Konferencija je okupila znanstvenike koji su svojim radovima bili usmjereni na istraživanje onih elemenata formalnog odgoja i obrazovanja koji mogu djelovati poticajno, ali jednako tako i onima koji mogu djelovati ograničavajuće na cjelovit razvoj mladih ljudi te na rad i profesionalni razvoj obrazovnih djelatnika.
Bogat program dvodnevne konferencije obuhvatio je velik broj predavanja te nekoliko simpozija i okruglih stolova, a mi ćemo vam ovom prilikom predstaviti zaključke nekoliko radova koje smatramo izrazito zanimljivima za školski obrazovni sustav i za koje vjerujemo da bi vas mogli zanimati.
U okviru simpozija pod naslovom Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja: priroda, odrednice i promjene predstavljeni su rezultati istraživanja: “Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja (COBRAS)”.
Nositelj ovog longitudinalnog istraživanja, bio je Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, a provedeno je na uzorku od 120 trijada iz 23 slučajno odabrane škole iz Zagreba. Trijadu su činili učenici iz prijelaznih razdoblja 4-5 r. i 7-8.r., jedan roditelj te učitelj, a kroz 1068 održanih intervjua ispitivane su obrazovne aspiracije, odnosno ciljevi učenika i njihovih roditelja vezane za buduće obrazovanje, kako srednjoškolsko tako i visokoškolsko.
Učenici 5. razreda prilično su neodlučni u vezi odabira vrste srednje škole. Zanimljivo je da se većina učenika već u 5.razredu odlučuju za gimnaziju (38,5%) i to uglavnom djevojčice te uspješniji učenici, dok se petina učenika više orijentira prema strukovnom obrazovanju – dječaci i oni slabijeg uspjeha. Kroz vrijeme, usmjerenost prema gimnazijskom obrazovanju je stabilna i taj udio gotovo stagnira u 7. i 8. razredu (oko 40%).
Zanimljivo je da u 8. razredu samo 11% učenika iskazuje da nema visokoškolske aspiracije dok je njih 46% izrazito uvjereno da želi pohađati fakulteti. Ustanovljeno je da dječaci slabijeg uspjeha brže odustaju od želje za pohađanjem fakulteta dok se kod djevojaka sa slabijim uspjehom pokazalo da su pod većim rizikom za mentalno zdravlje.
Kod ispitivanja motivacije za učenje, učenici iskazuju više intrinzičnih nego ekstrinzičnih razloga za učenje, no zabrinjavajuće je što većinom uče kako bi mogli upisati što bolju školu pri čemu ne uživaju. Kod djevojčica je više izražen intrinzični motiv, dok su ekstrinzični motivi u vidu stjecanja što bolje ocjene podjednako prisutni kod sve djece.
Istraživanje je pokazalo da se uloga roditelja u obrazovanju smatra važnom. Većina roditelja smatra da je potrebno pratiti potrebe djece, osigurati im što bolje uvjete za školovanje te usmjeravati ih te ohrabrivati tijekom obrazovanja što i čine. Pitanja poput “Kako je bilo u školi?” ili “Je li bilo kakvih ocjena?” dio su svakodnevne komunikacije između roditelja i djeteta. Roditelji zapravo kroz komunikaciju s djecom nastoje da djeca usvoje njihove vrijednosti kao standard kojem teže. U svim socio-ekonomskim kontekstima prisutno je redovito praćenje učenja i izvršavanja školskih ovbeza, te pružanje pomoć u učenju i pisanju zadaća od strane roditelja. Ono je više izraženo u nižim razredima dok se starijoj djeci npr. od 7 razreda prepuštaju odluke o pripremi zadaća i učenju. U slučaju pojave određenih problema u školi, roditelji često pokazuju kontrolirajuća ponašanja, češće prate i više sudjeluju u vođenju procesa učenja.
Ovo istraživanje pokazalo je da obrazovne aspiracije iz perspektive roditelja ovise o stupnju njihovog socioekonomskog statusa. Tako niže obrazovani roditelji imaju niže obrazovne aspiracije te utilitarnu percepciju obrazovanja (npr. ne moraju svi završiti školu, netko mora raditi zanatske poslove) dok roditelji srednjeg i visokog socioekonomskog statusa i srednjih poslova često odluke oko obrazovanja više prepuštaju djeci (npr. neću ja njih tlačiti).
Visokoobrazovani roditelji s visoko ekonomskim statusom podrazumijevaju da će i njihova djeca biti visokoobrazovana te ne toleriraju slabiji uspjeh u školi – ˝trojka nije naša ocjena˝. Svjesni su važnosti obrazovanja kako za osobni razvoj tako i za društvo u cjelini.
Mnoga istraživanja pokazuju da kvalitetna nastava i učinkovita i poticajna interakcija između učitelja i učenika utječu na podizanje razine motivacije učenika, pozitivne odgojno obrazovne ishode te na stavove učenika koje razvijaju prema učenju i školi. U izlaganju Petra Bezinovića pod nazivom (Ne)slaganje u procjenama nastave učitelja i učenika kao pokazatelj kvalitete nastavnog procesa i stava učenika prema školi predstavljen je rad u kojem je provjereno kako se kombiniranjem metoda samoprocjene nastavnika i procjene nastave od strane učenika može realnije procjenjivati kvaliteta nastave u školama. Također, odbrani se pristup može koristiti i za samoanalizu vlastitog rada učitelja kao i za određivanje profesionalnog razvoja učitelja.
Istraživanje je pokazalo da je posredan odraz kvalitete odnosa učenika i učitelja upravo slaganje odnosno neslaganje u procjenama nastave učitelja i učenika. Upravo slaganje odnosno neslaganje u procjenama nastave može biti pokazatelj jesu li učenici zadovoljni školom.
U istraživanju je sudjelovalo 30 osnovnih i srednjih škola iz različitih dijelova Hrvatske. Na uzorcima od 713 učitelja iz 20 osnovnih škola i 405 učitelja iz deset škola s gimnazijskim programom primijenjen je upitnik za procjenu vlastite nastave. Na ukupno 1558 učenika osnovnih škola i 2299 učenika srednjih škola primijenjen je upitnik za procjenu nastave iz perspektive učenika.
Upitnici su se sastojali od 20 tvrdnji koje ispituju zastupljenost učinkovitih nastavnih postupaka. Upitnik za učitelje i učenike imao je prema značenju međusobno usklađene i usporedive tvrdnje. Rezultati istraživanja pokazali su značajne razlike u procjeni nastave od strane učenika i učitelja. Učitelji, za razliku od učenika, iskazuju značajno veću zastupljenost svih pozitivnih obilježja nastave.
U školama u kojima je stupanj neslaganja u procjeni nastave niži može se primijetiti da učenici iskazuju pozitivniji stav prema školi od učenika u čijim školama postoji veće neslaganje u percepciji učitelja i učenika.
Zaključeno je da se neslaganje percepcije učitelja i učenika može smatrati pokazateljem loše komunikacije i niže razine razumijevanja učenika i učitelja.
Upravo ovakvi upitnici mogu potaknuti učitelje na samoanalizu vlastitog nastavnog procesa i osvještavanje učeničkih percepcija vlastitog rada te obzirom na rezultate kreirati okolinu usmjerenu na razvojne i obrazovne potrebe svih učenika i planirati svoj osobni profesionalni razvoj.
Na okruglom stolu “Škola: Okružje koje potiče i/ili narušava dobrobit i zdravlje djece i mladih?” na kojem su sudjelovali Petar Bezinović, (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu), Nataša Jokić-Begić, (Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu), Ljiljana Muslić, (Odjel za promicanje mentalnog zdravlja i prevenciju ovisnosti, Hrvatski zavod za javno zdravstvo) i Bruna Profaca, (Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba) izneseni su zabrinjavajući podaci o mentalnom zdravlju djece i mladih. Izneseni podaci rezultati su provedenih empirijskih istraživanja koji upućuju na zabrinjavajući status mentalnog zdravlja djece i mladih u Hrvatskoj, a stručnjaci istraživači nastoje ih povezati sa školom kao kontekstom razvoja i odgoja djece.
Nataša Jokić-Begić naglasila je kako je čest stereotip u društvu da djeca ne mogu imati psihičke smetnje. Podaci istraživanja daju potpuno drugačiju sliku o mentalnom zdravlju djece i kažu da 1 od 5 djece pati od psihičkih smetnji, dok je samo kod 20% djece to prepoznato i oni primaju psihološku pomoć. Bruna Profaca naglasila je da u Polikliniku za zaštitu djece Grada Zagreba po psihološku pomoć dolaze djeca koja su 42% odlični učenici i 40% vrlo dobri učenici, a zastrašujuć je i podatak da 9% djece osnovnoškolske dobi u Hrvatskoj zbog previsokih očekivanja i stresa razmišlja o samoubojstvu.
Prema podacima istraživanja koje je iznio Petar Bezinović, učenici osjećaju strah od neuspjeha i osjećaju se nekompetentno za školu, depresivni su, umorni i iscrpljeni te osjećaju psihosomatske simptome (glavobolje, bol u vratu, ramenima, nesanica, želučane tegobe i sl.). Sve navedeno dovodi do zaključka da škola ima dvostruki utjecaj na učenike. S jedne strane utječe pozitivno na razvoj učenika i njegovo učenje, a s druge strane potencira emocionalne i socijalne poteškoće.
U cilju ublažavanja negativnog utjecaja škole iz aspekta nastavnog procesa, odnosno procesa učenja, poučavanja i vrednovanja, učitelji mogu primjerice kroz zadatke u kojima će učenici ostvariti uspjeh kod učenika osnažiti osjećaj samoefikasnosti i time doprinijeti izgradnji njihove pozitivne slike o sebi.
Izvori:
- S. Puzić i drugi ur., 2018., 4. Dani obrazovnih znanosti, “Odgojno-obrazovni sustav: ograničavajuće i/ili poticajno okruženje”, Knjiga sažetaka, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu
-
Jokić,. B. (2018.):Promjene u obrazovnim aspiracijama učenika viših razreda osnovne škole u tranzicijskim periodima njihovog obrazovnog puta:priroda, odrednice i promjene, prezentacija sa Simpozija: Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja, 4. Dani obrazovnih znanosti 2018.
-
Košutić, I. (2018.): Između tokarskog obrta i Sorbonne – obrazovne aspiracije iz perspektive roditelja različitog socioekonomskog statusa, prezentacija sa Simpozija: Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja, 4. Dani obrazovnih znanosti 2018.
-
Kuterovac Jagodić, G., Erceg. I. (2018.) :Izvori motivacije za učenje i percepcija tranzicije u srednju školu kod učenika i učenica osmih razreda osnovne škole, prezentacija sa Simpozija: Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja, 4. Dani obrazovnih znanosti 2018.
-
Ristić Dedić, Z. (2018.): Konstrukcija roditeljske uloge u obrazovanju djece različite dobi, prezentacija sa Simpozija: Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja, 4. Dani obrazovnih znanosti 2018.
