Prije više od deset godina Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je stres na radnome mjestu svjetskom epidemijom. S obzirom na globalnu krizu i sve veći porast nezaposlenosti, stres na poslu još više se povećao. Iako postoje dosjetke poput navedene, mnogi se slažu da je učiteljski posao jedan od najstresnijih. Neuravnotežena raspodjela tjedne nastave, predugi radni dani u školi, prekratak odmor i slične karakteristike učiteljskog rada prisiljavaju na svakodnevno prilagođavanje.
Učitelji dnevno provedu znatan broj sati rada u nastavi, nerijetko pred skupinom koja nije dovoljno motivirana za učenje. Oni igraju mnoge uloge u procesu podučavanja – roditelja koji podržava, voditelja koji disciplinira i postavlja zadaće, motivatora koji stimulira na učenje, izvor informacija. Osim s učenicima, učitelj komunicira sa stranama kao što su školska administracija ili roditelji učenika, pritisnut je zahtjevima iz više izvora, a uz sve se to od njega još očekuje i da osobni život ostavi po strani i ne iskazuje svoja negativna raspoloženja.
Poznate hrvatske autorice, Majda Rijavec i Dubravka Miljković, 2007. su godine provele istraživanje u kojemu su od učitelja tražile da napišu svoja pozitivna i negativna iskustva u svakodnevnom radu u školi. Najviše pozitivnih iskustava koja su učitelji naveli rezultat su neposrednog rada s učenicima. Spoznaja da učenici imaju povjerenje u učitelja, dječji pogled, osmijeh, veselje koje učenici pokazuju kad učitelj dolazi na sat ili negodovanje zbog završetka sata, neki su od izvora zadovoljstva učiteljskim poslom. Negativna su iskustva, s druge strane, najviše rezultat administrativnih zahtjeva posla i općeg stava društva prema školi. Učitelji su, primjerice, naveli da su izrazito nezadovoljni svojim poslom kad se u pitanje dovede njihova dobronamjernost, kad ih roditelji gledaju s visoka, kad im se, poput u navedenoj dosjetci, prigovara jer imaju tri mjeseca godišnjeg odmora, kad ih se „tlači“ administracijom i slično.
U istraživanju Bromleya Knivetona (1991) pokazalo se da su učitelji čije je zadovoljstvo poslom niže bili oni koji su poučavali razrede s većim brojem učenika, stavljali veći naglasak na korištenje novih tehnologija i nastavnih sredstava u usporedbi s onima čije je zadovoljstvo poslom bilo više. Oni su također imali neostvarena očekivanja, priželjkivali veću uključenost učenika i osjećali da bi njihov utjecaj na učenike trebao biti veći. Neki učitelji koji su imali više razine zadovoljstva poslom iskazivali su frustraciju zbog osjećaja nedovoljne plaćenosti i prevelikih ograničenja od strane nadređenih.
Istraživanja koja se bave glavnim dimenzijama učiteljskog stresa najčešće ukazuju na međusobno slične izvore stresa. Neki od njih fizičke su naravi (npr. prevelik broj djece u razredu ili loša opremljenost škole), dok su drugi više psihološke naravi (npr. loši odnosi u školi, zahtjevni roditelji).
Chris Kyriacou navodi sljedeće izvore stresa: poučavanje nemotiviranih učenika, održavanje discipline u razredu, vremenski pritisak i preopterećenost administrativnim poslovima, suočavanje s promjenama, izloženost stalnoj procjeni od strane drugih, odnosi s kolegama, samopoštovanje i status, administracija i upravljanje, konflikti uloga, te loši radni uvjeti.
Koliko će navedeni izvori doista biti stresni, ovisi i o karakteristikama samog učitelja – radnom iskustvu, razini kompetentnosti i samopoštovanja, karakteristikama ličnosti ili pak strahu od negativne evaluacije.
Posljedice stresa
Stres učitelja može imati višestruke negativne posljedice. Najučestaliji simptomi dugotrajnog stresa na radnome mjestu su anksioznost, depresivnost, frustriranost, neprijateljsko ponašanje prema učenicima i kolegama, emocionalna iscrpljenost i prekomjerna napetost. Oni najčešće rezultiraju smanjenjem samopoštovanja i porastom nezadovoljstva poslom, što konačno može rezultirati i napuštanjem profesije. U Hrvatskoj, zbog aktualne gospodarske situacija, trend napuštanja profesije nije toliko uobičajen kao u visoko razvijenim zemljama. Iz tog je razloga potreban dodatan oprez i trud u suočavanju sa stresom jer oni učitelji koji unatoč nezadovoljstvu ostanu u struci, često posao ne obavljaju kvalitetno budući da se nedovoljno pripremaju za nastavu i nemaju dovoljno razumijevanja za učenike.
Stres, osim na učiteljevo profesionalno postignuće i njegov psihosocijalni status, može negativno utjecati i na školu kao organizaciju, ali i na psihosocijalni status obitelji učitelja. Kako bi se te posljedice spriječile, važno je prepoznati izvore stresa i razviti strategije suočavanja s njime.
Suočavanje s izvorima stresa
Na neke od navedenih izvora stresa učitelj ne može utjecati uopće, na neke može donekle, dok su neke uvelike pod njegovom kontrolom. Rijavec i Miljković (2010) su sažele nekoliko općih savjeta kako se nositi sa stresom učiteljskog posla, koje je detaljnije opisao Kyriacou u knjizi „Temeljna nastavna umijeća“.
Učiteljima se, dakle, savjetuje da uoče i počnu rješavati probleme što prije, te da razviju umijeća i postupke koji će im pomoći u obavezama koje imaju, posebice organizacijska umijeća i ona za raspoređivanje vremena. Također im se savjetuje da razmisle jesu li sami odgovorni za neke izvore stresa – primjerice, nepotrebne sukobe s učenicima ili kolegama ili prihvaćanje teških obaveza. Osim toga, dobro je da učitelji o svemu razmisle unutar konteksta i pokušaju oblikovati realistična očekivanja o svojim i tuđim mogućnostima. Na osobnoj razini, učiteljima se savjetuje da popričaju s drugima o svojim brigama i problemima. Istraživanja pokazuju da akcije poput traženja potpore od suradnika pozitivno djeluju na ublažavanje stresa. Osim toga, poželjno je održati ravnotežu između posla i osobnog života – zdrav i radostan život izvan škole pozitivno će utjecati na samosvijest i unutarnju snagu za rješavanje problema unutar škole.
U tekstu „Ostvarivanje discipline u razredu“, kao mogući uzroci nediscipline navedene su biološke osobine učenika i/ili njegovi emocionalni problemi. Te su dvije vrste uzroka izvan kontrole učitelja i oni ih ne mogu samostalno riješiti. Učitelji bi trebali spoznati da nisu odgovorni baš za sve i pomiriti se s time da će neki učenici jednostavno imati više disciplinskih problema od drugih, te zahtijevati više truda, vremena i energije. To nije lako učiniti jer disciplinski problemi i loše razredno ozračje emocionalno iscrpljuju učitelja i dovode do negativnih stavova prema učenicima i poslu. Dakako, prihvaćanje činjenice da postoje „teži“ učenici ne daje učiteljima pravo da odustanu od rada s njima, već samo implicira da učitelji ne moraju biti svemogući – njihova je odgovornost da učine najbolje što mogu, surađuju s roditeljima i savjetuju se sa stručnjacima (psihologom, pedagogom, defektologom, liječnikom).
Treba napomenuti i da ono što na prvi pogled izgleda kao nedisciplinirano ponašanje to ne mora biti. Primjerice, učenik koji ne prati nastavu ne mora biti motiviran željom da bude bezobrazan prema učitelju. Uzrok njegove nepažnje mogu biti osobni problemi koji ga u danom trenutku muče, fizička bol koju osjeća ili jednostavno umor. Prije nego učitelj ponašanje učenika shvati osobno i naljuti se, bilo bi dobro provjeriti o čemu se radi. Čak i ako učenik doista želi biti bezobrazan, velika je vjerojatnost da to čini jer ne zna na konstruktivan način izraziti svoju ljutnju i ima nisku razinu samopoštovanja, a ne jer želi nauditi učitelju.
Iako se neki disciplinski problemi, problemi s papirologijom, zahtjevnim roditeljima ili neka druga vrsta problema ne mogu izbjeći, njihov se stresan utjecaj može smanjiti. Promjena perspektive prema tim problemima jedan je od načina suočavanja s njima. U čovjekovoj je prirodi da se na dobre stvari u životu brzo privikne, a da mu loše sve više i više smetaju. Isto tako, negativni događaji imaju jači i dugotrajniji utjecaj od pozitivnih. Promjena perspektive podrazumijeva namjerno prisjećanje, primjerice, pozitivnih strana učiteljskog posla. Rijavec i Miljković (2010) predlažu aktivnost u kojoj se na list papira napiše 10 razloga zbog kojih je dobro biti učitelj ne bi li taj popis služio kao podsjetnik u trenucima stresa izazvanim poslom. Također, korisno je namjerno se prisjetiti pozitivnih događaja. Primjerice, podsjetiti se na kraju dana na tri dobre stvari koje su se taj dan dogodile. Svrha te aktivnosti je olakšati nošenje s posljedicama stresnih događaja i povećati životno zadovoljstvo.
Suvremeni pristupi proučavanju stresa na poslu ističu da su intervencije usmjerene na osvješćivanje predanosti poslu učinkovitije od intervencija koje ublažavaju stres. Ključni čimbenik predanosti poslu je zadovoljstvo poslom – veće zadovoljstvo više motivira učitelja za rad i podiže njegov osobni angažman unutar škole, dok niže zadovoljstvo poslom onemogućava potpunu posvećenost radu, odnosno rezultira smanjenom kvalitetom rada učitelja, neodgovarajućom komunikacijom s učenicima i narušenom razrednom klimom.
Kako škola može pomoći?
Škola kao organizacija također može pomoći učiteljima u nošenju sa stresom. Ona bi se trebala postepeno i iznutra transformirati tako da učitelji imaju mogućnost utjecaja na školski život. Osjećaj mogućnosti utjecaja na tijek školske situacije, osjećaj autonomije i kompetencije umjesto osjećaja bespomoćnosti, vodi psihološkom zdravlju osobe i njezinom razvoju.
Škola može pomoći ublažavanju stresa i tako da njezina uprava radi na ostvarivanju dobre suradnje i pružanju potpore učiteljima pri rješavanju poteškoća. Otvorenost za suradnju, transparentnost u davanju povratnih informacija i podupiranje učitelja u radu povezano je s većim osjećajem pripadnosti školi i doživljavanjem manjih razina stresa u učitelja.
Dobrobit učitelja u interesu je njegove škole jer prevencija pojave bolesti uzrokovane stresom smanjuje broj bolovanja i plaćenih zamjena. Kako je za učiteljski posao važan i emocionalni odnos s djecom, stres učitelja može smanjiti kvalitetu rada, a prevencija negativnih posljedica stresa prevenirati potencijalno nekvalitetan i nestručan rad.
Zašto je (svima) važno djelovati?
Zaključno se može reći da bi psihološka dobrobit učitelja trebala biti važna ne samo njima samima, već i roditeljima čiju djecu oni odgajaju i obrazuju, školama čiji su oni zaposlenici, pa i društvu općenito. Učiteljski je posao važan za svako društvo, te je bitno da se obavlja na kvalitetan i stručan način. Stoga je dobro prepoznati vrijednost tog poziva i omogućiti osobama koje ga obavljaju uspješnije nošenje s njegovim izazovima – učenici radom na disciplini i suradnji tijekom nastave, roditelji uvažavanjem učitelja i njihova rada, stručni suradnici edukacijom i konzultativnim radom s učiteljima, ravnatelji pružanjem potpore u radu, i slično.
Izvor: Maja Galić / www.istrazime.com
