Predrasude se odnose na iracionalnu sumnjičavost ili mržnju prema određenoj skupini ljudi, rasi ili religiji. Predrasude se često temelje na društvenim stereotipima, a u najekstremnijoj varijanti, rezultiraju time da se određenim skupinama ljudi ukidaju ljudska prava, ili da se nekim drugim skupinama daje nepoštena prednost.
UNESCO je 1995. godine dao definiciju tolerancije, koja nastoji unaprijediti tradicionalno sagledavanje da je riječ o pukoj trpeljivosti, gdje većina trpi manjinu, i moćni one manje moćne. Ta definicija glasi u cijelosti ovako:
“Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. 
To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev. Tolerancija, vrlina koja mir može učiniti mogućim, doprinosi mijenjanju kulture rata u kulturu mira.
Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ili popustljivost. Tolerancija je, iznad svega aktivan stav potaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih. Nikako se ne može koristiti kao opravdanje za kršenje fundamentalnih vrijednosti. Tolerancija treba biti primjenjiva od strane pojedinaca, grupa i država.
Tolerancija ja odgovornost koja nosi ljudska prava, pluralizam (uključujući kulturni pluralizam), demokraciju i vladavinu zakona. Ona uključuje odbacivanje dogmatizma i apsolutizma i potvrđuje standarde postavljene u instrumentima internacionalnih ljudskih prava
Dosljedno poštovanje ljudskih prava, biti tolerantan, ne znači toleriranje socijalnih nepravdi ili odbacivanje ili slabljenje tuđih uvjerenja. To znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i prihvaćati da se i drugi drže svojih. To znači prihvaćanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu. Također znači da se nečija viđenja ne nameću drugima.”
Stjecanje predrasuda
Obitelj je jedan od najvažnijih čimbenika u procesu odrastanja. U obitelji od malih nogu učimo društvene vrijednosti, norme, stavove o sebi i drugima te o društvu općenito pa shodno tome odgoj za nenasilje i toleranciju treba započeti već od prvog dana života. Ne/tolerantno ponašanje može se podjednako lako i brzo usvojiti, pa su zato na prvom mjestu roditelji odgovorni za stupanj ne/tolerancije svoje djece. Djeca već sa dvije i tri godine postavljaju roditeljima raznorazna pitanja. Ako su odgovori na ta pitanja odraz njihovih predrasuda, djeca će već u predškolskoj fazi prihvatiti te stereotipe i predrasude. S polaskom u osnovnu školu djeca će se početi identificirati s grupom kojoj su slična, a razviti će predrasude prema onoj kojoj ne pripadaju. Istovremeno će od roditelja, susjeda, s TV-a i sl. usvojiti daljnje predrasude prema npr. članovima druge nacionalne ili vjerske zajednice, spolne orijentacije i slično.
Predrasude su štetne za djecu jer stvaraju lažan osjećaj premoći koji vodi ka neuspjehu i razočaranju u sebe, dovode do straha i izbjegavanja pripadnika drugih skupina. Kod diskriminirane djece javlja se osjećaj manje vrijednosti i socijalne odbačenosti.
Toleranciju možemo naučiti
Kao odgovor na pitanje na koji je način moguće osobu potaknuti na međusobno poštivanje različitosti i suradnju, često se spominju odgoj i edukacija djece kojom će se razvijati vještina tolerancije i stvarnog uvažavanja tuđih mišljenja i ponašanja. To znači da djeca prihvaćanje različitosti trebaju ugraditi u vlastiti sustav vrijednosti kako bi kasnije mogli i uvažavati a ne samo podnositi druge ljude.
Prvi učitelj tolerancije je obitelj. Tolerancija se uči najčešće po modelu – dakle gledajući nekog drugoga tko ima razvijene tolerantne oblike i obrasce ponašanja djeca će ih usvojiti. No, obitelj nije jedini učitelj. Sve strukture društva trebale bi se uključiti u odgoj oko tolerancije, kako se uključuju u ostala područja odgoja. Ono što je prvi preduvjet učenju tolerancije je empatija – kognitivna, razumska sposobnost razumijevanja tuđih osjećaja, situacija ili problema.
Tolerantno ponašanje
Tolerantno odnosno netolerantno ponašanje možemo izražavati na različite načine. Ljudi sa snažnim predrasudama izbjegavaju doći u kontakt s predmetom svoje osude, što, naravno, onemogućuje usvajanje novih informacija koje bi mogle ublažiti ili promijeniti predrasude. Netolerancija se izražava vrijeđanjem, izrugivanjem, nasiljem, hladnim tonom glasa, pa i šutnjom. Tolerancija, u drugu ruku, podrazumijeva ljubazan ton glasa, smiješak, pohvale i izražavanje interesa.
Način izražavanja tolerancije uvelike ovisi o odgoju i obrazovanju, i to tako da će obrazovanija i bolje odgojena osoba svoju nesnošjivost iskazati na sofisticiraniji i manje očit način od neobrazovanih ili neodgojenih ljudi. Tolerantan čovjek tako dobiva slobodu. Neopterećen razmišljanjem o onima koje tolerira i negativnim emocijama koje bi oni u njemu mogli izazvati, slobodan je od mržnje, prezira i nesnošljivosti.
Najčešće smo tolerantni prema onima koji su nam slični, dok kod osoba koje su drugačije od nas dolazi do smanjene tolerancije. Ljudi koji razmišljaju i ponašaju se drugačije od plaše nas jer nismo u stanju predvidjeti njihove reakcije i ne znamo kako bi se prema njima ophodili. Strah rađa odbojnost, netrpeljivost i neprijateljstvo.
Upoznajući druge ljude, razumijevajući drugačije vrednovanje stvarnosti postajemo bogatiji. Mi na taj način bolje razumijemo do tada nam strana ponašanja no također bolje razumijemo i sebe. Prihvaćanje i razumijevanje različitosti temelj je kvalitetnije komunikacije i života cijele društvene zajednice. Bogatstvo života nalazi se u toj različitosti.
Izvori:
