Primjer dječaka koji iskazuje neprimjereno i agresivno ponašanje
Jedanaestogodišnji dječak je drugo dijete 38-godišnje tajnice i dvije godine mlađeg vozača. Zajedno s roditeljima i starijom sestrom živi zavidno visokim standardom.
Otac drži do luksuza, zabave i novih uzbuđenja. Majka pak želi uživati u stečenim dobrima. Brak je u krizi jer je otac u potrazi za avanturističkim vezama, često mu je kod kuće dosadno i tijesno, dok majka traži emocionalnu nježnost i toplinu. Četrnaestogodišnja djevojčica pohađa gimnaziju, uči uglavnom samostalno, ima svoj krug dobrih poznanika i posebno veseli roditelje dobrim uspjehom u školi. Dok dječak od malena roditeljima zadaje brige.
Već je u dječjem vrtiću tukao drugu djecu, prije svega slabiju od sebe. Kad bi imao 'napade bijesa', bacao bi se na pod, vikao, gazio djecu i pljuvao svakoga tko bi mu se približio.
Baki je često uspijevalo umiriti ga obećavajući mu nešto poput: 'Prestani plakati, idemo kupiti sladoled'.
Ako je otac preko vikenda čuo o ispadima bijesa svoga sina, glasno bi psovao, tukao ga, a sve je češće dolazilo do svađe među supružnicima jer je majka željela drugačiji odgoj. Uslijed toga majka se prepustila alkoholu.
Dječak je oduvijek pokazivao upadljivo ponašanje. On ne govori, nego viče, on se ne igra, nego divlja, on se ne smije nego hihoće, on se ne svađa, nego tuče… Ukratko taj se dječak rijetko može savladati. Samo je donekle miran kada dobije ono što mu je obećano ili ako otac zaprijeti udarcima.
Dječak vrlo loše postupa i sa nastavnicima iz engleskog jezika i glazbenog. Na satovima engleskog i glazbenog dječak ustaje, juri okolo, psuje u razredu, udara šakom, gura, stalno je u pokretu, sve čuje i ne čuje ništa, traži borbu i tučnjavu te prijeti eksplozijom bijesa ako ga opomenu. Dječak je jedino donekle miran i podnošljiv na satu svog razrednika. Za vrijeme odmora pije ogromne količine Coca Cole, jede (čak i na satu) čips.
Kod kuće ima svoju sobu s velikim posterima i reklamnim slikama na zidovima. Na njima dominiraju agresivno-muške pojave. Njegovo konzumiranje televizije je nekontrolirano. U velikoj mjeri gleda nasilne filmove. Učenici iz razreda kažu da se od njega može naučiti pušiti cigarete i piti, ako se baš mora.
Nakon ovog primjera nameću se sljedeća pitanja:
- Zašto se dječak tako ponaša?
- Jesu li roditelji pogriješili u odgoju?
Prema autoru knjige 'Djeca koju je teško odgajati' iz koje je primjer preuzet, prehrana igra veliku ulogu u ponašanju. Prehrana koja se sastoji od konzumiranja prženih krumpirića, slatkiša, dakle previše soli, šećera i masnoća životinjskog porijekla, a premalo vitamina, minerala, kemijskih elemenata i bjelančevina, a uz nedostatak kretanja, pušenje i konzumiranje kofeina, uzrokuje porast adrenalina, opći nemir i hipertoniju.
Drugi uzrok poremećaja u ponašanju dječaka iz primjera leži u negativnim podražajima koje djeca primaju gledajući nasilne scene na televiziji. U većini slučajeva djeca oponašaju protagoniste crtanih filmova, serija ili filmova uživljavajući se u njihove uloge.
Treće područje koje objašnjava dječakovo ponašanje obuhvaća situaciju kod kuće i općenito u obitelji. Dječak je pun strahova kako svjesnih tako i nesvjesnih; boji se oca koji je sklon fizičkom kažnjavanju; boji se neuspjeha u školi; boji se uspoređivanja sa sestrom; boji se moguće rastave roditelja… Jednog dijela strahova se rješava agresijom prema drugima te na taj način smanjuje svoj strah.
Četvrto područje uzroka nalazi se na području škole i nastave. Nastavnici ne znaju kako se postaviti naspram dječje agresivnosti. Na agresivnost odgovaraju moralnim apelima ili vlastitim verbalnim ispadima čime postižu čak suprotni učinak od željenog, jer na taj način osnažuju i pojačavaju te, u neku ruku, nagrađuju agresivno ponašanje. Naime, dijete tako dobiva baš ono što iskazanim ponašanjem traži: pažnju, moć, divljenje i potiskivanje vlastitog straha.
U čemu griješe roditelji?
Roditelji dječaka iz primjera ne odgajaju dijete složno, pritišću ga i maze, izlažu svoje dijete protuslovnim doživljajima, osjećajima i naredbama.
Preveliku prednost daju kćerki, ona je postavljena kao uzor i tako dječaka guraju u problematičnu situaciju konkurencije.
Dječakovi poremećaji u ponašanju imaju neki znak: oni na svoj način žele ukazati na njegove brige i probleme, na njegove strahove i velika odricanja, na njegovu ugroženu obiteljsku situaciju i na njegove roditelje koji su se zapleli u naraslim problemima. Poremećaji su u pravilu signal koji, površno gledajući, udara, ali zapravo moli i vapi za pomoć.
Svako ponašanje želi nešto reći, na nešto ukazuje, nema samo uzroke i prošlost, već i namjere, ciljeve, sadašnjost i budućnost.
Literatura: Winkel R. (1996) – Djeca koju je teško odgajati, Educa, Zagreb
