Susret je organizirala knjižničarka Suzana Pracaić, kao aktivnost u Mjesecu hrvatske knjige i obilježavanju Europske godine vještina. Osim učenika, pričaonici su prisustvovali i učitelji predmetne nastave te stručni suradnici. 
Prije dvije godine, gđa Peršić pripovijedala je učenicima prvih i drugih razreda i darovala predivno iskustvo putovanja u čarobne svjetove emocija i doživljaja u kojima na kraju dobro uvijek pobjeđuje zlo.
Umijeće pripovijedanja (Art of Storytelling) je pradavna, ali temeljna životna vještina. To je oblik komunikacije koji je prisutan u ljudskoj vrsti od njezina početka. Upravo su naši pretci na taj način oko kućnih ognjišta, pričanjem priča postizali uspjeh u prenošenju tradicionalne životne mudrosti, stečenih znanja i iskustava.
Zašto smo zaboravili pripovijedati? U suvremenom pristupu učenju i poučavaju govori se o svladavanju vještina, govori se o važnosti usvajanja čitanja, pisanja, govorenja, kritičkog mišljenja, numeričkih sposobnosti, emocionalne i socijalne inteligencije… Te vještine razvijale su se postepeno razvojem znanosti i ljudskog napretka, no sve je počelo s vještinom pripovijedanja od koje se razvojem društva, znanosti i digitalne tehnologije sve više udaljavamo.
Na početku susreta, voditeljice konferanse (za B-smjenu: Tea Sinković i Kaja Presečki iz 7. c razreda te za A-smjenu: Tena Salopek i Ivona Puh iz 8. a razreda) predstavile su gošću. Svaka bajka počela je s “Bilo jednom davno, iza sedam mora, iza sedam gora, iza sedam dola…”
Umjetnica Margareta pripovijedala je dvije bajke za svaku smjenu drugačiju, a kakva bi to bila bajka bez kraljeva, prinčeva, princeza, slugu, savjetnika, tajni, zagonetki… Učenici su postali glavni akteri u bajci, ali nisu bili ‘pošteđeni’ ni odrasli. Teško je prenijeti atmosferu, no možda će fotografije na mrežnoj stranici škole, približiti doživljaj radosti i smijeha. Na koji način pripovjedačica izabire glumce je njezina tajna…
Kako to inače biva, svaka bajka završila je s “Čiča miča, gotova je priča” i s naklonom glumaca.
Vjeruju da će ovo iskustvo sudjelovanja u pričaonici učenicima ostati duboko u sjećanju, posebno onima koji su bili akteri u samoj priči. Odmaknuli su ih od njihovih dlanovnika i pokazali da postoji jedan drugačiji svijet, svijet mašte, koji razvija ne samo digitalne vještine, nego sve vještine koje čovjeka čine sretnim, kreativnim i sposobnim za život.
Umjetnica Margareta ponovo je uhvatila učenike u svoju nevidljivu mrežu čarolije, osvojila pozornost i proizvela salve smijeha kako glumaca, tako i onih koji su slušali i uživali u pripovijedanju. Tako da se slažu da „duboka ljepota pripovijedanja leži u onome nevidljivome. U energiji koja se stvara između pripovjedača i slušatelja te u kreiranju naoko nevidljivih, a toliko važnih svjetova koji nas uče mnogočemu, poput svjetlosti voštanice vode kroz labirinte naših života.“ (Živković: 2017)
