Sve donedavno odlazak u kazalište značio je sjedenje u zamračenom gledalištu i gledanje predstave na „pozornici“ koja je zapravo bila nešto slično sobi kojoj je uklonjen jedan zid. Amaterske su predstave nalikovale jedna drugoj, iako su se mogle postavljati u crkvama i javnim dvoranama, a ne samo u posebno izgrađenim kazalištima.
Već su pedesetih godina, međutim, kino i televizija počeli potiskivati kazalište i pretvarati ga u sporednu umjetnost, pa su se kazališta punila samo za vrijeme sezone božićnih pantomima ili sličnih revijalnih prikaza.
Podrijetlo kazališta na otvorenom
Predodžbe o tome kakvo bi kazalište trebalo biti nisu uvijek bile tako uskogrudne. Tako su primjerice srednjovjekovne drame četo bile djelo čitave zajednice, a izvodile su se na improviziranoj pozornici pod vedrim nebom. Rijetki je ostatak te tradicije slavna predstava Pasije u Oberammergau, koju svakih deset godina priređuju stanovnici tog bavarskog sela. U 16. stoljeću po talijanskim su gradovima ulične predstave izvodile profesionalne trupe, najčešće glumci Commedie dell’arte. Njihovi su maskirani likovi i improvizirani dijalozi izvršili utjecaj koji se proširio na čitavu Europu.
Narednih je stoljeća kazalište postalo formalnije i manje popularno, ali je nasreću stara tradicija ipak preživjela, tako da je i danas susrećemo u kazalištima lutaka, cirkusima i uličnim predstavama. Međutim, koncem pedesetih prilike su se počele mijenjati.
U Britaniji se to najprije odrazilo u Edinburghu, gdje je trotjedni festival, posvećen svim umjetnostima, počeo privlačiti posjetitelje iz cijelog svijeta. S vremenom je postao tako omiljen da je privukao velik broj razmjerno nepoznatih glumaca i kazališnih družina. Oni su svoje predstave izvodili po crkvama, školskim dvoranama za tjelovježbu, lokalima i klubovima, ali i glumili pod vedrim nebom u gradskoj okolici. Budući da nije pripadala festivalu u užem smislu, ta je živopisna umjetnička mješavina glazbe i kabarea dobila ime The Fringe (margina). Postupno je postala sastavnim dijelom festivala kao i službeni program. Iako je kvaliteta njezinih izvedbi neujednačena, nudi veću raznovrsnost kazališnih događanja.
Nakon Fringea
Zahvaljujući tome, „kazalište na margini“ ne samo da je nastavilo rasti zajedno sa sve većim brojem festivala, nego je počelo privlačiti gledatelje i izvan festivalskog razdoblja. To se najprije može reći za London, gdje su amaterskim kazalištima bila prepuštena napuštena skladišta i druge prazne zgrade. Nekoliko poduzetnih vlasnika lokala sklonih kazalištu počelo je pod svojim krovom davati predstave u pauzi za ručak, a ponegdje i navečer.
U većim i manjim gradovima svijeta otvoreni su umjetnički centri koji su eksperimentalnim trupama otvorili još veće mogućnosti. One su mogle nastupati i u „kazališnim studijima“, to jest dvoranama za komorne izvedbe, odvojene od glavnog gledališta, koje su se tada počele graditi. Taj je uspon malih kazališnih trupa naveo i Amerikanca Jima Haynesa da u Edinburghu, u zgradi nekadašnje javne kuće, osnuje Traverse Theatre, te je doveo i do osnivanja klubova poput Establishmenta i Comedy Store u Londonu, gdje su Monty Python, kao i mnogi danas priznati glumci, prvi put zablistali na pozornici.
Sve je to dovelo do nastanka zapanjujućeg spektra grupa, trupa i kazališnih družina. Neke su družine bile politički angažirane, gotovo isključivo lijevo, pa bi se bavile aktualnim i lokalnim temama, koje bi uopćavale i provokativno dramatizirane u stilu poznatom po nazivu agit-prop. Među njima su najpoznatije 7:48, Foco Novo i Belt & Braces.
Sedamdesetih su se godina na sceni kazališta na margini pojavile mnoge nove angažirane družine, posvećene određenim društvenim temama, primjerice feminizmu, životu crnaca i homoseksualaca.
Političke i socijalne ideje potaknule su trupe da potraže novu publiku, ljude koji inače ne idu u kazalište, te da ih pokušaju nagovoriti da predstave ne samo gledaju, već da u njima i sudjeluju.
Takva su događanja postala poznata pod imenom suvremenog pučkog kazališta, a odigravala su se na ulici, po školama, parkovima i igralištima. Aktivnim uključivanjem gledatelja, pučko se kazalište trudilo istaknuti zabavu i šarenilo koje prate kazališne izvedbe. Pionir je takvog kazališta u Britaniji bio Ed Berman, inače Amerikanac.
Godine 1968. osnovao je družinu Professor Doggs’s Troupe, koja je krenula u svijet upadljivim Fun Art Bussom (autobusom veselih umjetnosti) – što je zapravo asocijacija na „fine arts“ tj. (lijepa) umjetnost. Družina bi uključila sve družine na nekom području u svoje maštovite projekte i kazališne zamisli kakve su u međuvremenu već postale prilično uobičajene.
Professor Dogg’s Troupe bila je samo dio većeg projekta – tzv. Interaction – sa središtem u sjevernom Londonu i s ciljem da u svoj rad uključi čitavu zajednicu, od najmanje djece do staraca.
Masovno sudjelovanje
Uslijedio je neobično uspješan pothvat. Riječ je o tzv. Colwayskoj kazališnoj zakladi koja je djelovala u Dorsetu pod vodstvom Ann Jellicoe. Predstave su okupljale stotine lokalnih stanovnika i davale im priliku da sudjeluju u kazališnom istraživanju lokalne povijesti. U takvim predstavama najomiljeniji su dijelovi ceremonijali i procesije, a najspektakularnije su bile u organizaciji Welfare State Internationala. Ta je trupa radila u velebnom mjerilu, često s fantastičnim lutkama i pomno izrađenim skulpturama koje su na kraju dana morale odletjeti u zrak u veličanstvenoj paradi pirotehnike.
Alternativno kazalište
Razne vrste kazališta koje danas djeluju izvan matične struje uglavnom su poznate pod imenom alternativnog kazališta. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća alternativno je kazalište sve više jačalo. „Kolebljive šezdesete“ zagovarale su raskid s tradicijom i poticale eksperimentiranje u doba kad su države bile spremne poticati kulturu dotiranjem perspektivnih trupa.
Osamdesetih su se godina, međutim, prilike promijenile zbog prevladavanja hladnijih i konzervativnijih nazora. Zbog političkih promjena rasla je sklonost financiranju tradicionalnog kazališta pa su za alternativne družine presušili fondovi.
Nema sumnje da je alternativno kazalište utjecalo na ukus publike te da će se i dalje održati kao važna komponenta koja obogaćuje širi svijet kazališta. Danas je najpoznatija alternativna scena smještena u Berlinu.
Članak je izvorno objavljen u 47. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
