Smatra se da je strah od škole sve učestaliji među djecom. Tome vjerojatno pridonose opsežni školski programi i veliki pritisci nad djecom u pogledu uspjeha i postignuća. Škola, roditelji pa i društvo općenito sve ranije očekuju sve više od djece, a neka se djeca teško nose s tim. Buljan Flander i Karlović (2004) navode da se kod takve djece javljaju razni simptomi stresa i straha vezani za tjeskobu, prema kojima se može prepoznati radi li se o prolaznoj nevoljkosti da se ide u školu ili o istinskom strahu.
Djeca koja osjećaju strah od škole često se tuže da ih boli želudac, glava ili da osjećaju vrtoglavicu. Mnoga djeca počinju imati probleme sa spavanjem, a mogu tražiti i da spavaju s roditeljima. Mala djeca, posebice ona predškolske dobi, često govore da se boje škole i neprestano traže podršku roditelja („Možeš li ostati u školi sa mnom?“, „Moram li ići u školu?“).
Neka se djeca boje do te mjere da ne žele ući u školsku zgradu – ako i dođu do škole, onda plaču, žale se na bolove, a učitelji ih ne mogu smiriti. Takva djeca nisu „zločesta“ ili prkosna, već očajnički pokušavaju izbjeći situaciju koja ih plaši. Kod djece s istinskim strahom od škole, takvo je ponašanje prisutno svakodnevno, a nestaje vikendom i tijekom školskih praznika.
Zašto se dijete boji škole?
U podlozi straha od škole mogu biti različite bojazni. Dijete se, primjerice, može bojati nepoznatih društvenih situacija ili upoznavanja novih ljudi. Iako roditelji nikad nisu jedini odgovorni, neke njihove osobine i ponašanja mogu pospješiti strah od odlaska u školu. Pretjerano emocionalno oslanjanje na dijete jedno je od takvih ponašanja. Djeca, čiji roditelji u njima vide uporište i traže utjehu, teže se odvajaju od roditelja jer osjećaju da ih roditelj treba. Kada je dijete emocionalno zahtjevno, jako sramežljivo ili je preboljelo/boluje od neke teške bolesti, roditelji ga mogu doživljavati kao vrlo ranjivo i postati snažno zaštitnički nastrojeni. Postavljanje što manje zahtjeva pred dijete kako ono ne bi bilo frustrirano ili uznemireno, može rezultirati djetetovom ovisnošću o roditeljima, tj. nesamostalnošću.
Vrlo visoka očekivanja također mogu rezultirati strahom od škole. Dijete čiji roditelji u najboljoj namjeri govore: „Ti ćeš sigurno imati sve petice, bit ćeš najbolji u razredu!“ može osjećati strah od neuspjeha i toga da će razočarati roditelje, što također može imati različite tegobe za posljedicu. Kada se simptomi straha od škole jave tijekom školovanja, a ne na početku, dobro je razmisliti i istražiti razlog odbijanja odlaska u školu. Kada se dijete tuži na fizičke bolove, svakako je potrebno provjeriti njegove simptome s liječnikom i utvrditi da je zdravo.
Ukoliko jest, treba uvidjeti probleme koje dijete ima u školi ili kod kuće – pitati dijete i učitelja je li se dogodilo nešto uznemirujuće, poput zadirkivanja ili nasilja, obratiti pažnju prolazi li dijete kroz teško razdoblje zbog nečega što ga je uzrujalo (razvod roditelja, preseljenje, smrt kućnog ljubimca), promotriti ima li dijete možda neprepoznate smetnje učenja, pažnje i koncentracije zbog kojih teško prati nastavu i postiže lošiji uspjeh, itd.
Što mogu učiniti kada moje dijete ne želi ići u školu?
U slučaju nepostojanja dubljih razloga odbijanja škole, u pravilu je dobro biti odlučan u tome da se ne propusti nastava. Djeci koja duže izostanu s nastave s vremenom se sve teže vratiti u školu i ponovno priviknuti na tempo koji ona nameće. Djecu vrtićke dobi, kod koje je prisutan strah od polaska u školu, dobro je odvesti na razgledavanje škole tijekom ljeta i par dana prije početka nastave te pričati o svojim pozitivnim iskustvima iz škole, onome što će dijete u školi učiti i koje će predmete imati. Ako roditelj poznaje dijete koje već pohađa školu, može ga zamoliti da pokaže svoje knjige i bilježnice njegovom predškolcu.
Ukoliko dijete nije išlo u vrtić i nije se imalo priliku često družiti s vršnjacima, korisno je dogovoriti igranje s nekim budućim učenicima iz djetetova razreda ili nekom drugom djecom približnog uzrasta. Dobro je da dijete na taj način postupno iskusi nove i nepoznate situacije kako bi se vidjelo kako se ono snalazi u njima. Ako je dijete išlo u vrtić, ali roditelj misli da će mu prijelaz iz vrtića u školu biti težak, roditelj može pokušati razgovarati s ravnateljem u proljeće, prije početka školske godine, te vidjeti može li se utjecati na izbor učitelja koji će odgovarati određenom djetetu. Pri tome bi trebalo redovito posjećivati učitelja tijekom školske godine i ostvariti kvalitetnu suradnju s njim.
Ako je odbijanje škole jako izraženo, može se, u suradnji s ravnateljem i učiteljem, razmotriti opcija skraćenog boravka u školi. Dijete može u školi ostajati najprije jedan do dva školska sata, a zatim, kako se bude prilagođavalo, produžiti boravak u školi sve dok ne bude u stanju ostati onoliko vremena koliko je potrebno. Rutina je nešto što pomaže djeci u prilagodbi – svakodnevno ustajanje i obavljanje aktivnosti u približno isto vrijeme, određivanje tko vodi dijete u školu, tko dolazi po njega nakon nastave i sl.
Ako dijete ne želi ni ući u razred, možda je voljno sjediti u hodniku ili knjižnici dok se ne privikne na okolinu – bitno je biti kreativan kako bi se našlo odgovarajuće rješenje. Kada se obratiti stručnjaku za pomoć? Moguće je da dijete i nakon više tjedana različitih pokušaja nagovaranja na odlazak ili ostanak u školi i dalje odbija školu te osjeća tjeskobu koja se širi na druga područja života. U tom je slučaju vrijeme za obratiti se stručnjaku mentalnog zdravlja.
Moguće se obratiti psihologu, psihijatru ili socijalnom radniku, no preporuča se da odabrana osoba bude specijalist u radu s djecom te da postoji dobra komunikacija između njega, učitelja i roditelja. Terapija djece s blagim i umjerenim simptomima tjeskobe najčešće uključuje kognitivno-bihevioralne tehnike, poput učenja kako se opustiti i ovladati društvenim vještinama.
Zaključak
Dobra priprema za školu korisna je za svakog predškolca, a ne samo za one kod kojih se javlja strah od škole. Priprema za dobar školski uspjeh i uspješnu prilagodbu na školu započinje rano. Dobro zdravlje, pravilan odgoj, puno ljubavi u obitelji i mnoštvo prilika za igru i učenje važna su osnova. Za djecu je karakteristična prirodna znatiželja, postavljanje pitanja, razvijena mašta – sve su to resursi koje roditelji trebaju ohrabrivati i s kojima mogu raditi. Osim smanjivanja djetetovog straha i stresa, roditelji trebaju smanjiti i vlastiti stres. Prirodno je da brinu kako će se njihovo dijete snaći u školi. No, ako roditelj ne vjeruje da će djetetu biti dobro u školi, u to neće vjerovati ni dijete. Stoga je bitno steći uvjerenje da je škola dobra za dijete i njegov razvoj.
Izvor: Istraži Me, autor: Maja Galić
