Bio je profesor te ravnatelj riječke gimnazije, banski povjerenik za Primorje, a završio je i pravo, iako se njime gotovo i nije bavio. Bio je sudionik i jedan od pokretača narodnoga preporoda. Uređivao je Danicu ilirsku, djelovao kao gramatičar i leksikograf, postavio temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji i prvi upozorio na vrijednost hrvatskoga naglasnog sustava za slavensku akcentologiju.
Prvo Mažuranićevo samostalno djelo bilo je Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike(1839.) u kojem je pokazao ljepotu i izražajnu mogućnost obaju jezika, a dostupno je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Mažuranićevi Temelji obrađuju sve ono što po tadašnjem mišljenju pripada gramatici, a kao način obradbe gramatičke građe uporabljen je oblik pitanja i odgovora. To jasno pokazuje kako je to Mažuranićevo djelo koncipirano, ponajprije, kao udžbenik, a ne kao gramatika, jer već postoji Babukićeva na koju se on čak i poziva.
Vrhunac je Mažuranićeve bogate jezikoslovne djelatnosti Slovnica Hèrvatska (1859.), koja je izrasla na hrvatskoj gramatičkoj tradiciji te je temeljena na književnome jeziku. To je djelo prvi najveći prikaz naglasnoga sustava u jednoj našoj gramatici.
Slovnica je od 1859. godine u samo desetak godina doživjela svoja četiri izdanja, što potvrđuje njezinu onodobnu vrijednost, znanstvenu i nastavnu, a s Veberovom je Skladnjom činila zaokruženu cjelinu gramatičkoga opisa hrvatskoga jezika. Sustavnim pristupom gramatičkomu opisu, te posebno opisom naglasnoga sustava i temeljnih načela tvorbe riječi, čemu valja posebno pribrojiti i temeljne opise glasova i glasovnih promjena, deklinaciju imenica, glagolski vid i pojedine odrednice nepromjenjivih vrsta riječi, Slovnica je preteča suvremenih gramatičkih opisa i ima posebnu gramatičku vrijednost u jezikoslovnim promišljanjima hrvatskoga jezika.
Jedan od najtežih i najodgovornijih zadataka Antuna Mažuranića bio je transliteracija glagoljskoga rukopisa Vinodolskoga zakonika, prvoga pravnog spomenika hrvatskoga naroda. U tome prijepisu opisuje vinodolsku čakavštinu te postavlja temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji.
Sredinom 1842. godine donesena je odluka o novome izdanju Gundulićeva Osmana te da se to izdanje dopuni popratnim rječnikom. Obvezu za rječnik preuzeli su Antun i njegov brat Ivan Mažuranić.
Vrsni hrvatski filolog i jezikoslovac Antun Mažuranić preminuo je 18. prosinca 1888. godine u Zagrebu.
Antun Mažuranić tijekom života stekao je mnoga priznanja, a nama je ostavio djela koja ne moraju impresionirati brojem stranica, ali privlače pozornost zbog većine ponuđenih rješenja – nastala su kao plod najbolje filološke i kulturološke tradicije kod Hrvata sredinom 19. stoljeća.
Tekst je prenesen s mrežnih stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
