Što je grafomotorika?
Pisanje nije samo oblik komuniciranja, to je vještina oblikovanja slova, prenošenja ideja i misli. Pod grafomotorikom smatra se sposobnost držanja olovke i pisanja. Također, to je aktivnost kojom osoba usmjerava pažnju i poglede na pokrete šake i prstiju kako bi se pismeno izrazila.
Kada se govori o motoričkim vještinama, potrebno je razlikovati krupnu i finu motoriku. Krupna motorika sposobnost je izvođenja pokreta ruku, nogu ili tijela s određenom kontrolom, a aktivnosti koje ju potiču su igre na otvorenom (igre s loptom, skakanje, plivanje, trčanje i plesanje). Za razliku od krupne, fina motorika sposobnost je izvođenja preciznih sitnih pokreta rukom, uz zadržavanje dobre koordinacije između prstiju i oka.
Fina motorika razvija se od najranije dobi – trenutka kada dijete počne koristiti žlicu pa do uzimanju olovke i kontroliranja pisanja. Točnije, razvoj grafomotorike započinje već od 18 mjeseci i traje do polaska u školu. Da bi dijete moglo uspješno pisati, bitno je da ima dobro razvijenu finu motoriku mišića šake i prstiju. Budući da je fina motorika značajna za pisanje, potrebno ju je razvijati u predškolskoj dobi. Stručnjaci ističu važnost grafomotorike za razvoj dodatnih sinapsi u mozgu, a samim tim i za razvoj djetetovih potencijala (Rajović, 2010).
Zašto je rukopis važan?
Većina škola još uvijek njeguje tradicionalan način pisanja rukom. Tako se i u hrvatskom obrazovnom sustavu njeguje pisanje tiskanih i pisanih slova. No, danas se u školama općenito manje piše jer se koriste razna pomagala, nove metode i nije potrebno sve zapisivati. Nekada se cijenila urednost i pisanje krasopisom.
Danas je rukopis „sporedna stvar“ jer učenici ne obraćaju pažnju na urednost i točnost, već im je bitno što prije zapisati te se koriste i kraticama. Većina učenika ima nezgrapan rukopis pa ga ni sama ne uspijeva pročitati. Često im se događa da zaborave kako se pišu određena pisana slova. Vole pisati tiskana slova opravdavajući se da im je tako lakše i brže. U SAD-u, prema aktualnom Nacionalnom nastavnom planu, učenje pisanih slova ne spada u preporučene korisne vještine. Većina tamošnjih roditelja smatra kako je pisanje gubitak vremena. Postavlja se pitanje izumire li rukopisanje – vještina koja se uči od rane dobi, jedna od onih kojom se „započinje“ obrazovanje.
Nadalje, učenici se srame svoga rukopisa, što je posljedica nedovoljnog razvoja grafomotorike u najranijoj dobi, pisanja na računalima. Ne zaostaje ni problem s pravopisom, jer učenici premalo čitaju, što se odražava na usvajanje pravopisa.
Rezultati britanskog istraživanja (Clark i Dugdale, 2009) pokazali su kako 49% mladih smatra da je pisanje dosadno, a 12% mladih smatra da pisanje rukom nije važna vještina. Ono što je zanimljivo jest da 38% dječaka ne voli pisati, smatraju da je pisanje dosadno te da im računala pomažu u pisanju. Djevojčice smatraju da bolje pišu u odnosu na dječake. Ohrabrujuće je da većina mladih piše svaki dan, 15% mladih rijetko piše, dok 6% mladih uopće ne piše izvan škole.
Rezultati istraživanja Berninger (2012) pokazali su da je pisanje rukom važno za mozak, što ide u prilog ranijoj Rajovićovoj (2010) konstataciji da je grafomotorika važna za razvoj dodatnih sinapsi u mozgu te za razvoj djetetovih potencijala. Pisanje rukom drugačije je od pisanja na tipkovnici, jer pisanje rukom zahtijeva oblikovanje slova, a ne samu selekciju slova kao kod odabira na tipkovnici. Pokreti rukom aktiviraju regije u mozgu koje su zadužene za razmišljanje, pamćenje i produkciju jezika, odnosno regiju koja je zadužena za pohranjivanje i zadržavanje informacija.
Pišući, učenici trebaju usmjeriti pažnju na to što pišu, pamtiti sadržaj koji zapisuju ili aktivno slušati, trebaju pratiti i voditi računa o prostornoj organizaciji u bilježnici te koordinirati pokrete ruke i oka. Nadalje, uz oblikovanje slova, pisanje je vještina fine motorike. Djeca u osnovnoj školi koja pišu rukom pišu više i brže, imaju više ideja tijekom pisanja. Pokazalo se da su određene regije mozga aktivnije kod djece koja sastavke pišu rukom, u odnosu na djecu koja pišu na računalu.
U drugom istraživanju u kojem su se djeci pokazivala slova prije i nakon određenih instrukcija pisanja, fMRI (postupak koji daje prikaz povećanog dotoka kisika u krvi u aktivna područja mozga te omogućuje detekciju aktivnih područja u mozgu tijekom obavljanja različitih zadataka za vrijeme snimanja) je pokazala veću aktivnost mozga kod djece koja inače piše rukom (Berninger, 2012). Budući da je rukopis važan, treba ga njegovati u školama, ali i izvan škole. Posebno je to važno za djecu koja tek ovladaju držanjem olovke i pisanjem – koordinaciju pokreta ruku i očiju. Nedovoljna rana stimulacija dovodi do problema već u dobi od 9 godina.
Rana stimulacija je najvažnija
Budući da je rana stimulacija važna, Ranko Rajović razvio je program učenja poznat kao NTC sustav učenja (NTC skraćenica od „Nikola Tesla Centar“ – Odbor za darovite). Rajović (2012) smatra kako zbog nedovoljne rane stimulacije intelektualnih sposobnosti i razvoja grafomotorike danas sve češće djeca imaju razvojne probleme za koje nema pomoći kad se otkriju – prvenstveno disleksija, disgrafija, poremećaj govora i koncentracija. I Hrvatska udruga za disleksiju ima programe koji uključuju različite aktivnosti za pomoć osobama s disleksijom i disgrafijom, a većina se bazira na aktivnosti pokreta (http://www.hud.hr/w-tekstovi/w-projekti.html).
Spretnost u kretanju omogućava razvoj svih sposobnosti, posebno učenja, ali i pamćenja, zaključivanja, pažnje, orijentacije u prostoru i vremenu, asocijativnog mišljenja, sposobnosti rješavanja problema. Puno je lakše, umjesto liječiti ih, na vrijeme pravilnim aktivnostima spriječiti nastanak tih poremećaja. Budući da je rana stimulacija važna za razvoj mišljenja te poticanje intelektualnih sposobnosti kod djece od najranije dobi, navodi određene vježbe i igre za stimuliranje razvoja grafomotoričkih sposobnosti. Aktivnosti poput hvatanja određenih predmeta, držanja i ispuštanja igračaka, oblačenja i svlačenja odjeće i obuće, držanja žlice i samostalnog hranjenja samo su neke aktivnosti koje doprinose razvoju grafomotorike. Najbolje vježbe za razvijanje fleksibilnosti šake i i prstiju su:
| Držanje kocke i premještanje iz ruke u ruku | Sakupljanje sitnih predmeta |
| Povlačenje igračke na uzici | Otvaranje poklopaca na kutiji |
| Ubacivanje pločica u praznu kutiju | Crtanje |
| Listanje slikovnica | Bojanje |
| Uvlačenje vezica u cipele | Sjeckanje |
| Navijanje igračaka | Lijepljenje |
| Stavljanje šibica u kutiju | Oblačenje malih lutki |
Ovo su neke od aktivnosti koje navodi kao svakodnevne igre malog djeteta jer doprinose jačanju mišića šake, spretnosti, razvijaju koordinaciju ruka-oko, opažanje i najvažnije, koncentraciju. Dijete najviše uči kroz igru, stoga je bitno da se od najranije dobi stimulira razvoj grafomotorike kako bi polaskom u školu dijete ovladalo držanjem olovke i vještinom pisanja. Pisanje uključuje percepciju i diskriminaciju podražaja te je važna razvijenost akomodacije oka.
Iako tehnologija napreduje iz dana u dan, pisanje je odlika ljudi i vještina koju treba njegovati, prvenstveno zbog stimulacije i aktivacije moždanih struktura. Koliko god se u današnje doba ta vještina činila nepotrebnom i doživljavala kao gubljenje vremena, vrlo je važna za razvoj mozga od najranije dobi. Nedovoljnom ranom stimulacijom razvijaju se razni problemi te djeca imaju razne poteškoće, od nepravilnog držanja olovke, sporog pisanja, lošeg dešifriranja vlastitog rukopisa pa do zaboravljanja kako se piše određeno slovo.
Također, neki od mogućih uzroka lošije grafomotorike današnjih generacija jest nedovoljno igre vani, gledanje televizije, igra za računalima gdje dijete „miruje“ (sjedi/leži), kao i činjenica da takav način provođenja vremena uključuje pasivnost i fizičku neaktivnost koje oštećuju i smanjuju razvoj bioloških potencijala (Rajović, 2010). U tom je periodu najvažnije da je dijete aktivno, da je u pokretu kako bi razvijalo dodatne sinapse u mozgu. Stručni suradnici probleme uočavaju na utvrđivanju psihofizičkog stanja djece za upis u prvi razred.
Većina djece nepravilno drži olovku, teško vuče linije, brzo se umara, teško prati upute i već tada se uoče problemi s pažnjom i koncentracijom, a kasnije ne pišu zadaće jer im je pisanje teško. To su samo neke od posljedica nedovoljne stimulacije grafomotoričkih sposobnosti.
Kako škola može i treba pomoći?
Zbog brzog razvoja tehnologije i promjena metoda poučavanja, nastavnici su skloni fotokopirati različite materijale kako bi brže mogli obrađivati nastavno gradivo. Ispiti i testovi tiskani su kao radni listovi ili svaki učenik ima svoje ispitne listiće. Ono što treba pisati rukom jesu odgovori. Nekada su se učenicima diktirala pitanja pa kada bi ih zapisali, krenuli bi odgovarati na pitanja. Naravno da nastavni sat treba učiniti što zanimljivijim kako bi se učenike motiviralo na sudjelovanje, no moraju li učenici dobiti sve na gotovo?
Nastavnici kroz igru i na zanimljiv način mogu poticati učenike na pisanje. Potrebno je kroz igru osmisliti aktivnosti pisanja i izražavanja. Npr., tko prvi napiše točno, može voditi vježbe na tjelesnom i slično. Također, dobro je da učenici imaju i diktate. Dobit je dvostruka – trebaju pisati, razvijati brzinu pisanja, voditi računa o pravopisu i aktivno slušati. To je posebno značajno za učenike razredne nastave, kada je važno nastaviti razvijati grafomotoriku. Učenici polaskom u školu uče pisati tiskana i pisana slova te se očekuje da ovladaju tom vještinom.
Potrebno je poticati na svakodnevno pisanje kako bi učenici ovladali svim slovima te pisanjem kao vještinom. Korisno je da učenici svaki dan prepišu nekoliko rečenica ili strofu pjesmice. Nije bit da se učenike optereti domaćom zadaćom, već da razvijaju grafomotoriku, posebno u ranijoj dobi. Dvostruka je dobit što vježbaju pokrete šake i akomodaciju oka, a ujedno razvijaju radnu naviku – imaju nešto za zadaću, odnosno neku obavezu. Također, korisno je učenike poticati na urednost, na ispravljanje pravopisa kako bi i sami uočili što je pravilno. Važno je da se rukopis razvija.
Dolaskom u peti razred osnovne škole, učenike se manje kontrolira po pitanju rukopisa, pravopisa i urednosti. Ono što je problem jest da tek kada ovladaju vještinom pisanja, kontrola istoga smanjuje se i marginalizira. Istraživanje Berninger, Vaughan, Abbott i Abbott (1997) pokazalo je da su učenici prvog razreda koji su bili u programu prevencije poteškoća u pisanju kombinacijom različitih radnih materijala poboljšali svoju vještinu pisanja i točnost (pisali su brže, ali preciznije). Iako učenici sve češće pišu na računalima, važno je barem u školi poticati na pisanje rukom kada god je to moguće. Nekorištenjem rukopisa, mozak dobiva informacije kako je ta vještina nepotrebna.
Zaključak
Pisanje je temelj za daljnje učenje te je važno osvijestiti koliko je ta sposobnost zaista važna za aktivaciju mozga, koncentraciju i mišljenje. Određena zanimanja, poput kirurga, zahtijevaju preciznost fine motorike. Važno je poticati na ranu stimulaciju, i to kroz igru, kako bi dijete razvilo grafomotoričke sposobnosti te jednog dana ne bi bilo zakinuto u izboru zanimanja.
Tekst je izvorno objavljen na portalu Istraži me, autorica Marija Novoselić
