Thubten Gyatso, Dalaj-lama CIII, vlast je uzeo 1895. godine. Nekoliko godina svoje vlasti proveo je u izgnanstvu – od 1904. do 1909. kada je bježao pred britanskom invazijom, te od 1910. do 1912. kada su Kinezi napali Tibet. Zahvaljujući iskustvu u izgnanstvu, ovaj dalaj-lama posebnu je pozornost davao međunarodnom priznanju Tibeta te je po povratku u zemlju preuzeo sve poslove vezane uz međunarodne kontakte Tibeta.
Dalaj-lama XIV. rođen je 6. srpnja 1935. godine u selu Taktser. Kad su mu bile samo dvije godine, Lhamo Dhondup – kako mu je pravo ime – prepoznat je od Dalaj-lame XIII. kao nova inkarnacija Velikog lame, te je preuzeo novo ime – Tenzin Gyatso. Dalaj-lama XVI. ustoličen je kao petogodišnje dijete 1940. godine. U listopadu 1950. jedinice Narodnooslobodilačke armije Kine ušle su u Tibet.
U svibnju 1951. potpisan je u Pekingu Kinesko-tibetanski sporazum prema kojem se “tibetanski narod vraća u veliku zajednicu naroda majke-domovine – Narodne Republike Kine”. 
Godine 1952. svečano je u Lhasi ustoličen Pan Čen-lama X., a 1954. Dalaj-lama i Pan Čen-lama sudjeluju na prvom kongresu Svekineske skupštine narodnih predstavnika u Pekingu. U nastojanju da moderniziraju zaostalu zemlju koja još nije izašla iz feudalizma, Kinezi su u Tibet osim vojnih jedinica uputili i velik broj radnika. Pobune protiv kineske vlasti izbile su na nekoliko mjesta, a veće razmjere poprimio je 1956. ustanak plemena Khamba u istočnom dijelu zemlje.
Godine 1957. Peking je najavio odgodu provođenja agrarne reforme i drugih ekonomskih reformi do 1963. godine, a kinesko je vojno i civilno osoblje djelomično povučeno iz Lhase. Plemenski pripadnici nastavili su s gerilskim prepadima, a lame s otporom socijalizmu. Godine 1959. izbila je protukineska pobuna u Lhasi. Nakon višednevnih uličnih borbi, Kinezi su uspjeli ugušiti ustanak. Pošto je dalaj-lama potražio azil u Indiji, Kinezi su raspustili vladu u Lhasi i postavili svog štićenika pan čen-lamu za predsjednika Privremenog komiteta Tibetanske autonomne oblasti.
Krajem iste godine dalaj-lama je optužio kinesku vladu za agresiju i zatražio intervenciju UN-a. Generalna skupština UN-a pozvala je Kinu na poštovanje osnovnih ljudskih prava. Državno vijeće Kine razriješilo je 1964. dalaj-lamu i formalno svih funkcija. Godine 1965. formiran je predstavnički dom Tibeta koji je proveo u djelo unutrašnju autonomiju Tibetske autonomne oblasti. Tijkom “kulturne revolucije” koju je pokrenuo kineski komunistički vođa Mao Zedong 1966. godine, u Tibetu je uništeno oko 6500 budističkih samostana.
Većina svjetskih vlada priznaje Tibet kao dio Narodne Republike Kine, dok niti jedna ne priznaje tibetansku vladu u izbjeglištvu, vođa koje je još uvijek Dalaj-lama XIV. Godine 2005. kineski premijer Wen Jiabao pozvao je Dalaj-lamu XIV. na razgovore o pitanju Tibeta uz uvjet da se odustane od nezavisnosti. Dalaj-lama je u intervjuu za jedne kineske novine izjavio: “Voljni smo biti dijelom Narodne Republike Kine, da ona vlada i garantira očuvanje tibetanske kulture, duhovnosti i okoliša”. Izjava znači obnovu diplomatskih aktivnosti u rješavanju pitanja Tibeta.
Najviša regija svijeta
Visoki planinski lanci Tibetskog visočja građeni su od granita, vulkanskog kamenja i vapnenca, a pružaju se od zapada prema istoku. Na sjeveru se pruža planinski lanac Kunlun, a na jugozapadu ogranci Karakoruma i Transhimalaje. Klima je oštra i suha, zimi su dnevne temperature do -30°C i -40°C, a ljeti do 20°C i 30°C.
Često se temperatura naglo snizi s 15 na -10°C. Visoki planinski grebeni prekriveni su vječnim snijegom. Riječna mreža slabo je razvijena iako na tom području izvire mnogo važnih rijeka: Yangtze, Mekong, Ind, Ganges. Najveći dio Tibeta je pustinja i stepa, a šume se nalaze dijelom na jugu i jugoistoku zemlje. Tradicionalni Tibet proteže se preko površine od 2,5 milijuna km2 i podijeljen je na tri provincije: Amdo (sjeveroistok), Kham (jugoistok), U-Tsang (zapad i centralni Tibet).
Autonomno područje Tibet, odnosno današnja oblast u sklopu Narodne Republike Kine, označava područje od preko 1,22 milijuna km2. Obuhvaća provincije U-Tsang i zapadni dio prijašnje provincije Kham. Područja koja trenutno stoje pod upravom Indije su u toj površini od 1,22 milijuna km2 već ubrojena.
Umjetnost
Izrada tepiha stara je umjetnost i tradicija ljudi s ovih područja. Primarno su tepisi rađeni od ovčje vune. Proces izrade tepiha jedinstven je utoliko što se gotovo sve izrađuje ručno. Danas je, uz nove tehnologije, izrada tepiha mehaniziranija, ali puno toga može se napraviti samo vještom rukom, poput završnih radova i ukrašavanja. 
S kineskom okupacijom Tibeta, mnogo je Tibetanaca izbjeglo u Indiju i Nepal te su sa sobom ponijeli i vještinu izrade tepiha. Od dolaska Tibetanaca u Nepal, ta je zemlja postala jedan od najznačajnijih izvoznika ove iznimne rukotvorine.
Tibetanska arhitektura sadrži kineske i indijske utjecaje i odražava ukorijenjeni budistički pristup. Dizajn tibetanskih Chortena, religijskih struktura, variraju od zavojitih zidova u Khamu do četvrtastih u Ladaki. Najneobičnija karakteristika tibetanske arhitekture je što su kuće i samostani većinom građeni na uzdignutom i suncem obasjanom mjestu, okrenuti jugu i često građeni od mješavine kamena, drva, cementa i zemlje. Dostupno je vrlo malo goriva za ogrjev, pa su krovovi građeni da sačuvaju toplinu, a puno prozora da propuštaju sunčevo svjetlo. Zidovi su najčešće ukošeni prema van kao mjera opreza pred čestim potresima.
Visoka 117 metara i široka 360 metara, palača Potala uvrštena je 1994. u popis građevina koje čine svjetsku kulturnu baštinu. Potala je najznačajnije djelo tibetanske arhitekture. Ova negdašnja zimska rezidencija dalaj-lame sadrži više od 1000 soba na 13 katova, a njezine hodnike krase portreti dalaj-lame te kipovi Bude. Potalu čine Bijela i Crvena palača. Bijela palača, vanjski dio Potale, služila je kao administrativni dio, dok unutrašnja Crvena palača sadrži odaje dalaj-lame, kapelice, 10 000 hramova i knjižnicu budističkih spisa.
Tijekom Kineske kulturne revolucije brojni budistički hramovi u potpunosti su uništeni, a velik broj ih je tijekom narednih godina propao zbog nebrige i neodržavanja. Od 1980-ih naovamo Tibetanci su počeli obnavljati hramove te restaurirati djela nacionalne arhitekture od iznimne povijesne i kulturne važnosti.
Tibet je prepun vrijednih građevina iz prošlih vremena. Samostan Tashilhunpo pokazuje utjecaj mongolske arhitekture, a samostan Changzhung je jedan od najstarijih u Tibetu, pretpostavlja se da je izgrađen u 7. stoljeću za vladavine kralja Songstena Gampoa. Samostan Tsurphu je osnovan 1159. godine i udomljavao je 1000 redovnika. U razdoblju srednjeg vijeka izgrađeno je još nekoliko važnijih samostana. U glavnom gradu Lhasi nalazi se hram Ramoche, izgrađen sredinom 7. stoljeća.
U Lhasi je tada živjela kineska princeza Wencheng, koja se 640. godine udala za tibetskog kralja Songstena Gampoa. Brak je bio dogovoren i imao je služiti uspostavi mira između Kine i Tibeta, budući da je Wencheng bila nećakinja tadašnjeg kineskog cara. Wencheng je prihvatila budizam i postala miljenicom Tibetanaca, no nikad nije zaboravila svoju domovinu. Stoga je naredila da se hram Ramoche okrene prema istoku, u znak njezine vječne ljubavi i žudnje za Kinom.
Glazba je, kao i svaki drugi oblik umjetnosti na Tibetu, prožeta religijskim elementima. Tibetska glazba često uključuje mantre na tibetanskom jeziku ili na sanskrtu. Mantre su vrlo složeni sveti tekstovi, koji se najčešće recitiraju, a recitacije se mogu obavljaju i uz pratnju bubnjeva.
Svjetovnu glazbu u Tibetu promoviraju organizacije poput Tibetskog instituta za umjetnosti. Ova organizacija posebnu pozornost posvećuje promociji operne glazbe, no posljednjih godina sve više se okreće i suvremenim zapadnjačkim trendovima. Ulične pjesme Tibeta u prošlosti su služile kao izraz općeg mišljenja, odnosno kao način da se izrazi neslaganje s politikom plemstva. Često su bile satiričkog sadržaja i mogu se usporediti sa srednjovjekovnim pjesmama uličnih svirača u europskim gradovima.
Članak je izvorno objavljen u 115. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
