Može se reći da je fotografija s vremenskim odmakom suprotnost high-speed fotografiji i slow motionu. Time-lapse ubrzava scenu gdje pritom nastaju zanimljivi kadrovi.
Počeci ubrzane fotografije dogodili su se 1872. godine kada je Leland Stanford angažirao Eadwearda Muybridgea da dokaže jesu li kopita trkaćih konja ikada istovremeno u zraku dok trče. Eksperimenti su trajali šest godina sve do 1878. kada je Muybridge postavio niz kamera za svakih nekoliko stopa staze na kojima su se konji pokretali dok su trčali. Fotografije snimljene s više kamera zatim su sastavljene u zbirku slika koje su zabilježile trčanje konja. Prva uporaba ubrzane fotografije u igranom filmu bila je u filmu Georgesa Mélièsa Carrefour De L’Opera 1897.godine.
Procesi koji bi inače ljudskom oku izgledali suptilno i sporo, poput kretanja sunca i zvijezda na nebu ili rasta biljke, postaju vrlo izraženi. Stop motion animacija je usporediva tehnika; objekt koji se zapravo ne miče, kao što je lutka, može se više puta ručno pomaknuti na malu udaljenost i fotografirati. Zatim se fotografije mogu reproducirati kao film brzinom koja pokazuje da se subjekt kreće.
Recimo da snimamo jednu sliku u sekundi i snimimo 30 slika, odnosno kadar od 30 sekundi. Pri izradi timelapse videa i pri brzini istog (frame rate) od 30 slika u sekundi, kadar traje svega jednu sekundu, što znači da je ubrzan 30 puta.
Tako na primjer, praćenje rasta gljive u realnom vremenu ne bi bilo zanimljivo, no pogledati ga u jednoj minuti može biti atraktivno, a može se vidjeti u videu koji se nalazi u nastavku.
Prosječan timelapse video ima od 15 do 30 sličica u sekundi, pa tako prema toj računici za video od 30 sekundi sa 24 sličice u sekundi treba 720 slika. Interval između slika ovisi o tome što se fotografira (za oblake je dobar i interval od svega četiri sekunde, dok za izgaranje svijeće treba nešto veći razmak, npr. 30 sekundi).
