Za pretpostaviti je da će veliki potencijali Starog grada u ovom kontekstu biti prepoznati u skoroj budućnosti.

 

Konzultirana literatura: