No, ako djeca nose odjeću koju vole, neminovno je da će jedni dolaziti u školu u odjeći poznatih modnih brendova, dok si drugi, oni čiji su roditelji slabije imovinske moći, to neće moći priuštiti. Ti drugi sigurno su se našli u situaciji kada je neki njihov vršnjak posjedovao tenisice ili jaknu o kakvoj su oni mogli samo sanjati. I tu dolazi do problema jer odjeća tako postaje sredstvo iskazivanja socijalnog statusa. Odnosno, stvara se atmosfera u kojoj se čini sasvim u redu misliti kako su oni koji nose skuplju odjeću na neki bolji i iznad onih koji ne nose takvu odjeću. To naravno nije pravilno, ali ako pogledamo u povijest naći ćemo mnoštvo dokaza prema kojima je više nego očito da odjeća predstavlja različite socijalne pozicije u društvu.
Odjeća i društveni status kroz povijest
Odijevanje je nastalo iz potrebe da zaštitimo svoja tijela od raznih klimatskih utjecaja kao što su kiša, hladnoća i vrućina. No, odjeća s vremenom postaje puno više od običnog pokrivala za naša tijela, dobiva sve jaču estetsku i društvenu funkciju. Služi kao sredstvo identifikacije s bogovima i herojima, a kroz čitavu povijest služi i kako bi se prikazao autoritet te poštivanje. Primjerice, odjeća koju su nosili indijski poglavice prikazivala je moć, dok je uniforma ratnika trebala pokazati njihovu snagu. Zapravo, u svim su povijesnim razdobljima povlašteni društveni slojevi nastojali istaknuti razliku između sebe i ostalih društvenih slojeva, upravo kroz odjeću.
Primjerice, u Sumeru su imućniji muškarci i žene nosili turbane, a svoju su odjeću ukrašavali perjem, kožom, limom i zlatom, dok su zlato voljeli i bogati Egipćani. Oni ga ne bi nosili samo u obliku nakita, nego bi ga također ušivali u haljine koje su nosili.
Zlato je zapravo, gotovo kroz čitavu povijest odijevanja, odražavalo status i bogatstvo onog koji bi ga nosio. Upotreba zlatnih materijala seže daleko u prošlost. Naime, zlato se nosilo još u dolini Inda 2500 godina prije nove ere, a onda nakon Egipta i antičke Grčke ponovno doživljava procvat od XVI. do XVIII. stoljeća.
U antičkoj je Grčkoj odjeća imućnijih slojeva bila bojena i ukrašavana vezom, odnosno simbolima cvijeća i životinja, dok je u starom Rimu uglavnom tunika bila ta koja je odavala kojem sloju pripadate. Naime, u struku se vezao pojas ili više njih kojim se regulirala duljina tunike s obzirom na važnost osobe. Tako su dulje tunike nosili ugledniji muškarci poput senatora, a elitnost je naglašavana bojom, najčešće bijelom. Plebejci su s druge strane nosili odjeću žutih i smeđih tonova, dok su robovi nosili kratku suknju ili žutu tuniku. Ono što je također svojstveno za antičku Grčku i Rim je da su količina slojeva i nabor tkanine kojom bi se omatalo tijelo također pokazivali društveni status.
U Bizantu je pak povezanost odjeće i socijalnog statusa bila izraženija nego u svim spomenutim primjerima. Naime, postojala je vrlo jasna hijerarhija odijevanja koja je bila direktno povezana s društvenim statusom, a način odijevanja na dvoru, od običnog dvoranina do cara, bila je strogo propisana traktatom „O ceremonijama bizantskog dvora“ cara Konstantina VII. Porfirogeneta. Tako je odjeća koju je nosio car, kao i odjeća imućnih, bila grimizne boje te je bila ukrašena bogatim vezom, a imućnici su nosili i dugi ogrtač. Od materijala su preferirali svilu i obožavali su uzorke. U potpunoj suprotnosti s navedenim, siromašni su nosili jednostavnu, tamnu odjeću od vune i to u obliku tunike, dok su robovi nosili obične pregače oko bedara. Bizantska moda bila je toliki hit da su je godinama oponašali u susjednim krajevima pa su je zavoljeli i na ruskom dvoru, a pravoslavno svećeničko ruho i danas podsjeća na odjeću bizantskih careva.
U srednjem vijeku u modu ulaze neki noviteti, kao što su hlače i cipele. Međutim, jedna stvar ostaje ista – odjeća i dalje ostaje simbolom socijalnog statusa. Novitet su i košulje koje su se izrađivale od svile ili su jednostavno bile platnene. Cjelokupni dojam bio je naglašen ogrtačem s kapuljačom, a takva je odjeća bila uzor imućnicima kroz čitav srednji vijek. Siromašni su pak nosili tunike, kako žene, tako i muškarci, a čak i kada su siromašni muškarci znali obući košulju, ona je kao i sva odjeća siromašnijih bila napravljena od grubih materijala. Zanimljivo je da su siromašne žene zimi nosile prsluk koji je obično bio napravljen od zeca ili koze pa čak i mačke.
U renesansi u modu imućnih ulaze svila, brokat i baršun, a ovi materijali naglašeni su žarkim bojama, od kojih su bogati najviše vole crvenu.
Barok je pak bio doma hedonizma i pretjerivanja pa je i moda bila takva – prepuna detalja, uzoraka, boja i naravno skupih materijala, dakako u slučaju imućnih koji su se valjali u čipki, perju, volanima i vrpcama.
No, za vladavine Luja XIV. francuski dvor u Versaillesu, kao i Pariz postaju središtem zapadne mode te kao takvi diktiraju trendove u odijevanju. Trendovi u odijevanju tada potkapaju strogu hijerarhiju pa i sluškinja izgleda kao dama. Za vrijeme vladavine Luja XIV. uvodi se i nošenje perika na dvoru, a ispod perike nalazila bi se obrijana glava ili tek kratko ošišana kosa. Perika je, naglašena bijelim napudranim licem, postala neizostavnim dijelom odjeće bogatih i jedan od glavnih simbola statusa. S druge strane običan puk nije nosio perike, jer su kao i slučaju svih statusnih simbola kroz povijest odijevanja, bile nepraktične i smetale pri radu. Stoga su siromašni puštali vlastitu kosu kao ukras. S vremenom perike ionako dobivaju sulude dimenzije i postaju prave konstrukcije, pogotovo za žene, rađene od muslina, čipke i vrpca koje su se poput skulpture slagale oko žičanog okvira te su bile visoke i do 20 cm. Krajem XVII. stoljeća nestaju žive boje, ukrasi i perje, a u modu pa čak i onu bogatih ulazi dašak strogosti i urednosti.
U XVIII. st. odjeća i dalje ostaje statusnim simbolom, a mnoge europske zemlje čak zakonski reguliraju način odijevanja, time strogo odvajajući odjeću viših slojeva i srednjeg staleža. Iako Francuska moda i dalje ima značajan utjecaj, svijetom mode počinju dominirati engleski utjecaji, iako engleski dvor nije strogo nametao trendove na svjetskoj razini, kao što je to činio francuski dvor. U Engleskoj su tada gospoda nosila jednostavna savršeno skrojena odijela, dok su žene, kao i danas, i dalje voljele inspirirati francuskom modom. No, 1846. dolazi do izuma stroja za šivanje i on mijenja sve. Započinje masovna proizvodnja pa odjeća postaje dostupnija svim slojevima, a razvojem medija poput novina i fotografije modni trendovi postaju pristupačniji. Samim time, razlika u odijevanju između imućnijih i onih manje imućnih postaje manje izražena, a kada se u XX. stoljeću po Europi i SAD-u otvaraju mnogobrojne trgovine odjeće, veliki izbor i prihvatljive cijene, one gotovo u potpunosti dokidaju proizvodnju odjeće kod kuće.
Odjeća i statusni simboli danas
Danas se možda ne razlikujemo po tome nosimo li na glavi turban ili perje, je li naša odjeća optočena zlatom, a boja naše klase crvena. No, razlika u društvenom statusu i dalje je vidljiva. Dok neka djeca nose isključivo odjeću poznatih odjevnih marki, drugi se mogu poslužiti samo onim što im je dostupno i ne nosi potpis nekog luksuznog brenda. Djeci slabijeg imovinskog statusa to može prouzročiti osjećaj nelagode, nepripadanja i manje vrijednosti.
No, to uopće ne bi trebali biti tako, ako uzmemo u obzir dvije bitne činjenice.
Kao prvo, gotova sva odjeća danas, bila ona luksuzna ili ne, proizvodi se na istom mjestu, konkretno u tvornicama u Bangladešu i Indiji. Tome svjedoče i etikete koje su ušivene u našu odjeću na kojim je jasno naznačeno gdje je odjeća napravljena. Razlog zašto se baš u tim zemljama proizvodi gotova sva odjeća danas, leži u činjenici da je izrada odjeće u zemljama kao što su Bangladeš i Indija izrazito jeftina. Stoga će i luksuzni odjevni brendovi, ali i oni manje luksuzni posegnuti za tvornicama u navedenim zemljama.
Dakle, ako se sva odjeća danas proizvodi na isti način, u istim tvornicama, od istih materijala, kako možemo tvrditi da je neka odjeća kvalitetnija ili bolja od druge? Zapravo, kada bolje razmislimo, izgleda da markirana odjeća nije poželjnija jer je kvalitetnija, nego zato jer je popularnija, više ljudi zna za nju, a često je nose i poznate osobe. A što određuje popularnost? Bivanje u medijima. Naime, luksuzni brendovi ulažu velike svote novca kako bi reklamirali svoju odjeću, odnosno kako bi što više ljudi saznalo za nju. Time se opet vraćamo na činjenicu da skuplja odjeća ne mora nužno biti kvalitetnija, nego jednostavno više ljudi zna za nju.
I kao drugo i možda najvažnije, imati smisla za odijevanje, ne znači da moramo nositi samo skupocjene odjevne predmete, nego upravo suprotno. Stil se ne mjeri u cijenama odjevnih predmeta, nego u sposobnosti da na kreativan način kombiniramo raznoliku odjeću. Primjerice, nove traperice odlično će se slagati s vestom koju je nosila vaša starija sestra ili brat. A neke odjevne komade možemo čak „ukrasti“ i roditeljima iz njihove mladosti, pogotovo ako uzmemo u obzir da se trendovi ponavljaju ili vraćaju iz prošlosti na neki novi moderniji način. To dobro znaju ljubitelji vintage stila koji obožavaju nositi odjeću iz nekih prijašnjih vremena. Oni uostalom jako dobro znaju da je odjeća rađena prije 20, 30 godina puno kvalitetnija. U Hrvatskoj se tako može naći mnoštvo vintage i second hand dućana koji nude ne samo stariju, kvalitetniju odjeću, nego i odjeću novih, modernih marki, ali po puno pristupačnijim cijenama.
Također, neki smatraju kako bi se ovom problemu moglo doskočiti uvođenjem uniformi. No, oko toga treba li ih zaista uvesti mišljenja su podijeljena. Mnogim je roditeljima današnjih osnovnoškolaca i srednjoškolaca, ali i dizajnerima odjeća, uniforma ostala u neugodnom sjećanju. Sjećaju ju je se kao sredstvo ograničavanja slobode izražavanja te nešto ružno i neugodno za nositi. No, neki od njih smatraju kako bi se tako mogle dokinuti socijalne razlike i postići veći osjećaj zajedništva i pripadnosti. Također smatraju kako bi se valjalo propisati i obuću jer je i marka tenisica dio društvenog statusa te je školarcima također bitno jesu li one s potpisom.
Drugi pak smatraju da ni uniforme ne mogu utjecati na smanjenje socijalne razlike jer je ona vidljiva kroz druge stvari, poput torbe, mobitela ili sata. Isti također smatraju da je odjeća nužna za razvoj individualnosti jer se djetetova ličnost formira i kroz odjeću koju nosi.
Također, najnovija istraživanja pokazuju da čak više ni odjeća nije ta koja je jedan od glavnih statusnih simbola osnovnoškolaca i srednjoškolaca, već su to gadgeti, od kojih se posebno ističu Appleov iPhone, Samsungov Galaxy telefon i razni tableti te hrana u restoranima. Ovo potonje se vjerojatno odnosi na fast food i jeftinije lance prehrane jer dobro znamo da većina školaraca (pa čak i najbogatiji srednjoškolci) nemaju dovoljno novca za skupe, luksuzne restorane. Sve se to naravno zdušno fotografira i javno dijeli na društvenim mrežama poput Instagrama, Facebooka i Twittera pa socijalna nejednakost izlazi daleko izvan granica učionice. Što se tiče mobilnih telefona, tinejdžerima je bitno da imaju najnoviji model jer što bolji mobilni telefon imaju to će biti popularniji u društvu.
Kada uzmemo u obzir navedena istraživanja, ali i čitavu povijest odijevanja, možemo zaključiti da u borbi protiv socijalne nejednakosti ne mogu doskočiti ni uniforme, dok tehnološki napredak i pojavu novih telefona i tableta koji će školarcima biti važni također ne možemo spriječiti. No, ono što možemo učiniti jest raditi na svijesti budućih generacija, možemo educirati i ponavljati koliko god da je potrebno: činjenica da je netko u lošijoj imovinskoj situaciji ne znači da je manje vrijedan i to svakako ne bi trebao biti povod za zlostavljanje (bullying). Što se tiče djece koja si mogu priuštiti skuplju odjeću ili gadgete isti bi trebali znati da ako im je netko prijatelj samo zato što imaju najnoviji iPhone ili najskuplju jaknu, to sigurno nije pravo prijateljstvo.
