Anksioznost
Anksioznost je sastavni dio života i u njemu ima adaptivnu funkciju, no ona postaje poremećaj onda kada je neprestano prisutna u životu pojedinca te kada se javlja u neuobičajenim situacijama (npr. u sredstvima javnog prijevoza ili u liftu te u društvenim interakcijama). Anksioznost tada značajno ograničava osobu u svakodnevnom funkcioniranju i profesionalnom ostvarenju, čime umanjuje kvalitetu života.
Smatra se da i do 10% opće populacije pati od nekog oblika anksioznog poremećaja. Često dolazi u kombinaciji s drugim poremećajima, posebice depresijom, a prikazuje se u obliku različitih tjelesnih simptoma.
Liječenje anksioznog poremećaja uključuje lijekove (medikamentozno liječenje), psihoterapijsko liječenje i druge nemedikamentozne postupke. Najčešće se radi o kombiniranom liječenju, a odabir terapije za svaku je osobu individualan.
Liječenje lijekovima (medikamentozno liječenje)
Anksioznost možemo liječiti anksioliticima, u koje pripadaju benzodiazepini (diazepam, oksazepam, bromazepam, alprazolam, lorazepam) i buspiron. Benzodiazepini djeluju anksiolitički, antikonvulzivno, miorelaksirajuće i sedativno. Oni se u pravilu dobro podnose, sigurni su i netoksični lijekovi, zbog čega imaju šire indikacijsko područje. Glavna im je prednost brzi početak djelovanja, koje se uočava već nakon prvog uzimanja lijeka.
Nedostatci su liječenja anksioznosti ovom skupinom lijekova razvoj tolerancije, što znači da je tijekom njihove upotrebe potrebna sve veća doza da bi se održao isti učinak. Ako se benzodiazepini koriste duže od 4-6 tjedana, do 40% pacijenata razvit će ovisnost o njima.
Primjena benzodiazepina u liječenju anksioznih poremećaja treba biti racionalna, u što manjoj dozi i u što kraćem vremenu – u tretmanu akutnog pogoršanja simptoma anksioznosti. Buspiron se koristi kao blagi anksiolitik za blaže oblike neuroza.
Sljedeća skupina lijekova koju upotrebljavamo su antidepresivi, koje dijelimo u nekoliko podskupina.
SIPPS-i (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina) danas predstavljaju temeljnu terapiju u dugotrajnom liječenju anksioznih poremećaja.
Skupini SIPPS-a pripadaju: fluvoksamin, fluoksetin, sertralin, paroksetin, citalopram i escitalopram. Sigurni su lijekovi, visoko su učinkoviti, dobro se podnose, ne izazivaju ovisnost, nemaju značajniji utjecaj na druge organske sustave te predstavljaju terapiju prvog izbora kod većine anksioznih poremećaja. Ova skupina lijekova previđena je za dugotrajnije liječenje, a prema istraživanjima 72% pacijenata postiže remisiju nakon 8 tjedana.
Od drugih antidepresiva u liječenju anksioznih poremećaja koriste se mirtazapin i venlafaksin. Treba imati na umu da ovi lijekovi mogu u početku liječenja izazvati prolazno pogoršanje anksioznih simptoma.
Triciklički antidepresivi u liječenju anksioznih poremećaja danas su manje prisutni.
Drugi lijekovi koji se koriste u liječenju anksioznih poremećaja:
- Beta-blokatori (posebice propranolol) mogu biti učinkoviti u smanjenju simptoma koji nastaju kao posljedica aktivacije autonomnog živčanog sustava, posebno kardiovaskularnih manifestacija anksioznosti. Ova skupina lijekova može biti učinkovita i kod simptoma ustezanja koji se mogu javiti nakon duže upotrebe anksiolitika.
- Antipsihotici, iako nemaju indikacijsko područje u tretmanu anksioznih poremećaja, pokazali su učinkovitost kod težih i dugotrajnih anksioznih poremećaja, posebice kada je anksioznost udružena s drugim psihičkim poremećajima.
Psihoterapijsko liječenje anksioznosti
U liječenju anksioznih poremećaja primjenjuje se kognitivno-bihevioralna terapija. Općenito se postavljaju osnovni ciljevi terapije, kao što je djelovanje na psihičke i psihosomatske simptome anksioznosti, kontrola emocionalno-vegetativnih, kognitivnih i bihevioralnih simptoma, pri čemu se primjenjuju tehnike relaksacije, tehnike disanja, sistematska desenzitizacija, preplavljujuće tehnike, pozitivno mišljenje, kognitivno restrukturiranje te trening socijalnih vještina. Kao cilj se postavlja razvoj sposobnosti podnošenja stresnih životnih situacija kroz tehnike suočavanja sa stresom i modifikacijama sustava nagrađivanja.
U liječenju se koristi i individualna psihoterapija. Cilj je jačanjem ega postići promjenu ponašanja prema situaciji u realitetu. U kratkoj dinamičkoj psihoterapiji anksioznih bolesnika odredimo jedan problem kojim ćemo se baviti. Terapeut nastoji pacijentu pokazati stalni interes i brigu za njega što ima emocionalno značenje koje treba pacijenta zaštititi od straha, pospješiti proces individualizacije i u konačnici pospješiti proces socijalizacije.
Suportivna psihoterapija koristi se kod blagih anksioznih poremećaja, u akutnim emocionalnim krizama, ali i kod kronificiranih anksioznih stanja kada drugim oblicima liječenja nismo postigli značajnije rezultate.
Grupna psihoterapija zauzima važno mjesto u tretmanu anksioznih poremećaja, a namijenjena je osobama s niskim samopoštovanjem, komunikacijskim problemima, poteškoćama u kontroli emocionalnih reakcija, poteškoćama u socijalnim odnosima i sl.
Autogeni trening predstavlja sustav vježbi koje se provodi u svrhu tjelesne i psihičke relaksacije. Tjelesnim vježbama postiže se kontrola autonomnog živčanog sustava, koji je naglašeno aktivan kod anksioznih osoba. Tehnika vizualizacije ugodne situacije također se primjenjuje u tretmanu anksioznih poremećaja.
U liječenju anksioznosti najučinkovitiji se pokazao kombinirani farmakoterapijski i psihoterapijski pristup, kao i druge nemedikamentozne metode liječenja. Liječenje treba biti individualno prilagođeno. Potrebno je dobro informirati osobu o čemu se radi, pomoći joj da razumije svoje simptome te je poticati da aktivno sudjeluje u svome liječenju. Današnje mogućnosti liječenja anksioznosti su široke, značajno smanjuju subjektivnu patnju, a osoba može imati kvalitetniji i sretniji život.
Članak je preuzet s portala Plivazdravlje.
Fotografija je preuzeta s internetske stranice http://www.freedigitalphotos.net/ (autor: anankkml).
