Uloga elementarne igre u Tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi

Jednostavne elementarne igre prepune različitih prirodnih ili naučenih pokreta razvijaju fizičke osobine jakosti, snage, koordinacije, ravnoteže i preciznosti. U ovom radu istaknuta je važnost  igre u socijalnom, emocionalnom, fizičkom i intelektualnom razvoju djeteta. Igrajući se dijete komunicira s okolinom, izražavajući svoje osjećaje. Prema (Grgec-Petroci, 2010) navedene su i objašnjene četiri kategorije dječjih igara: funkcionalne, konstruktivne, simboličke i igre sa pravilima. Istaknuta je važnost pravilnog odabira igara u skladu s karakteristikama rasta i razvoja te osobinama i sposobnostima učenika kako bi se zadovoljila obilježja dječjeg organizma koja imaju značajnu ulogu u razvoju i odrastanju.

Jednostavna definicija dječje igre ne postoji. Specifična je multifunkcionalna i motivirajuća aktivnost koja rezultira djetetovim aktivnim sudjelovanjem. Igru se može definirati kao aktivnost koja ima svoj vlastiti izvor motivacije, odnosno kao proces kod kojeg je iznimno važan sam ishod u kojem su postavljeni ciljevi (Slunjski-Ljubetić, 2014) Također, igra se može definirati kao slobodno izabrana psihofizička djelatnost čiji sadržaji i forme kretanja omogućavaju samoizražavanje djeteta i pružaju mu zadovoljstvo (Kosinac, 1999). Većinu vremena dijete provodi upravo u igri. Dijete se igra da bi zadovoljilo svoju potrebu za aktivnošću, a na taj način razvija i unapređuje svoje sposobnosti. Igra je veoma bitna za dječji socijalni, emocionalni, fizički i intelektualni razvoj (Lazar, 2007).

U igri jačaju pozitivnu sliku o sebi, razvijaju svoje samopouzdanje. Tokom igre prolaze kroz niz situacija: uvažavanje suigrača, odnos prema suigraču ili protivniku, suradnja sa suigračima i poštivanja pravila. Tokom igre učitelj ima priliku uočavanja negativnih obrazaca ponašanja svojih učenika te ih usmjeriti u pozitivnom smjeru. Igra pridonosi poboljšanju opće razine zdravlja podizanjem funkcionalnih sposobnosti (kapaciteta). Igra je spontana i slobodna aktivnost koja dolazi iz unutarnje potrebe djeteta te je realnost u igri preoblikovana u skladu s dječjim doživljajem. Dijete nije toliko usmjereno na rezultat, koliko na sam proces igre, jer ona se izvodi radi sebe same, ima vlastite izvore motivacije (Ivon, 2010). Dijete često koristi igru za komuniciranje sa okolinom te kroz nju izražava radost, tugu, strahove, na taj način daje odrasloj osobi uvid u svoj svijet. Igra, rad i učenje u djetinjstvu se neprestano isprepliću.

Zbog velike raznolikosti dječjih igara, koje se međusobno preklapaju i nadopunjuju igre su razvrstane u četiri kategorije: funkcionalne, konstruktivne, simboličke i igre sa pravilima (Grgec-Petroci, 2010):

Funkcionalne igre: Sastoje se od jednostavnih mišićnih pokreta koji se ponavljaju, razvijaju se motoričke sposobnosti i savladava određena vještina. Primjeri takvih igara su: bacanje, igre  vodom, guranje lopte, povlačenje, skakanje gore – dolje.

Konstruktivne igre: Učenici koriste razne predmete kako bi nešto stvarali. Konstruktivna igra može biti individualna, u njoj mogu sudjelovati roditelji, učitelji i druga djeca. Primjeri su crtanje i bojanje, gradnja kockama, slaganje puzli, rezanje i lijepljenje slika. Ovakvim igrama djeca razvijaju logičko zaključivanje, rješavanje problema i kreativnost.

Simbolička igra: Za ovu igru se još koriste nazivi igra imitacije, igra iluzije, igra fikcije, itd. Igra uloga je aktivnost u kojoj je učenik, motiviran željom – živjeti društveni život s odraslim članovima društva; prvo, uzima ulogu odraslog; drugo, stvara igrovnu situaciju putem prijenosa značenja s jednog predmeta na drugi; treće, uvjetno prikazuje djelatnost odraslih, modelirajući motive, ciljeve i norme odraslih (Duran, 1995). U simboličkoj igri dijete pretvara sebe i druge stvari iz stvarnih u zamišljene tj. predmeti i ljudi postaju ono što nisu. Također, igraju  uloge različitih junaka koji imaju sposobnosti koje predstavljaju ono najbolje u ljudskoj prirodi. Kada se dijete poistovjeti s junakom, ono razvija osjećaj vlastite važnosti i moći. Obilježja junaka su: – dobri, mudri, neustrašivi, snažni, brzi, jaki, mogu letjeti, plivati satima pod vodom ili mijenjati oblik tijela – uspješno rješavaju svaki problem, a rješenja su im uvijek dobra i rado prihvaćena kod djece (Neljak, 2009). Simbolička igra razvija vještine u rješavanju socijalnih problema, uči o vrijednostima, razvija govorne vještine, potiče maštu, izražava svoje osjećaje, te kroz igru „priča“ o svojim problemima, brigama i svom viđenju svijeta.

Igre s pravilima: Učenik sudjeluje u igri s već gotovim pravilima koja su preuzeta od starijih generacija ili stvara nova. Prema Piagetu igre s pravilima javljaju se u dobi od 7. do 11. godine, te se zadržavaju tijekom cijeloga života. Igre mogu biti sa senzomotoričkim kombinacijama poput trčanja, loptanja, itd., ili intelektualnim kombinacijama poput kartanja ili šaha. U igrama s pravilima učenici uče da su pravila važna u životu te ih treba poštivati, uče se nositi i s uspjehom i s neuspjehom, vježbaju suradnju, međusobno razumijevanje, te logičko razmišljanje. Igre koje se temelje na osnovnim oblicima kretanja: hodanje, trčanje, skakanje, bacanje, omogućuje da se igrom pozitivno utječe na organe za disanje, kretanje, živčani sustav, rad srca i na druge organe i organske sustave. Samostalan izbor igara od najmlađih dana veoma pozitivno utječe na poboljšanje i razvoj motoričkih sposobnosti učenika. Pozitivno utječu i na psihički razvoj učenika: pomažu formiranju i razvijanju pamćenja, pažnje, mašte i maštanja, kompenziranju različitih psihičkih smetnji i nedostataka. Sloboda i neograničenost pokreta te atmosfera u zajednici s drugima pozitivno utječu ne samo na rasterećenje živčane napetosti, već i na poboljšanje pojedinih psihičkih funkcija, osobito učenika u kojih su slabije razvijene (Findak, 1994).

Posljednjih godina porastao je interes za fenomen igre. Pažnju na igru skrenuli su psiholozi ističući njeno veliko značenje u životu djeteta. Postoji veza između igre i rada, a posebno slobodnog i stvaralačkog rada. Igra s razvojem djeteta postepeno prerasta u rad. Kako je igra karakteristika djetinjstva, normalno je da je privukla pažnju i pedagoga. Rezultati provedenih istraživanja upućuju na didaktičku vrijednost igre jer igra pozitivno utječe na rezultate učenja, a posebno na trajnost znanja, na pažnju i aktivnost učenika. Igra se pokazala posebno korisnom u radu s prosječnim i ispodprosječnim učenicima, dok za iznadprosječne ne znači neku prednost u odnosu prema drugim nastavnim postupcima. Igra otvara nove, još neiskorištene mogućnosti prirodnog učenja i uspješnijeg odgojnog djelovanja (Bognar, 1986).

Da bi igra bila učinkovita učitelj treba obratiti pažnju na pravilan izbor igre i dobru organizaciju. Treba početi s primjenom što jednostavnijih elementarnih igara. Nakon što učenici usvoje osnovna pravila igranja treba primjenjivati igre koje postavljaju veće zahtjeve i što se tiče pravila i kretanja. To su obično igre u parovima, trojkama i četvorkama (štafetne igre), u kojima konačan rezultat zavisi od više učenika. U daljnjoj etapi učenja slijede momčadske igre u kojima se učenici pripremaju i osposobljavaju za sportske igre. U sportskim se igrama u početku trebaju primjenjivati jednostavnija pravila. Ta pravila se kasnije nadopunjavaju ovisno od stupnja savladanosti učenika i taktike igre (Findak, 1994). Jedan od temeljnih uvjeta je primjena igara u skladu s karakteristikama rasta i razvoja te osobinama i sposobnostima učenika. Pri razvoju djece u školskoj dobi postoje primjetne individualne razlike nastale genetskim ili okolinskim faktorom. Upravo iz tog razloga s djecom treba izvoditi one igre koje će najbolje odgovarati njihovoj dobi, ali i razvojnim karakteristikama. Prilikom odabira primjerenih igara treba uzeti u obzir specifična obilježja djece koje se mogu podijeliti na (Grčić- Zubčević i Marinović, 2009):

• plastičnost dječjeg organizma
• tjelesni rast i razvoj
• psihički razvoj
• socijalni razvoj.

Obilježja dječjeg organizma su izrazito važna. Zbog toga im se i pristupa na sasvim drugačiji način kada je u pitanju uključivanje u sportsku aktivnost koja može imati značajnu ulogu u odrastanju i razvoju mladog organizma.

Plastičnost: Dječji organizam se može mijenjati pod utjecajem povoljnih ili nepovoljnih uvjeta. Može  donijeti mnoge prednosti, ali i opasnosti  stoga je veoma je bitan odabir intenziteta.

Tjelesni rast i razvoj: Nepridržavanje zdravog načina života može dovesti do jako loših posljedica od promjena u djetetovom izgledu, tempu njegova razvoja do nemogućnosti bavljenja sportom. Tjelesna aktivnost izrazito pozitivno utječe na dječji organizam i zbog toga s njom treba početi rano, pri tome se misli na dječju igru koja je sastavni dio djetetova života, a kasnije naravno i u uključivanje u organiziranu sportsku aktivnost. Trebamo biti oprezni da se sa sportskom aktivnosti ne počne prerano kako ne bi došlo do negativnog utjecaja na dijete.

Kostur, kralježnica, prsni koš Kostur djeteta mlađe školske dobi još uvijek je nerazvijen i veoma gibak. Kosti još nisu dovoljno očvrsnule. Proces okoštavanja se nastavlja i ne odvija se ravnomjerno. Kralježnica nije ravna kao što je bila u djetetovoj prvoj godini života nego je blago iskrivljena. Ako dijete nepravilno sjedi u školskoj klupi, nosi neprimjerenu težinu knjiga te je neprimjereno opterećeno za vrijeme vježbanja ili rada, postoji velika mogućnost da će se kralježnica iskriviti (Findak, 1994). Prsnom košu se u razdoblju mlađe školske dobi naglo povećava obujam i on se naglo razvija. Ujedno povećavanjem prsne šupljine i razvojem mišića, povećava se i vitalni kapacitet organizma.

Disanje: Kod učenika koji imaju slabije razvijene dišne organe važno je obratiti pozornost na njih jer su podložni i skloni upalama.

Mišići: Rast i razvoj kostiju povezan je s radom mišića. Najprije se razvijaju veće mišićne skupine zatim manje. Snaga djece mlađe školske dobi znatno je manja nego u odraslih pa se tako mišići brže umaraju. Vježbe za djecu trebaju imati osobine dinamičkog rada mišića, koje pospješuju razvitak kostiju i samih mišića.

Srce i krvožilni sustav: Srce je kod najmlađe djece relativno veće nego u odraslih, a krvne žile su relativno šire. Sposobnost koordinacije pokreta kod djece ovisi o razvoju viših središta i moždane kore. Odrastanje, igra i svakodnevno druženje s djecom omogućuju pravilan razvoj mozgovnih središta. Sam nedostatak motoričke igre može dovesti do zaostajanja u psihosomatskom razvoju kao i u području razvijanja motoričkih karakteristika i sposobnosti (Findak,1994).

Razvoj živčanog sustava: Živčani sustav još uvijek nije dovoljno razvijen, a nedovoljna razvijenost utječe na pokrete djece. Pokreti im nisu dovoljno određeni. Iz tog razloga neophodno je koristiti veliki broj ponavljanja određenih struktura kretanja kako bi se pokreti automatizirali. Dječjem gibanju nedostaje preciznosti u izvođenju pokreta što se može manifestirati pri izvođenju određenih radnji u igri.

Psihički razvoj: Važno je da učitelj osim stvaranja ugodne atmosfere i ozračja obrati pažnju i na osnovne dječje psihičke potrebe, koje se mogu sagledati kroz ljubav (prijateljstvo, ugoda, osjećaj bliskosti), kroz moć (svako dijete je jednako važno i vrijedno, važno je mijenjanje uloga u igrama), kroz zabavu i igre (osjećaj radosti kod savladavanja zadatka) i kroz slobodu (samostalno izvođenje zadataka, neovisnost o kretanju).

Socijalni razvoj: Igre u paru ili grupne igre pojedinoj djeci će biti novo iskustvo pa će stoga malo teže i sporije savladavati određene zadatke. Provođenjem aktivnosti u grupi djeca zadovoljavaju svoju potrebu za komuniciranjem u različitim situacijama. Dijete stječe svoj položaj u grupi, uči kako se prilagoditi višim grupnim zahtjevima te izgrađuje svoje radne i moralne osobine.

Igre za uvodni dio sata

1. Otimanje repića: Učenike podijelimo u dvije jednake ekipe. Jedna ekipa za pasom ima crvene repiće (marame ili vrpce), a druga ima bijele. Igra se izvodi u određenom prostoru, a zadatak je da igrači jedne ekipe otmu što više repića igračima druge ekipe, ali da istodobno čuvaju svoje repiće. To će postići spretnim izbjegavanjem protivnika. Pobjednik je ona ekipa koja u određenom roku otme što više protivničkih repića ili otme sve repiće.
2. Ribarova mreža: Odredimo jednog učenika kao ribara, ostali učenici koji se slobodno kreću dobivaju ulogu riba. Zadatak ribara je da uhvati sve ribe. Ona riba koju ribar dotakne smatra se upecanom te ona nastavlja s ribarom loviti druge ribe držeći se za ruke. Svaka dalje ulovljena riba uključuje se u ribarovu mrežu te se ona ujedno i povećava. Trebamo napomenuti da loviti mogu samo krajnji igrači dok se ostali moraju čvrsto držati za ruke. Ukoliko se mreža prilikom hvatanja prekine, hvatanje ne vrijedi. Onaj igrač koji ostane posljednji, on postaje novi ribar.
3. Trčanje prozivanjem brojeva: Učenici su podijeljeni u četiri vrste i prebrojani od prvog do zadnjeg u svakoj vrsti. Kada učitelj prozove npr. broj dva, svi učenici koje je učitelj odredio da su broj dva trče oko svoje vrste do svoga mjesta. Onaj učenik koji prvi dotrči natrag do svoga mjesta donosi svojoj grupi jedan bod. Za vrijeme trčanja učenici se ne smiju hvatati za ruke u vrsti. Pobjednik je ona vrsta koja sakupi najviše bodova.
4. Traženje svoje kuće: Na tlu učitelj nacrta onoliko krugova koliko ima učenika. Učenici trče po vježbalištu i na učiteljev znak moraju što brže sjesti u jedan krug.

Igre za glavni dio sata

U glavnom dijelu sata koriste se  igre koje potiču razvoj motoričkih sposobnosti. Najčešće su to natjecateljske igre koje djeca jako vole. Prije početka svake igre bitno je naglasiti kako se igra zove i jasno  izreći pravila.

1. Dodavanje lopte u krugu: Učenici su podijeljeni u tri skupine. Svaka skupina je u formaciji kruga tako da krug čini onoliko obruča koliko je učenika u skupini. Obruči su udaljeni oko 2 m. Svaki učenik stoji u jednom obruču. Jedan učenik u skupini ima loptu. Na znak učitelja dodaje loptu učeniku s jedne strane koji loptu dodaje dalje. Kada lopta napravi puni krug, odnosno kada dođe do učenika koji je počeo igru, skupina digne ruke u zrak kao znak da su završili zadatak. Prva skupina osvaja tri boda, druga skupina dva boda, a posljednja skupina jedan bod. Igra se ponavlja nekoliko puta. Konačni pobjednik je skupina s najviše osvojenih bodova.
2. Tko će bolje: Učenici su podijeljeni u nekoliko kolona. Na dani znak prvi iz kolone trči do stalka, obiđe ga, uzima vijaču, jedanput ju preskoči, spušta vijaču i trčeći se vraća na mjesto svoje 39 kolone. Sljedeći igrač kreće tek nakon što mu je prethodni iz kolone koji je obavio zadatak da ruku. Pobjeđuje ekipa koja prva izvrši zadatak.
3. Vođenje lopte i kotrljanje kroz tunel: Učenici su podijeljeni u tri kolone. Prvi u koloni ima nogometnu loptu i na znak vodi loptu na način koji želi oko čunja sve do začelja svoje kolone. Svi učenici u koloni stanu u raskoračni stav i tako naprave tunel.  Kroz njega će učenik s loptom uputiti loptu do prvog učenika u koloni koji ponavlja zadatak. Kada kolona završi zadatak, prvi učenik u koloni do kojeg je kroz tunel stigla lopta, podiže loptu u zrak. Prva kolona dobiva 3 boda, druga kolona 2 i treća kolona 1 bod. Igra se ponavlja nekoliko puta, a konačni pobjednik je kolona s najviše bodova.
4. Štafetna igra 1 + 2 + 3…: Učenici su u formaciji tri do četiri kolone (u svakoj koloni ne bi trebalo biti više od pet učenika). Između kolona je nešto veća udaljenost. Ispred svake kolone je čunj. Na znak prvi iz kolone trči oko čunja, vraća se do svoje kolone i hvata za ruku sljedećeg učenika u koloni pa zajedno s njime trči oko čunja. Par se vraća do kolone, drugi učenik iz para hvata za ruku sljedećeg učenika i tako nastala trojka trči oko čunja, vraća se do kolone, hvata sljedećeg učenika za ruku i izvodi isti zadatak sve dok kolona kao cjeloviti lanac ne završi zadatak. Pobjednik je ekipa koja se prva ponovno postavi u početnu formaciju kolone.

Igre za završni dio sata

1. Žmireći uskim putom: Na tlu igrališta nacrtana su dva putića široka 1 m, a duga oko 10 m. Učenici su raspoređeni u dvije kolone iza svojih putića. Prvi učenik u koloni ima povez na očima. Zadatak je prijeći putić zavezanih očiju, a da se ne dodirnu crte puteljka. Učenik koji dodirne crtu, ispada iz igre. Pobjeđuje kolona u kojoj više učenika ni jednom nije dotaknulo crtu.
2. Uhvati loptu i dovrši riječ: Učenici su u formaciji kruga. U sredini je jedan učenik koji drži loptu. On dodaje loptu nekom učeniku i započne riječ jednim slogom. Učenik koji uhvati loptu treba završiti riječ slovom, jednim slogom ili s više slogova (ma – k, ta – ta, ma – rama, ma – tematika, sun – ce…). Ako učenik ne uspije uhvati dobačenu mu loptu i/ili ne uspije u nekoliko sekundi dovršiti započetu riječ, ispada iz igre. Pobjednik je učenik koji posljednji ostane u krugu.
3. Prebaci obruč preko kapetana: Učenici su podijeljeni u tri kolone. Svaki učenik ima manji obruč i drži ga u ruci. Ispred kolone, na udaljenosti od 3 – 4 m je obruč u kojem stoji jedan učenik kapetan. Učenici imaju zadatak sa startne crte pokušati prebaciti obruč preko kapetana koji nastoji pomicanjem uzdignutih ruku sklopljenih dlanova uhvatiti dobačeni obruč. Pobjeđuje ekipa s više obruča na kapetanu. Također se može bodovati s 3, 2, i 1 bodom te se nakon više odigranih igri zbrajanjem svih bodova proglašava konačni pobjednik.
4. Lebdeći baloni: Učenici su podijeljeni u dvije skupine. Svaka skupina ima svoj balon. Na znak, balone bacaju u zrak i stalnim odbijanjem nastoje ih što duže zadržati u zraku. Pobjednik je skupina koja najduže zadrži balon u zraku.

Djeca imaju prirodnu i urođenu potrebu za igrom kao osnovnim sredstvom za razvoj. Elementarne igre kao najjednostavnije igre objedinjuju fizičke aktivnosti, imaju elemente stvaralačkih igara, potiču na razmišljanje i intelektualni razvoj. Služe kao terapeutsko sredstvo, omogućavaju ispravan rast i razvoj djeteta. Igre koje su prilagođene uzrastu djece  emocionalni su ventili u pražnjenju nakupljene energije i osjećaja. Djeca su zaokupljena svojom okolinom, vole sve pipati, istraživati, postavljati pitanja, oponašati pokrete, a kada se umore od jedne aktivnosti traže drugu. U različitim  literaturama opisano je preko šesto elementarnih igra, što pruža učitelju neiscrpan izvor različitih korisnih aktivnosti. Elementarne igre kao i kompleksnije igre razvijaju dijete na mnogim aspektima te stvaraju najbitniji temelj za zdrav život i svakodnevne navike budućeg čovjeka, dug, fizički aktivan i discipliniran život naspram sjedilačkog načina života. Učitelj treba poticati uključivanje djece u sportske programe i neprestano ukazivati na važnost zdravog života.

Literatura:

1. FINDAK, V. (1994.) Tjelesna i zdravstvena kultura u osnovnoj školi. Zagreb: Školska knjiga
2. FINDAK, V. (2003.) Metodika tjelesne i zdravstvene kulture,priručnik za nastavnike tjelesne i zdravstvene kulture.3. izdanje. Zagreb: Školska knjiga.
3. KOSINAC, Z. (1999.) Morfološko-motorički i funkcionalni razvoj djece predškolske dobi, udžbenik za odgajatelje i učitelje. Split: Udruga za šport i rekreaciju djece i mladeži Grada
4. GUNTHER, T. (2001.) 1000 zabavnih igara. Zagreb: Mozaik knjiga
5. DURAN, M. (2003.) Dijete i igra. Zagreb: Slap
6. PEJČIĆ, A. (2005.) Kineziološke aktivnosti za djecu predškolske i rane školske dobi. Rijeka: Visoka učiteljska škola Rijeka
7. BOGNAR, L. (1986.) Igra u nastavi na početku