Prvu pjesmu, domoljubnicu Ljubav k domovini, tiskao je u Bršljanu 1892. pod pseudonimom Milivoj Seljan. Surađuje u modernističkim časopisima te podupire mlade u književnome sukobu sa starijim naraštajem. Napisao je i nekoliko crtica te više književnih prikaza koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire. Godine 1920. u zagrebačkome Teatru marioneta Velimir Deželić ml. postavio je Domjanićev igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel kao prvu međuratnu lutkarsku predstavu, u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce. Kada se govori o Domjaniću, rjeđe se spominje njegova prevoditeljska djelatnost.
Prevodio je poeziju J. W. Goethea, H. Heinea, P. Verlainea, C. Baudelairea, S. Mallarméa, kao i prozu M. Gorkoga i L. N. Tolstoja. Osobito su ga privukle provansalske pjesme francuskoga pjesnika Frédérica Mistrala koje dijele istu sudbinu kao i njegove – i jedan i drugi bili su svedeni na narječje koje je još samo u puku nastavilo živjeti. Prije Prvoga svjetskoga rata počeo je pisati vrlo cijenjene stihove na kajkavskome, narječju svojega rodnog kraja, i tomu je ostao vjeran do kraja života.
U to se doba pisanje na kajkavskome narječju smatralo stvaralačkom oporbom jer je nedostajala svijest o mogućnosti modernoga pjesničkog iskaza na tome istoimenom narječju. Prvi je u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnog izraza. Iako je počeo kao pjesnik na štokavskome književnom standardu Pjesme (1909.), Domjanić je najpoznatiji kao pjesnik kajkavskih stihova.
Trima kajkavskim zbirkama Kipci i popevke (1917.), V suncu i senci (1927.) i Po dragome kraju (1933.) postao je bard novije kajkavske poezije – klasik kajkavske riječi. Pjevao je o duhovnoj ljubavi, intimi plemićkih domova, gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana.
Mnoge su Domjanićeve pjesme uglazbljene, a među najpoznatijima su Fala i Popevke sem slagal, koje je uglazbio Vlaho Paljetak. Njegova je kajkavska poezija osuvremenila književnost i pomogla njezinoj integraciji u jedinstveni kontekst hrvatske književnosti.
Na mrežnoj stranici Zvuci prošlosti dostupni su zvučni zapisi pjesama Bele rože i Susedovo dete, a na stranici virtualne izložbe Svakodnevica 1914. u starim hrvatskim novinama dostupna je pjesma Ciklame, krvave ciklame.
Domjanićevo ime nosi i smotra dječjega kajkavskog pjesništva u Sv. Ivanu Zelini. Ova tradicionalna godišnja književno-nakladnička manifestacija održava se u Sv. Ivanu Zelini još od 1970. godine radi poticanja sustavnoga rada s pjesnički nadarenom djecom u osnovnim školama s kajkavskoga govornog područja.
U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se njegov rukopis, dok su neke od njegovih pjesama dostupne u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Dragutin Domjanić preminuo je 7. lipnja 1933. godine u Zagrebu.
Tekst je preuzet s mrežnih stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
