Tako, djeca koja još ne znaju pisati govore svojim roditeljima što da napišu Djedici te znaju pitati jesu li poslali pismo i kako će Djedica doći. Djecu fascinira priča o dolasku Djedice kroz dimnjak koji ostavlja poklone ispod božićne jelke dok spavaju. Oni tu priču zamišljaju i razvijaju maštu te, u skladu s tim, postavljaju različita pitanja svojim roditeljima.
Budući da se djeca tome najviše i vesele, postavlja se pitanje je li opravdano pričati im dotičnu priču. Odrasli često polemiziraju o tome je li opravdano „lagati“ djeci, o tome uči li ih priča nečemu, i ako da – čemu.
Svake godine u ovo vrijeme različiti mediji provuku priču o Djedici postavljanjem pitanja je li riječ o mitu ili stvarnoj priči. Nije čar odgovoriti na pitanje je li riječ o mitu ili stvarnoj priči, već na to kakve efekte priča ima na ponašanje djeteta, uči li ga čemu i do kada dijete vjeruje u priču. U ovo vrijeme svatko se prisjeća vlastitog djetinjstva i sličnih priča. Dok su neke ranije generacije slušale priču o malom Isusu ili Anđelu koji će im donijeti poklone ako budu dobra kroz cijelu godinu, s vremenom, priča o Djedu Božićnjaku postala je prihvaćena diljem svijeta utjecajem globalizacije te marketinških stručnjaka i kompanija.
Neki roditelji zabrinuti su zbog laganja svojoj djeci te, kao i neki filozofi, na priču gledaju kao čin laganja i promicanja materijalizma. Iako su mišljenja o dotičnoj priči podijeljena, psiholozi kažu kako je vjerovanje da postoji Djed Božićnjak zapravo zdravo za djecu. Tako kognitivne teorije opisuju kako je dječje vjerovanje u Djeda Božićnjaka povezano s maštom, fantazijom, svrhovitom igrom, razvijanjem unutarnjeg svijeta te kognitivnih sposobnosti općenito. Priče poput ove s Djedicom, potiče dječju maštu i razvoj divergentnog mišljenja, što djeci omogućava pogled na određene događaje i stvari iz različitih perspektiva.
Budući da se Božić doživljava kao blagdan slavljenja obitelji, zajedništva i radosti, promiče se vrijednost zajedništva s obitelji – od različitih igara, ukrašavanja jelke do serviranja „posebne“ hrane. Ukrašavanje doma i postavljanje jelke simboli su Božića. No, i Djedica je postao simbol Božića. U skladu s tim ozračjem, Djed Božićnjak simbol je nade, dobrote, veselja, poklona i dijeljenja.
Tako pričanjem priče o postojanju Djedice, roditelji djecu potiču na ljubaznost, suradnju, poželjna ponašanja, dijeljenje i empatiju. Mnoga djeca u pismo s popisom vlastitih želja uvrste i želje za nekog člana obitelji ili svog prijatelja, kao i osobe koje su bolesne i siromašne. S te strane, priča utječe na razvoj nesebičnog ponašanja i kognitivnih sposobnosti te na uočavanje potreba drugih, što doprinosi razvoju empatije.
Djeca vole lik Djeda Božićnjaka. U vrtićima i školama rado ga crtaju te njegov obris ocrtavaju različitim sprejevima po prozorima, vratima i sličnim površinama. Jedno istraživanje (Sechrest i Wallace, 1964), u kojem su djeca (učenici 6. razreda) crtala lik Djeda Božićnjaka – čovjeka i kuću početkom prosinca, nekoliko dana prije samog Božića te dva tjedna nakon Božića – pokazalo je kako je veličina lika Djedice bila najveća pred sam Božić. Autori su to objasnili određenim uzbuđenjem oko iščekivanja Božića koje povećava razne podražaje, što je dovelo do crtanja većih likova Djeda Božićnjaka.
Iako su odrasli ponekad u dilemi kako pristupiti priči o Djedici, ipak trebaju imati na umu kako su i oni nekada bili djeca te su im se pričale razne izmišljene priče. Priča o Djedici je zanimljiva i, kako je ranije rečeno, potiče dječju maštu i razvija neke socijalne i kognitivne sposobnosti. Ono o čemu roditelji trebaju povesti računa jest „timing“ stavljanja poklona ispod božićne jelke da ih djeca ne vide. S vremenom, kako djeca budu sazrijevala, razina njihovog uzročnog zaključivanja će se povećavati, dok će vjerovanje u priču o Djedici slabjeti (Prentice, Schmechel i Manosevitz, 1979).
Obično do svoje sedme godine dijete vjeruje da postoji Djed Božićnjak. Zanimljivo je da većina djece nije ljuta na svoje roditelje kada spozna kako je priča izmišljena, dok roditeljima taj trenutak teže pada (Anderson i Prentice, 1994). Roditelji se trebaju suočiti s činjenicom da su im na neki način „lagali“. No, na to ne treba gledati kao na čin „laganja“, već kao na trenutke druženja, zajedništva, radosti i uživanja koje su provodili sa svojom djecom gledajući svijet „dječjim očima“. Inače djeca u društvu druge djece pričaju o tome postoji li ili ne postoji zagonetni Djedica. Jedni druge uvjeravaju što je istina, a što ne, ovisno o vlastitom stajalištu. S vremenom, kako djeca odrastaju svojim roditeljima govore što bi htjeli od Djeda Božićnjaka, iako znaju da roditelji stoje iza toga.
Vjerovanje u priču o Djedu Božićnjaku postalo je fenomen među djecom, no i odrasli se vole veseliti sa svojim mališanima i odletjeti u svijet mašte. Možda zato većina ljudi voli Božić, jer uz Djedicu, tu je pregršt božićnih simbola i dobrog raspoloženja.
Na kraju, dajte si oduška uploviti u svijet mašte, barem u ovo božićno vrijeme, jer kako veliki Einstein kaže „Mašta je važnija od znanja“!
Tekst je prenesen sa stranice Istrazime.com, autorice Marije Novoselić
