Godine 1800. u gradskim je područjima živjelo samo 2,5% svjetskoga stanovništva, no do 1980. njegov se udio popeo na više od 40%. Seosko je stanovništvo najzastupljenije u zemljama u razvoju, osobito u Africi i Aziji, ali se u tim zemljama nalaze i gradovi s najvećom stopom rasta stanovništva. Gradovi su najgušće naseljena područja svijeta. Tako, primjerice, gustoća stanovnika u saveznom distriktu u kojem se nalazi i grad Mexico iznosi oko 7000 na četvorni kilometar, a za Meksiko kao cjelinu svega 41.
Što je to grad?
Urbanizacija se odvija tako da se ljudi sele iz seoskih područja u manje i veće gradove u potrazi za poslom, boljim uslugama – primjerice obrazovnim i zdravstvenim – te višim životnim standardom. To je seljenje postalo moguće tek kad su se poljodjelske metode toliko usavršile da je za obradu zemlje trebalo manje radne snage. Tako je, na primjer, 1990. u Britaniji u poljodjelstvu, šumarstvu i ribarstvu bilo zaposleno svega 1,3% od ukupnog broja radnika. Od deset Britanaca, više od devet ih živi u gradovima.
Da bismo izračunali koliki dio stanovnika neke zemlje živi u gradu, moramo najprije definirati što grad uopće jest. Te definicije ponekad su vrlo različite. Tako su, primjerice, mnogi britanski gradovi manji od nekih indijskih sela. Svaka zemlja ima svoje kriterije pri određivanju što je to „grad“.
Da bi se neko naselje proglasilo gradom, u njemu, ako je u Danskoj, treba živjeti najmanje 250 ljudi, ako je u SAD-u 2500, a u Grčkoj barem 10.000. Da bi bila proglašena gradom, naselja u Hrvatskoj – osim administrativnog kriterija – moraju ispunjavati još dva: moraju imati najmanje 2000 stanovnika i udio nepoljoprivrednog stanovništva veći od 90%.
Gradovi u povijesti
Masovna urbanizacija razmjerno je nova povijesna pojava. Prije početka industrijske revolucije koncem 18. stoljeća, udio gradskog stanovništva bio je vrlo malen. Kroz čitavu poznatu nam povijest gradovi su bili relativno malobrojni i u pravilu neveliki.
Prvi su gradovi iznikli u dolini Tigrisa i Eufrata u jugozapadnoj Aziji oko 3500. pr. Kr., da bi potom oko 3000. pr. Kr. niknuli u dolini Nila, a oko 2500. pr. Kr. i u dolini Inda. Prvi su se kineski gradovi pojavili oko 1600. pr. Kr. 
Nekoliko velikih gradova u starom vijeku, na primjer Babilon, Beijing (Peking), a kasnije Bizantium (današnji Istanbul) i Rim, koji su u nekom povijesnom trenutku imali oko milijun stanovnika, bili su svakako iznimke. Njihov rani rast treba pripisati činjenici da su to bili najvažniji gradovi velikih imperija.
Druga skupina velikih gradova, među koje ubrajamo srednjovjekovni Bruges, Genovu, London i Pariz, bili su važna trgovačka središta, no bez obzira na svu svoju impresivnost, ti su gradovi bili ipak bili skromne veličine usporedimo li ih s modernim urbanim područjima poput Ciudad Mexica, čiji je broj stanovnika 1990. procijenjen na 14 milijuna.
Urbanizacija je postala mogućom tek nakon što su ljudi naučili sijati usjeve i uzgajati stoku, što se dogodilo prije 10 do 12 tisuća godina. To je otkriće omogućilo ljudima da napuste svoj raniji nomadski (skitalački), lovački i sakupljački način života i prihvate seljačku vezanost za zemlju. A kad su seljaci počeli proizvoditi više hrane no što im je trebalo za druge proizvode, primjerice plugove.
Industrija usluga
Pa ipak, gradovi nisu mogli postojati prije nego što je postalo moguće skupljati i raspodjeljivati viškove hrane. To je značilo da su se morale pojaviti specijalizirane grupe ljudi koje se nisu bavile proizvodnjom hrane, nego nuđenjem usluga u zamjenu za hranu.
Tako je, primjerice, u starom Babilonu postojalo nekoliko specijaliziranih grupa. Među njima su bile vladajuća i svećenička klasa a također i poslovne i trgovačke skupine koje su mogle kanalizirati hranu i usluge. U gradu su još bili zanatlije, vojnici i tako dalje. Tako bismo mogli reći da je grad zapravo bio zajednica ljudi koji su nudili širok raspon usluga. Gradovi su postali povezani s civilizacijom. Oni su bili središta blagostanja, a svoje su bogatstvo počeli oglašavati monumentalnim zgradama. Ljudi su govorili da su gradske ulice “popločane zlatom”. Svjetlucavost gradova nastavlja privlačiti ljude sa sela sve do naših dana.
Gradovi su se pojavljivali na vrlo različitim mjestima. Trgovački su se gradovi razvili kao žarišta trgovine u poljodjelskim krajevima. Drugi su pak gradovi utemeljeni na vrhuncima koje je bilo lakše braniti. Mnogi su gradovi izrasli na trgovačkim putovima. Tako je primjerice Pariz na samom početku bio naselje na jednom otoku Seine – gdje je rijeku bilo najlakše prijeći – dok su se u širokim estuarijima rijeka i zaklonjenim prirodnim lukama razvijali lučki gradovi.
Za vrijeme industrijske revolucije mnoge su gradske zajednice izrasle u područjima s obiljem prirodnih bogatstava, primjerice ugljena. Drugi je faktor klima. Danas jako brzo rastu gradovi u Sunčanom pojasu (Sun Belt) na jugu SAD-a, zato što njihovo toplo i zdravo podneblje privlači ljude iz hladnijih krajeva na sjeveru.
Sjedišta moći
Neki gradovi, kao što su London i Pariz, postali su velikim sjedištima moći širenjem svjetske trgovine poslije renesanse u 15. i 16. stoljeću. Ipak je do industrijske revolucije, koja je počela u Britaniji koncem 18. stoljeća, bilo razmjerno malo velikih gradova.
Koncem 19. stoljeća više je od polovice ljudi u Britaniji i Njemačkoj živjelo u urbanim područjima. Urbanizacija je napredovala na sličan način i u drugim zemljama koje su se slično razvijale. Tako je, na primjer, 1920. u SAD-u 51,2% stanovništva živjelo u gradovima.
U svijetu kao cjelini, međutim, urbanizacija je napredovala mnogo sporije. Procjenjuje se da je 1800. godine 2,4% svjetskog stanovništva živjelo u gradskim područjima; taj se udio do 1900. popeo na 9,2%. On je, međutim, do 1990. narastao već znatno iznad 40%:
Većina rasta urbanoga stanovništva koncem 20. stoljeća ipak se nije odigrala u industrijaliziranim zemljama. Do najvećeg je rasta došlo u takozvanim predindustrijskim državama, to jest u privredama koje ovise poglavito o zemljodjelstvu. Brzina kojom se današnje seosko stanovništvo u Latinskoj Americi, Aziji i Africi seli u gradove veća je čak nego u Europi u 19. stoljeću.
Taj se trend dramatično očituje u porastu broja gradova s više od milijun stanovnika. Godine 1800. samo se jedan grad – a bio je to London – približio broju od milijun stanovnika. Već 1850. London je imao dva milijuna stanovnika, a Pariz samo jedan milijun. Godine 1900. milijunski gradovi bili su i Berlin, Beč, Moskva, Sankt Petersburg, New York City, Chicago, Philadelphia, Tokyo i Calcutta.
Sredinom 1980-ih na svijetu je bilo 230 mijunskih gradova. Od njih je 36 imalo više od tri milijuna stanovnika, a 22 više od pet milijuna. Značajno je da se dvije trećine tih milijunskih gradova nalazi u nerazvijenom dijelu svijeta.
Tekst je izvorno objavljen u 15. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
