Mi danas znamo da se nadbiskup Ussher grdno prevario – i to za više od milijun puta. Znanstveno prihvaćena starost Zemlje iznosi otprilike 4,6 milijardi godina. Točno je izračunavanje Zemljine starosti postalo moguće tek od 1950-ih godina kad je utvrđeno da je ona stara otprilike koliko i Sunce i ostali planeti.
Koncem 17. stoljeća danski znanstvenik i liječnik Nicolaus Steno (Niels Stensen), koji je kasnije i sam postao biskupom, shvatio je da su viši slojevi sedimentnih (taložnih) stijena mlađi od nižih. To je otkriće u 19. stoljeću navelo znanstvenike da slože niz stijena koje nalazimo diljem svijeta pa na temelju njih razrade bar djelomičnu kronologiju planeta. Znanost koja se bavi određivanjem starosti stijena zovemo geokronologijom. 
Ipak, tek su početkom 20. stoljeća britanski i američki znanstvenici otkrili da neki radioaktivni elementi mogu poslužiti kao sat koji bilježi prolaženje silnih vremenskih razdoblja. Atomi tih elemenata s vremenom se raspadaju i tako nastaju drugi elementi. Tako se, primjerice, uran vrlo sporo pretvara u olovo, i pritom izlučuje radijaciju.
Među elementima koje nalazimo u prirodi radioaktivno je devet najtežih, a među njima su i radij i uran. Isto vrijedi i za neke izotope (atome istog elementa, no koji se međusobno razlikuju masom) lakših elemenata, recimo rubidija i stroncija.
Znanstvenici su dobili satove, ali s njih nisu znali očitati vrijeme. To im je za Drugog svjetskog rata omogućio tek razvoj instrumenta koji se zove spektrometar masa. Taj uređaj razdvaja atome prema omjeru između njihove mase i električnog naboja. Pomoću njega je moguće mjeriti i najsitnije količine radioaktivnih izotopa u nekoj stijeni.
Poluživot
Radioaktivne se tvari raspadaju poznatom brzinom. Tu brzinu izražavamo takozvanim poluživotom (poluvijekom), tj. vremenom potrebnim da se raspadne polovica radioaktivne tvari. U drugom poluvijeku raspadne se polovica od preostale polovice, i tako koncentracija te tvari iz poluvijeka u poluvijek postaje sve manja.
Od svih je metoda izotopskog mjerenja vremena najpoznatija metoda radioaktivnog ugljika koja se dade primijeniti za izračunavanje starosti svih organskih tvari, pod uvjetom da potječu iz živog organizma (kao u slučaju kostiju ili drveta). Ta je metoda, primjerice, upotrijebljena za određivanje starosti Torinskog platna u koji su navodno umotali Krista pa se otkrilo da to nije moguće. Metoda radioaktivnog ugljika neprimjenjiva je, međutim, za mjerenje starosti anorganskoga stijenja, i zbog toga se u njihovu slučaju primjenjuju drugi postupci. Među njih ubrajamo metode koje mjere raspad radioaktivnog izotopa kalija u radioaktivni argon; raspad radioaktivnog izotopa rubidija u radioaktivni stroncij, te raspad urana i torija u olovo.
Potvrda ustanovljene starosti Zemlje stigla je i iz svemira. U nekim meteorima – kamenim gromadama koje su pale na Zemlju stigavši odnekud iz Sunčeva sustava – nailazimo i na mineral troilit. 
U njemu urana ima malo ili nimalo, pa se smatra da sadržaj olova u njemu odgovara iskonskom sadržaju olova u planetima, pa tako i u Zemlji. To je poslužilo za provjeru procijenjenog raspada urana u olovo. Isto su tako analizirane i stijene što su ih na Zemlju s Mjeseca 1970-ih donijeli američki astronauti. Pomoću njih i uzoraka meteora određena je starost Mjeseca i tog svemirskog stijenja, pa je ustanovljeno da je ona vrlo slična procijenjenoj starosti Zemlje.
Tragovi primitivnog života pronađeni su i u stijenama starim skoro 3,5 milijarde godina – najstarijim poznatim stijenama na Zemlji. Taj se život sastojao od bakterija i algi, najjednostavnijih jednostaničnih oblika životinja i biljaka. Prije toga je Zemlja bila negostoljubiv planet, uznemiravan čestim potresima i vulkanskom aktivnošću, a nije imala ni prikladnu atmosferu.
Čini se vjerojatnim da je Zemlja svoje oceane stekla za posljednjih milijardu godina, jer su vulkani izbacivali vodu iz plašta odnosno sloja što leži ispod površine Zemljine kore. Prva se atmosfera vjerojatno sastojala uglavnom od vodika. Kisik u zraku koji dišemo proizvele su jednostavne zelene biljke koje su živjele u moru, a nešto je nastalo i raspadom vodene pare pod djelovanjem ultraljubičastih sunčevih zraka.
Eksplozija života
I onda najednom, prije otprilike 570 milijuna godina, život je naglo probujao. Prije otprilike 400 milijuna godina u zraku je već bilo dovoljno kisika da na kopnu uzmognu živjeti prve biljke, a za sljedećih su se 50 milijuna godina pojavile i prve kopnene životinje i počele evoluirati.
Geolozi povijest proteklih 570 milijuna dijele na mnoštvo razdoblja, a najstarije je od njih takozvano kambrijsko doba. Geološko razdoblje od kambrijskoga doba (prije 570 milijuna godina) pa do današnjega kvartara zove se fanerozojski eon. Ostatak se Zemljine povijesti obično stavlja u razdoblje koje zovemo prekambrijem.
Ako zamislimo da Zemlja postoji samo godinu dana, onda su se prvi oblici života pojavili početkom svibnja, a kambrij bi počeo u studenom. Prvi je čovjek stigao u 7 sati uvečer, na samu Staru godinu, dok se moderni čovjek razvio tek pet minuta prije ponoći.
Članak je izvorno objavljen u 7. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
