Arija (doslovce „zrak“) zapravo je duga solo dionica koja zadržava radnju dok pjevač razmišlja, mudruje ili jadikuje nad okrutnošću sudbine. Arije su u biti melodične, a svojstveno im je da zaustavljaju predstavu, pa se stoga stavljaju na kraj gotovo svake scene.
Recitativ je zadržan radi dijaloga; kad replike samo nastavljaju radnju prati ga tek nekoliko žica čembala ili harfe, a čitav orkestar kad zbivanja prate jake strasti ili osjećaji. U tom je razdoblju arija pripadala tipu da capo, s glavnim dijelom, pomoćnim dijelovima i ponavljanjem čitavog glavnog dijela. 
Taj treći dio, nepotreban sa stanovišta zapleta, služio je iskazivanju pjevačeva umijeća, te je s vremenom postao glavnim razlogom za postavljanje opere. Slavni su pjevači nastojali sve više i više uljepšati svoje dionice, sve dok dodani vokalni ures nije postao fantastično kitnjast, tjerajući publiku da upravo podivlja od divljenja.
Najveće su zvijezde bili kastrati, muški pjevači kastrirani (uškopljeni) još u dječačkoj soprane. Udružen sa snagom odraslog muškarca, njihov je sopran bio neobično gibak i zvonak, pa je on mnoge kastrate – primjerice Farinnelija (1705.-1782.) – pretvorio u prave superzvijezde.
Opera seria
Muški su soprani sve do 19. stoljeća igrali najvažnije uloge u „ozbiljnoj operi“ (opera seria), kad su njihovo mjesto preuzeli tenori. Već nam i to govori da se opera seria razvila u visoko artificijelan spektakl; osim toga, njezine teme – epizode iz stare povijesti, obrađene s velikom umjetničkom slobodom – nisu ni pretendirale na uvjerljivost. Ipak je talijanska opera osvojila Europu baš u tom obliku.
Zapravo su skoro sve opere izvođene na talijanskom, pa su tako njemački skladatelji poput Handela, pa čak i reformatora i inovatora poput Glücka, pa i velikog Mozarta, skladali „talijanske“ opere. Samo je Francuska razvila vlastitu nacionalnu tradiciju, čiji je utemeljitelj Jean Baptiste Lully rođen u talijanskom gradu Firenzi kao Giovanni Battista Lulli!
Opera buffa
Sredinom 18. stoljeća opera seria dobila je takmaca u operi buffi, talijanskom obliku komične opere. Ta opera, pjevana i glumljena tako naglasi značenje i dramatski efekt, raspjevano je dinamično i zabavno scensko djelo koje se bavi običnim ljudima i svakodnevnim životom. 
Ako bi se njezini likovi gdjekad i znali naći u ekstravagantnim nevoljama, osjećaji koji su ih pratili bili su realni (za razliku od uzvišenih afektacija opere serie) a ismijavanje ljudske mane bile su one poznate, primjerice pohlepa i taština. I opera buffa, koja je pokretala jednu drugu tradiciju, imala je priličnog utjecaja i izvan Italije, pa je tako u Francuskoj čak izazvala pamfletistički „rat komedijanata“. Od istaknutih skladatelja opere buffe spomenimo Pergolesija, Paisiella i Cimarosu.
Tijekom 18. stoljeća granica je između opere serie i opere buffe postajala sve rasplinutija, pa su tako u operu seriu pripušteni smiješni likovi i komične pustolovine. Zahvaljujući razvoju ansambla smanjila se dominacija arije – skupine likova zajedno pjevaju, no pritom često izražavaju različita gledišta. Ta i druge promjene dovele su do toga da je oblik opere postao fleksibilniji, a sama opera u dramskom smislu zanimljivija. Od 1800. godine kastrati su počeli postupno nestajati, iako je glavni pjevač (danas obično pjevačica, takozvana primadona ili prima donna, dakle, prva dama) i dalje mogao uljepšavati arije, pritom ih čak i bitno mijenjajući, a ponekad bi čak ariju u operi u kojoj se pojavljuje sasvim zamijenio svojom omiljenom arijom!
Rossini
Usprkos velikim dostignućima ranijeg razdoblja, 19. je stoljeće bilo zlatno doba talijanske opere. Prvi veliki skladatelj toga razdoblja bio je Giacchino Rossini, genij koji je s jednakim uspjehom skladao i ozbiljne i komične opere. Današnjoj su publici draže njegove komične opere, napose Mlada Talijanka u Alžiru (1813.) i Seviljski brijač (1816.), danas najomiljenije njegovo djelo. Rossini ga je skladao za manje od dva tjedna – što je za nj tipično, iako je neke melodije posudio iz svojih ranijih opera.
Godine 1824. Rossini se preselio u Pariz, koji je postao glazbenom prijestolnicom Europe. U tom je gradu skladao kako u talijanskom tako i u francuskom stilu, a na libreta na oba jezika. 
William Tell (1829.) začuđujuće je dugačko, ambiciozno djelo o legendarnom švicarskom strijelcu – tako dugačko i ambiciozno da ga rijetko izvode bez kraćenja, iako je njegova uvertira (uvodna glazba, što se svira prije podizanja zastora) postala trajno omiljenim remek-djelom.
Poslije Williama Tella Rossini je prestao skladati za pozornicu. Tada je imao samo 37 godina, očito na vrhuncu stvaralačkih snaga, i nitko nikada nije uspio objasniti ovu njegovu odluku. Rossini je, sretan i zadovoljan, poživio još 39 godina.
Romantizam
Na Rossinijeve je nasljednike uvelike utjecao romantizam – europski pokret koji je kao najviše vrijednosti postavljao strast i individualnost. Prezirući razum i tihu udobnost, romantičari su se sa sjetom sjećali neobuzdanijih vremena, napose onih čiju je kroniku, kroz svoje silno omiljene romane, dao Sir Walter Scott.
Lucia di Lammermoor (1835.), jedna od opera Gaetana Donizettija, pravo je tragedijsko remek-djelo, a temelji se na Scottovu romanu Nevjesta iz Lammermoora. Epizoda u kojoj poludjela Lucia prolazi tobožnje vjenčanje sa svojim izgubljenim zaručnikom najpoznatiji je operni „prizor ludila“ – motiv koji će postati vrlo omiljen na romantičnoj pozornici, na kojoj su tragično i ekstremno postali pravilo.
|
LA SCALA
Milanska La Scala najpoznatija je operna kuća na svijetu. Opremljena je golemom pozornicom, raskošno je uređena iznutra, a ima 3600 sjedala. Sagrađena je 1778. godine, a bila je poprištem mnogih slavnih praizvedbi, kao što su Belinijeva Norma, Verdijev Otello i Puccinijeva Madame Buttefly. Opera je u Italiji oduvijek bila veliki društveni događaj, pa je to Stendhal, francuski pisac iz 19. stoljeća, prokomentirao riječima: “Šutanja se poštuje samo… dok se izvodi koja od poznatih dionica”. Usprkos njenoj nedovoljnijoj pozornosti, publiku je bilo lako ozlovoljiti, pa su neke od totalno propalih predstava u La Scali – što napose vrijedi za Madame Butterfly – tek kasnije bile pozdravljene kao remek-djela. |
Talijani su, međutim, nastavili uživati kako u komičnoj operi tako i u romantičnim mukama, a Donizetti je bio vješt u oba žanra te je skladao 70-tak djela. Njegov je suvremenik Vincenzo Bellini umro mlad, ostavivši za sobom pregršt remek-djela, među kojima i Normu (1831.) postavljenu na tipično romantičan način među galske druide u sukobu s rimskim osvajačima.
Donizetti i Bellini su bili majstori stila bel canto – „lijepog pjevanja“, što znači ne kićenog pjevanja povezanog s kastratima, već pjevanja na profinjene stihove koje su veliki pjevači znači nabiti silnim osjećajima. |
Verdi
Najveći je od svih talijanskih opernih skladatelja bio Giuseppe Verdi, koji je doživio 87. godinu života, a duga mu i plodna karijera seže od opere Oberto (1830.) do Falstaffa (1893.). Verdi je bio sin siromašnih seljaka, ali je imao sreće da nađe imućnog patrona koji mu je novčanom potporom omogućio školovanje.
Milanski je konzervatorij, međutim, Verdija proglasio netalentiranim i nije ga htio primiti, pa se mladić morao probijati sam. Počeo je zarađivati za život i poduku kod privatnih učitelja.
Kad je napokon krenuo putem skladatelja, Verdija je obeshrabrio slab prijem njegova rada, a onda a je i smlavila smrt žene i dvoje djece. Neko se vrijeme činilo da će se sasvim okaniti skladanja, no onda mu je prijatelj producent pokazao kopiju libreta (književnog predloška) za operu Nabucco. Verdi se za nj smjesta oduševio pa je skladao operu koja je 1842. i izvedena. Ona svoj senzacionalni uspjeh duguje djelomice i zboru „Va pensiero“ („Misli moje“), koji izražava osjećaje Židova u babilonskom sužanjstvu. Talijani su u tome vidjeli aluziju na vlastiti položaj pod austrijskom dominacijom, a slične su se alegorične rodoljubive scene pojavljivale i u Verdijevim daljnjim operama.
Kao alegorija je poslužilo i ime samog Verdija, koje je označavalo Victora Emmanuela, koji će, nadali su se Talijani, osloboditi njihovu zemlju. U „Viva Verdi!“ (Živio Verdi!) svako je slovo skladateljeva imena označavalo jednu riječ, pa je „Verdi“ značilo Vittorio Emmanuele, Re d’Italia (Viktor Emanuel, kralj Italije). Kad su Austrijanci napokon bili istjerani, Verdi je nekoliko godina (1861.-1865.) bio član talijanskog parlamenta.
Najomiljenije opere
U međuvremenu je, 1850-ih godina, Verdi stvorio svoje trajno najomiljenije opere, Rigoletto (1851.), Il Trovatore (1853.) i La Traviata (1853.), u kojima je bogatu melodijsku inventivnost združio s intenzivnom dramatičnoošću.
Od drugih velikih Verdijevih djela spomenimo njegovu veliku egipatsku operu Aida (1871.) i dva staračka veledjela temeljena na Shakespeareu, Otella (1877.) i Falstaffa (1893.). 
Verdijev rasni romantizam i herojski preuveličavani likovi mnogo su godina vladali pozornicom, ali se onda 1890. pojavio novi pokret. Poznat pod imenom verizam (verismo), on se prije svega isticao pojavom seljaka i drugih običnih likova; radnja je ostala nabijena žestokim osjećajima, dramatičnošću i nasiljem.
Najpoznatija su djela toga stila dvije kratke opere koje se najčešće izvode zajedno. To su Cavalleria rusticana (1890.) Pietra Mascagnija i Pagliacci (1892.) Ruggiera Leoncavalla. Obje su opere priče o ljubomori koja završava zločinom; Pagliacci („Lakrdijaši“) ima posebno zanimljiv zaplet, zato što njegovi likovi glume u predstavi („predstava u predstavi“) koji odražava njihovu situaciju i napreduje prema stvarnoj tragediji pred gledateljima koji ništa i ne slute.
Puccini
Pravi je Verdijev nasljednik bio Giacomo Puccini, jer je u operu unio svoju čudesnu nadarenost za melodiju, koja je mnoge njegove arije pretvorila u omiljene „šlagere“ – spomenimo samo „Neka nitko ne spava“ iz njegovog zadnjeg djela, opere Turandot. On je sa svojim libretistima surađivao vrlo tijesno, imao je stvarnog osjećaja za kazališne efekte, a naročito je bio vješt prenošenju ugođaja prošlih vremena i egzotičnih krajeva.
Pucciniju je prvi veliki uspjeh donijela Manon Lescaut (1893.) vele da je na praizvedbi bio pozivan 
pred zastor preko 50 puta. Tri njegova sljedeća djela spadaju među najpopularnije opere svih vremena. To su La Boheme (1896.), o životu i ljubavi siromašnih pisaca i umjetnika u Parizu; melodramska Tosca (1900.) te Madame Butterfly (1904.), dirljiva priča o Japanki u japanskom okruženju. Puccini je skladao i jedan „vestern“, Djevojku sa zlatnog zapada (1910.), kao i romantičnu mračnu operu Turandot, smještenu u Kinu. Puccini je do svoje smrti 1924. nije uspio dovršiti, pa je to obavio Francesco Alfano, tako da je praizvedena 1926. godine.
Velika lirska i dramatična tradicija talijanske opere 19. stoljeća završila se s Puccinijem, iako su operu nastavili skladati mnogi istaknuti moderni talijanski skladatelji – Ferruccio Busoni, Gian Carlo Menotti i Luigi Dallapiccola.
Tu talijansku tradiciju tijesno povezujemo i s velikim pjevačima kojima je ta zemlja plodila tako obilno, što napose vrijedi za tenore, od Carusa i Giglija pa do Luciana Pavarottija, zahvaljujući kojima je talijanska opera postala jednim od najomiljenijih glazbenih oblika.
Članak je izvorno objavljen u 28. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
