Tapiri i nosorozi su bliski srodnici, a svrstavaju se u skupiu neparnoprstaša kojima pripada i skupina konja – konji, magarci i zebre. Nosorozi su se razvili od tapira u Sjevernoj Americi prije otprilike 40 milijuna godina. Na evolucijskom stablu prvi su se iz ove skupine izdvojili tapiri te ih se stoga uistinu može svrstati među najprimitivnije velike sisavce na svijetu. U posljednjih 55 milijuna godina promijenili su se iznenađujuće malo. Prvi tapiri živjeli su u Sjevernoj Americi odakle su se proširili u Euroaziju. 
Spomenuta su područja kroz milijune godina bila utočište tapirima sve do posljednjeg ledenog doba, prije 15 000 godina. Danas ih u tim dijelovima svijeta više nema.
Tapir ima relativno dugo, zdepasto tijelo, kratke noge, malene gotovo nepomične uši, kratak vrat, vrlo kratak rep, a trtični dio tijela nadvisuje razinu ramena. Takav oblik tijela – zaobljen na stražnjem kraju, a sprijeda sužen – omogućuje tapiru uspješno probijanje kroz gusto raslinje u njegovu šumskom staništu. Na glavi se ističe kratko, čvrsto rilo kojeg tvore nos i gornja uvećana usna. Nosnice su smještene na vrhu rila.
Američke vrste tapira imaju duže rilo od azijskog tapira. Svojim malenim ali vrlo pokretljivim rilom tapir njuši okolinu a rilo mu ujedno služi i kao osjetljiv “prst” kojim se koristi pri hranjenju izdancima i lišćem. Oči su mu malene – vid nije bitan ovog uglavnom noćnom stvorenju – i smještene duboko u očnim šupljinama, što predstavlja zaštitu od ranjavanja granjem ili trnjem.
Tapir ima dobar sluh iako je značajnije istaknuti njegov visoko razvijen osjet mirisa. Ima čvrstu kožu, prekrivenu rijetkom dlakom. Samo se planinski tapir može pohvaliti gustim krznom koje ga štiti od hladnoće.
Od ukupno četiri vrste tapira, tri žive u Srednjoj i Južnoj Americi, dok jedna vrsta obitava u jugoistočnoj Aziji. Planinski tapir (poznat još kao runasti ili andski tapir) najmanja je i najrjeđa od svih vrsta tapira. Njegovo krzno mnogo je gušće nego u ostale tri vrste, kako bi ga zaštitilo od hladnoće u Andama. Obitava u maglovitim šumama na visinama od preko 4500 metara. 
Nalazimo ga u izoliranim područjima Kolumbije, Perua i Ekvadora, a vjerojatno ga ima još i u zapadnoj Venezueli.
Južnoamerički (brazilski) tapir najšire je rasprostranjena vrsta koja nastanjuje područje od Kolumbije i Venezuele sve do Brazila i Paragvaja. Obitava u šumskim i travnatim staništima, odnosno u područjima sa stalnom zalihom vode.
Malajski (azijski) tapir najveća je vrsta koja je uz to vrlo specifično obojena. Stražnji dio inače potpuno crnog tijela ovog tapira opasuje širok pojas bijelog krzna.
Tapiri se uglavnom kreću držeći gubicu blizu tla, najvjerojatnije kako bi onjušili svoje okruženje i po mirisu otkrili prisutnost drugih tapira ili grabežljivaca. Danju se uglavnom skrivaju u šumi ili šipražju, a noću izlaze kako bi se hranili vegetacijom na okolnim grmovitim ili travnatim površinama te duž riječnih obala. Hrane se uglavnom travom i vodenim biljem, kao i lišćem, pupovima, grančicama i plodovima niskorastućeg grmlja, a najomiljenija hrana su im zeleni izdanci.
Tapir savršeno pliva i roni te većinu vremena provodi u vodi hraneći se vodenom vegetacijom ili valjajući se u blatu kako bi izgubio suvišnu toplinu te se oslobodio kožnih parazita. Odličan je penjač te se vješto penje uz riječne obale i planinske strmine. Tapiri općenito žive samačkim životom, osim u vrijeme parenja te tijekom brige za potomstvo.
Tapiri se pare tijekom cijele godine, a ženka svakih godinu i pol do dvije obično na svijet donese jedno mlado. Mladunče dolazi na svijet u sigurnom skloništu. Tek okoćeni mladunci svih vrsta tapira imaju tamno crvenkastosmeđe krzno prekriveno bijelim ili žutim prugama i pjegama, kao prilagodbu izgledu okoliša, odnosno šumskom tlu išaranom mrljama svjetla i sjene. Specifični uzorci na krznu počinju blijediti kad tapir navrši oko dva mjeseca života. Ubrzo nakon toga mladunac napušta majku, da bi u sljedeće dvije do tri godine dostigao spolnu zrelost.
Najveća prijetnja opstanku tapira je uništavanje njihovih staništa, budući se tropske šume krče i pretvaraju u zemljišta za uzgoj ratarskih kultura i stoke, a ravnice poplavljuju uslijed izgradnje brana na rječnim sustavima. Također ih se ponekad ubija zbog razonode ili zbog mesa i za potrebe kožarske industrije. Sve vrste divljih tapira postaju svakim danom sve rijeđe i lokaliziranije, a jedino rješenje za njihov opstanak su veliki prirodni rezervati.
