Zbog navale adrenalina, čija je funkcija priprema našeg organizma da se nosi sa stresnom situacijom u kojoj je nalazimo (tzv. mehanizam borbe ili bijega), anksioznost ima svoje (blaže ili jače izražene) tjelesne manifestacije u vidu ubrzanog disanja i rada srca, napetih mišića, znojenja dlanova, neugode u želucu, drhtanja ruku ili nogu. Nakon što, nekoliko sekundi kasnije, naš racionalni dio mozga procesira situaciju i procijeni da ugroza koju smo doživjeli nije stvarna ili da znamo kako se nositi s njom, taj tjelesni mehanizam anksioznosti se „deaktivira“ i naš organizam se uspijeva opustiti.
Svatko se, s vremena na vrijeme, osjeća anksiozno (tjeskobno). Anksioznost je moguće opisati kao osjećaj nelagode, nervoze, zabrinutosti i strepnje u vezi nečeg što će se dogoditi ili što bi se moglo dogoditi. Po tome se tjeskoba ponešto razlikuje od same emocije straha. Naime, strah je emocija koju osjećamo kad smo suočeni sa stvarnim izvorom ugroze (npr. bojim se pauka), dok je tjeskoba nešto što osjećamo kao očekivanu (anticipiranu) opasnost ili ugrozu (npr. brinem kako ću položiti neki ispit).
Ovisno o osobi ili situaciji, osjećaji tjeskobe mogu varirati između blažih (u vidu osjećaja nelagode i nervoze) i intenzivnih (u vidu ustrašenosti, bojazni ili panike), i uvijek su popraćeni fizičkim senzacijama (npr. lupanjem srca ili nervozom u želucu). Zabrinutost, osjećaji napetosti i psihološkog stresa, nelagoda koju osjećamo kad govorimo pred drugim ljudima, sramežljivost koju osjećamo kad upoznajemo nove, nepoznate ljude… sve su to oblici naše anksioznosti.
Normalno je da će nove, nepoznate ili zahtjevne situacije u nama potaknuti osjećaje anksioznosti ili nervoze. Situacije poput važnog ispita, upoznavanja nekog tko nam se sviđa ili velike prezentacije pred cijelim razredom mogu u nama potaknuti pojavu tjeskobe. Iako te situacije najčešće ne ugrožavaju našu sigurnost, svejedno nas mogu potaknuti da se osjećamo „ugroženi“ zbog mogućeg osjećaja srama ili gubitka osjećaja ponosa, zabrinutosti da ćemo u nečemu pogriješiti, hoćemo li ili nećemo biti prihvaćeni i hoćemo li se uspjeti uklopiti u novoj situaciji i sl.
Zato što nas anksioznost čini fokusiranima, opreznima i spremnima da se suočimo s potencijalnim problemima, malena (ali vrijedna!) doza anksioznosti nam itekako može pomoći da damo najviše od sebe u situacijama koje od nas zahtijevaju neku aktivnost ili izvođenje neke radnje ili zadatka. Isto tako, ukoliko je u toj situaciji naša anksioznost previše izražena, u velikoj mjeri će nas ometati u tome da pružimo svoj maksimum. Sjetimo se samo kako nas osjećaj treme može „blokirati“ u npr. pisanju nekog važnog ispita ili odgovaranju nekog gradiva pred cijelim razredom. Previše tjeskobe dovodi do toga da se osjećamo preplavljeno, „zablokirano“, gotovo pa nesposobno da u toj situaciji učinimo što što trebamo ili što od sebe očekujemo.
OK, a kako se nositi s tjeskobom?
S obzirom da smo zaključili kako je tjeskoba u potpunosti normalna, svakodnevna i neizbježna ljudska reakcija, naučiti različite načine na koje se s njom možemo lakše nositi važna je životna vještina, izrazito potrebna za naš psihološki rast i razvoj. Jedna od najvažnijih stvari koja će nam omogućiti razvoj te vještine svakako je razgovor s drugima.
Razgovaramo li otvoreno s našim osobama od povjerenja o onome što nas brine ili čini tjeskobnima, dobivamo mogućnost naučiti prepoznati i razumjeti naše misli i osjećaje, što je osnovni preduvjet za daljnje učenje kako da se s njima lakše nosimo. Kroz razgovor također dijelimo taj emocionalni teret i time dobivamo povratnu poruku kako u tome nismo usamljeni, uz osjećaje sigurnosti i podrške. Razgovor, pogotovo s bliskim i starijim osobama, može nam potvrditi da je ono što osjećamo u potpunosti normalno i očekivano, da se velika većina naših vršnjaka često osjeća tjeskobno i zabrinuto, da te emocije često znaju biti vrlo intenzivne i nepredvidive, te da sve emocije (pozitivne ili negativne) „dođu i prođu“, što nam svakako može pomoći da lakše razumijemo i „proguramo“ kroz intenzivna emocionalna razdoblja.
Što nam još može pomoći u učenju nošenja s tjeskobom?
- Priznati samima sebi da nas nešto brine, čini tjeskobnima ili plaši, bez da te osjećaje pokušavamo ignorirati ili „staviti po strani“
- Poticati se da činimo stvari koje nas čine tjeskobnima (pritom paziti da ipak u velikoj mjeri ne prijeđemo svoje granice onoga što nam stvara veliku neugodu)
- Postavljati samima sebi malene ciljeve i korake u smjeru postepenog ovladavanja nečim što nas čini tjeskobnima
- Biti blagi i empatični prema sebi ako ipak odlučimo izbjeći neku situaciju koja nas čini (vrlo) tjeskobnima. Važno je da vjerujemo sami u sebe, da kažemo samima sebi da ćemo, korak po korak, u budućnosti uspjeti lakše se nositi sa svojom tjeskobom, te da sami sebe pohvalimo čak i za najmanje korake koje smo poduzeli u smjeru lakšeg nošenja s tjeskobom
- Obavezno odvojiti vrijeme u svojoj svakodnevici za bavljenje stvarima u kojima uživamo, koje nas opuštaju, i koje nam pružaju osjećaj sigurnosti i samopouzdanja (druženje s prijateljima, šetnje, sport, slušanje glazbe, čitanje, gledanje filmova i serija, igranje društvenih ili računalnih igara, kreativni projekti, hobiji, interesi itd.).
- I naravno, pokušati živjeti na zdraviji način, uz redovitu fizičku aktivnost, uredno spavanje, uravnoteženu prehranu… jer briga za sebe kreće od zdravijih svakodnevnih navika.
Međutim, što kad naša anksioznost postane tolika da se s njom ne uspijevamo sami nositi i tolika da u značajnoj mjeri utječe na naše odnose s drugim ljudima, na naše izvršavanje školskih obaveza i sudjelovanje u izvanškolskim aktivnostima? Znamo da je određena razina anksioznosti normalna, ponekad čak i poticajna, međutim što kad postane problem? Što ako postane preintezivna, ili se pojavljuje prečesto, ili je pretjerana u odnosu na situaciju u kojoj se nalazimo?
Glavna razlika između „normalne“ i „problematične“ anksioznosti leži u njenom izvoru i intenzitetu emocionalnog iskustva. „Normalna“ anksioznost je povremena i njeno pojavljivanje je jasno vezano uz određene događaje ili situacije (npr. anksioznost koju osjećamo prije nekog ispita ili u nekoj nepoznatoj situaciji), te uglavnom u potpunosti nestane kad taj događaj ili situacija završe. S druge strane, „problematična“ (ili patološka) anksioznost je dugotrajna (čak i kronična, što znači da je osjećamo većinu vremena, neovisno o situaciji u kojoj se nalazimo) i u značajnoj mjeri utječe na naše svakodnevno funkcioniranje.
Takav oblik anksioznosti uključuje pretjeranu razinu tjeskobe, zabrinutosti, straha i nervoze, zauzima većinu naših misli, čini da se osjećamo napeto, dekoncentrirano i preplavljeno čak i najmanjim stvarima, stalno na oprezu, da loše spavamo, izgubimo apetit, te dovodi do toga da u velikoj mjeri počnemo izbjegavati situacije koje nas čine tjeskobnima (tzv. izbjegavajuće ponašanje).
Ako se osjećate na gore opisane načine, ako smatrate da je vaša anksioznost takva da vam uzrokuje veliku psihološku patnju i da značajno utječe na vaše svakodnevno funkcioniranje, vrijeme je da, uz podršku roditelja ili nekih drugih osoba od povjerenja, potražite stručnu pomoć u nošenju s neugodnim intenzivnim osjećajima i doživljajima.
Stručna pomoć (npr. psihologa u vašoj školi ili u najbližem centru za mlade) može vam biti velika podrška u nošenju s preplavljujućom tjeskobom, može vam pomoći da se počnete osjećati smirenije i opuštenije, te ćete moći prepoznati moguće rizike od razvoja tzv. anksioznog poremećaja, zbog čega je pomoć potrebno potražiti čim je moguće prije.
Drž’te se! :)
Korisne poveznice
- Savjetovalište za promicanje mentalnog zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo
- Centar za zdravlje mladih
- Psihološka pomoć (sa svim dostupnim telefonskim brojevima za psihološku pomoć)
- Psihološki centar TESA
