Prije same realizacije terenske nastave, izradili smo izvedbeni plan i program koji je obuhvatio odgojno-obrazovne ciljeve, ishode učenja, nastavna sredstva, oblike rada, metode, tehnike i postupke istraživanja, načine i oblike praćenja te elemente i kriterije vrednovanja ostvarenih ciljeva i ishoda. Temeljni cilj terenske nastave bio je usvajanje činjenica o prošlosti Hrvata u vrijeme zajedničke države s Mađarima i prepoznavanje značaja očuvanja hrvatske kulture izvan granica Republike Hrvatske dok su očekivani ishodi bili višestruki: prepoznavanje značaja Mohačke i Sigetske bitke, razumijevanje procesa osvajanja naših prostora od strane Osmanlija a samim tim i razvijanje osjećaja domoljublja i shvaćanje važnosti očuvanja hrvatske kulture i izvan naših granica. Terensku su nastavu osmislili i organizirali nastavnici Dubravko Žuvić, Sanja Pavlović Šijanović, Ana Bilić, Darijo Sebeledi i Petar Ivanković.
Nakon planiranja, došao je i onaj ljepši dio, učenje otkrivanjem u neposrednoj životnoj stvarnosti obilaskom kulturno-povijesnih znamenitosti Mohača, posjet sigetskoj tvrđi i muzeju i obilazak grada Pečuha, grada kulture.
Prva je aktivnost bila obilazak Memorijalnog parka – spomen područja i muzeja Mohačke bitke. Dočekala nas je impozantna nova zgrada – vidikovac, u obliku svete mađarske krune, prepune mađarske nacionalne simbolike. Izložbeni prostor nalazi se na tri razine. Na samom početku, uz pomoć najsuvremenije multimedijalne tehnologije, pogledali smo slavnu bitku u 3D formatu na velikom ekranu (interaktivni postav bio je titlovan na hrvatski jezik) i stekli uvid o tijeku bitke u kojoj su na Mohačkom polju 1526. godine Turci pod vodstvom sultana Sulejmana Prvog Veličanstvenog katastrofalno porazili vojsku ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika II. Potom smo pogledali originalno oružje i odore iz bitke te prošetali spomen-parkom koji putem 120 stupova simbolički prikazuje 1700 vojnika poginulih u ovoj bitki i pokopanih u više masovnih grobnica.
Nekoliko kilometara dalje, na putu prema Sigetu, zaustavili smo se u Parku mađarsko-turskog prijateljstva – mjesta turskoga tabora prilikom opsade Sigeta. U parku su smještene velike biste nekadašnjih protivnika: Nikole Šubića Zrinskog (Zrinyi Miklos) i sultana Sulejmana Veličanstvenog (Szuleiman Szultan) koje stoje jedan pokraj drugog gledajući na tvrđavu Sziget, mjesto međusobnog okršaja 1566. godine.
Potom smo posjetili Muzej posvećen Sigetskoj bitki smješten unutar obrambenih zidina, uz nekadašnju džamiju sultana Sulejmana. Tamo smo imali priliku vidjeti oružje koje se koristilo u ondašnjoj bitki, vojne odore i opremu, stare karte i makete te čuti povijesnu priču o Sigetskoj bitki: Turski sultan Sulejman Veličanstveni 1566. godine, s više od 100 000 elitnih vojnika krenuo je u svoj 13. pohod – osvajanje Beča. Na putu mu je stajala utvrda u Sigetu koju je s malobrojnom vojskom od samo 2500 ljudi, uglavnom Hrvata, branio kapetan Nikola Šubić Zrinski. Nakon točno mjesec dana opsade Sigeta, sultan je umro prirodnom smrću, a vezir Mehmed Paša Sokolović prikrio je njegovu smrt kako ne bi demoralizirao vojsku i nastavio je s opsadom grada. Nakon što je grad bio zapaljen, Nikola Šubić Zrinski s ostatkom preživjelih branitelja 7. rujna krenuo je u proboj prema turskim položajima gdje su svi izginuli bez predaje. Ova bitka smatra se jednim od najznačajnijih događaja u povijesti Hrvatske, Mađarske i Europe, budući da je zaustavljanje moćne osmanske vojske na putu prema Beču bio prijeloman trenutak za zapadnu kulturu i civilizaciju koji je promijenio tijek povijesti za nekoliko sljedećih stoljeća.
Pod jakim dojmovima, nastavili smo vožnju do našeg poslijednjeg odredišta predviđenog ovom terenskom nastavom – Pečuha. Šečući i razgledajući Szecheny trg, Gazi Kasim Pašina džamiju, baziliku sv. Petra, kulu Barbakan, shvatili smo razloge zbog kojih je Pečuh proglašenog kulturnom prijestolnicom Europe (2010. godine). Najbolji pokazatelj povijesti grada je središnji gradski trg Istvána Széchenyija na kojem nam se posebno dojmila impresivna građevina koju je dao sagraditi paša Gazi Kasim nedugo nakon što su Turci uspjeli okupirati grad u 16. stoljeću. Tijekom 1868. pretvorena je u kršćansku crkvu i unutrašnjost je uređena s tom svrhom, ali njen vanjski izgled neodoljivo ukazuje na to da se radi o džamiji. Iako je unutrašnjost u potpunosti preuređena, još se na nekim dijelovima zidova mogu vidjeti citati iz Kurana dok na vrhu kupole još uvijek stoji islamski simbol – polumjesec i zvijezda a iznad njega nalazi se simbol kršćanstva –križ.
Između ostalog, Pečuh je diljem svijeta poznat po slavnoj tvornici keramike Zsolnay te smo morali napraviti i nekoliko fotografiju ispred Zsolnay fontane (na njoj su grbovi grada) dar gradu od obitelji Zsolnaya. Zsolnay keramika i porculan nadaleko su poznati po umjetničkoj izradi i tehnici. Vrijedni predmeti čuvaju se u Kulturnoj četvrti Zsolnay koja je izrasla na mjestu nekadašnjeg tvorničkog kompleksa.
Nakon razgleda, odlučili smo se okrijepiti i uživati u ulici Kiraly – živahnoj pješačkoj zoni sa kafićima, restoranima, živom glazbom u pubovima, uličnim sviračima te raznim suvenirnicama.
Prepuni dojmova, kući smo se uputili u večernjim satima, pomalo umorni, pomalo i tužni što je terenska nastava završena ali u svakom slučaju, zadovoljni onim što smo vidjeli i doživjeli. Na kraju, slobodno možemo zaključiti da je ovakav vid nastave važan u stjecanju i proširivanju znanja, ali da ima i iznimnu odgojnu vrijednost, jer ne samo što potiče intelektualnu radoznalost (otkrivanje, istraživanje, stvaranje) i time omogućuje stjecanje osobnih iskustava i doživljaja već i utječe na stvaranje kvalitetnih odnosa unutar odgojno-obrazovne skupine.
