Međutim, prave trajne konstrukcije bile su grčke, a među njima je najglasovitiji bio svjetionik far na otoku Farosu pred Aleksandrijom. Taj je svjetionik bio sagrađen negdje između 300. i 280. godine prije Krista.
Svi stari svjetionici, uključivši i one brojne koje su sagradili Rimljani, bili su kameni tornjevi na čijem je vrhu u željeznoj košari gorjela vatra od ugljena i drveta.
Tek su u 18. stoljeću svjetionici usavršeni. Tako je na primjer svjetionik na hridi Eddystone u Engleskoj izgrađen najprije od drveta i njega je 1703. godine srušila oluja. 
Zatim je godine 1708. ponovno sagrađen u boljem obliku od hrastovine i željeza, i konačno, nakon što je 1755. stradao u požaru, podignut je u obliku tornja od betona 1759. godine. Sva tri navedena svjetionika bila su osvijetljena svijećama čije se svjetlo održavalo od jednostavnih metalnih reflektora.
Godine 1784. Aime Argand izumio je plamenik na ulje prikladan za svjetionike koji nije bio premašen sve do kraja 19. stoljeća kad je uvedena rasvjeta pomoću acetilena. Danas svjetionici koriste lučne svjetiljke punjene ksenonom pod visokim tlakom.
Svjetionici se sastoje od kamenih zdanja s uočljivom svjetioničkom kulom. Svaki svjetionik ima svoju karakterističnu i stalnu boju svjetla — bijela, crvena ili zelena, te precizan vremenski slijed tame i svjetla, tako da pomorci mogu sigurno utvrditi s kojeg svjetionika dolazi svjetlo. S većim svjetionicima upravljaju svjetioničari koji žive u svjetioniku ili njegovoj blizini, dok su manji svjetionici u luci za označavanje mola danas uglavnom automatizirani.
Danas svjetionike uglavnom zamjenjuju moderniji navigacijski uređaji koji uz pomoć satelitske navigacije omogućuju još sigurniju plovidbu.
Popis svjetionika u Hrvatskoj možete pogledati ovdje.
