Šumski krpelji i bolesti koje prenose

Značajni su jer mogu prenositi neke bolesti, no nasreću samo mali broj krpelja nosi uzročnike bolesti. Kako bi mogli što ljepše i sigurnije odlaziti u prirodu, nije na odmet ponešto saznati o tim malim životinjama, o rizicima koje one predstavljaju za ljude i mogućnostima da se ti rizici izbjegnu.

O krpeljima

Krpelji su člankonošci paučnjaci iz reda grinja. Dijele se na dvije velike porodice Ixodidae (šikarni ili tvrdi krpelji) i Argasidae (stajski ili meki krpelji). Glava, prsište i zadak čine im jednu cjelinu. Za svoj razvoj i razmnožavanje trebaju obrok krvi, zbog čega povremeno žive kao nametnici na toplokrvnim kralješnjacima (pticama i sisavcima), kojima sišu krv. Krpelji su rasprostranjeni široko u prirodi, a najčešće ih nalazimo u prizemnom sloju rubnih područja šuma, sloju grmlja i niskog raslinja, po šikarama i visokotravnatim staništima. Prilikom uboda preko sline mogu prenositi različite zarazne bolesti.

Razvojni ciklus

Krpelj u svom razvoju prolazi kroz tri faze: larva, nimfa i odrasli oblik (adult). Obrok krvi nužan je krpeljima u svakoj od razvojnih faza, te u toku svog života siše krv tri puta, na tri različita domaćina. Ženka se češće može sresti kao napasnik, jer samo ako se nasiše krvi može snesti jajašca. Veličina krpelja razlikuje se ovisno o razvojnom obliku: kao larva, mjeri oko 1 mm, dok je odrasla ženka veličine 4-5 mm. Nasisana krvi velika je kao zrno graška. Živi oko godinu dana, no može doseći starost i od pet godina.

Kretanje

Krpelj ima mali radijus kretanja, a udaljenost koju može prijeći ovisi o razvojnom obliku. Odrasli se može prošetati nekoliko metara u širinu u potrazi za hranom. Krpelj svoju žrtvu ne traži aktivno kao npr. komarac – žrtve moraju pokupiti njih. On se popne na vršak trave ili grančice grmlja i tu nepomično čeka da se približi žrtva. Kada životinja ili čovjek dotakne krpelja, on se svojim nožicama zakači i prijeđe na njih, te traži povoljno mjesto na tijelu gdje se mogu svojim oštrim rilcem ubosti u kožu i sisati krv.

Za aktivnost krpelja vrlo je važna temperatura i vlažnost zbog čega imaju svoju sezonsku aktivnost – najbrojniji i najaktivniji su u proljeće i početkom ljeta. Mogu se susresti i u jesen, ali znatno rjeđe. Krpelji se zaraze prilikom hranjenja na šumskim životinjama, a zarazu mogu svojim ubodom prenijeti i na čovjeka ako se on nađe u njihovom prirodnom okolišu. Uzročnici bolesti prenose se sa zaraženog krpelja i na nove generacije pa su stoga krpelji, osim prenosioca i rezervoari uzročnika.

U našim krajevima se najčešće susreću tzv. šumski (šikarni) krpelji vrste Ixodes ricinus. Najaktivniji su u proljeće i rano ljeto (svibanj – lipanj), u najjačem ljetu se povlače i praktički ih nema, te se u jesen u manjem broju opet pojavljuju. U hladno godišnje doba (studeni – ožujak ) krpelji se ne susreću, osim ako je zima topla i bez snijega.

U Hrvatskoj bolesti koje mogu prenositi šumski krpelji su:

1. Krpeljni meningoencefalitis
2. Lyme borelioza
3. Erlichioza

To su tzv. bolesti prirodnih žarišta jer je njihovo pojavljivajne ovisno o prirodnom staništu prenosioca (krpelja), te se pojavljuju samo na određenim područjima. Najizloženiji su im ljudi koji profesionalno borave u prirodi, planinari, rekreativci, djeca polaznici škole u prirodi, izletnici.

Opće mjere zaštite od krpelja

• U prirodi je poželjno hodati obilježenim stazama (i od žbunja očišćenim!). Izbjegavajte nepotrebno provlačenja kroz grmlje, ležanje na tlu, odlaganja odjevnih predmeta na grmlje.
• Nosite prikladnu odjeću: dugih rukava i nogavica, svijetlih boja (krpelj se lakše uočava), te zatvorenu obuću. Krpelji se lako prihvate na odjeću od materijala s dlačicama (vuna, flanel) pa takvu odjeću treba izbjegavati kod odlaska u prirodu.
• Koristite repelentna sredstva koja odbijaju krpelje i sprečavaju njihovo zahvaćanje na čovjeka. Otkrivene dijelove tijela i odjeću valja poprskati (ili premazati) nekim od repelenata, (trajanje odbojnosti traje 4 do 6 h)
• Pri povratku iz prirode presvucite odjeću i pažljivo pregledajte cijelo tijelo (uz pomoć druge osobe radi neuočljivih dijelova tijela). Važno je pregledati mjesta gdje je koža najtanja (pazuh, ispod dojke, oko pupka, prepone, na glavi i iza uha). Kod djece će se često naći na glavi – to je zbog toga što je dijete nisko i više se igra u travi nego odrasli, pa lakše pokupi krpelja sa glavom odnosno gornjim dijelom tijela. Eventualno otkriveni krpelj se što prije odstranjuje s kože.

Što učiniti s krpeljom koji se učvrstio u koži?

Uklanjanje krpelja je najvažnija preventivna mjera ako se krpelj već učvrstio u koži. Važno je krpelja ukloniti što prije – rizik od infekcije je veći što je boravak krpelja na tijelu duži. Dobro je znati da krpelj nakon što dospije na domaćina, oko 6 h traži mjesto za hranjenje, neko vrijeme buši kroz kožu, te je potrebno da najmnanje 10 h siše da bi ta osoba bila zaražena. To ukazuje da ima vremena za djelovanje prije nego krpelj prenese zarazu. Krpelja je lakše odstraniti u prvih nekoliko sati nakon uboda. Treba ga izvaditi cijelog, skupa sa rilcem (hipostomom) kojim se drži u koži, što nije uvijek lako jer rilce ima po sebi više nizova sitnih zubića usmjerenih u suprotnom pravcu od uboda.

Postupak:

• nemojte na krpelja niti okolnu kožu nanositi nikakva sredstva (premazivanje uljem, petrolejom, lakom za nokte i sl. uzrokuje grčenje krpelja te pojačano izlučivanje sline, što može uvjetovati i ubacivanje veće količine virusa i bakterija u organizam čovjeka ako je krpelj inficiran
• uhvatite krpelja pincetom dezinficirane alkoholom ili opaljene plamenom, neposredno uz kožu (na mjestu gdje usni aparat krpelja ulazi u kožu).
• budite smireni i ne žurite
• laganim povlačenjem u više smjerova polako izvucite krpelja iz kože
• ne povlačite naglo, ne stiskajte niti ne gnječite krpelja!
• nakon odstranjivanja krpelja mjesto uboda (i ruke !) dobro operite sa vodom i sapunom, te dezinficirajte
• ukoliko u koži zaostane rilce, koje se prepoznaje kao sitna tamna točkica, treba je odstraniti sterilnom iglom. Ukoliko to ne uspije, nije potrebna kirurška intervencija jer se ništa naknadno neće dogoditi (ono će se resorbirati ili će ga koža „odbaciti“)

Uredili:
mr. sc. Bernard Kaić, dr. med.
Tatjana Nemeth Blažić, dr. med

Članak je preuzet s internetskog portala Zdravlje.