Ušljivost se često miješa sa šugom, ali osim što su uzročnici obiju bolesti paraziti, nijedno drugo svojstvo nije im zajedničko. Razlikuju se u lokaciji na organizmu koju zahvaćaju, tijeku bolesti te liječenju.
Vrste uši
- tjelesna uš (pediculus humanus) u čiju podvrstu spada i nama važna uš koja obitava na vlasištu (pediculus capitis),
- stidna uš (pediculus pubis) koja je nešto malo manja od uši glave, a osim na genitalnim dlakama, može se naći i na dlakama pazuha, a kod djece i na trepavicama i obrvama. Hrani se sisanjem krvi, a prenosi se uglavnom spolnim kontaktom, a nešto rijeđe preko posteljine, rublja ili ručnika.
Uš glave uglavnom obitava na lokacijama vlasišta gdje je koža topla, odnosno iza ušiju, te na potiljku u brazdama kože. Građena je od glave i tri para nogu. Noge završavaju sa sitnim kandžicama kojima se odrasla uš hvata za dlaku domaćina i tamo se čvrsto drži. Na glavi ima usta kroz koja ispušta tekućinu i tako sprječava koagulaciju krvi te ju čini pitkom za sebe nakon što probije kožu.
Odrasla uš živi u prosjeku oko dva tjedna. Tijekom života, nakon što se spari s mužjakom, snese u prosjeku oko 200tinjak sitnih, bijelih, obično duguljastih jajašaca, veličine do 1mm (često ih se zamijeni za perut), a zovu se gnjide. Gnjida je mlado od uši. Gnjide se nalaze prilijepljene uz sam korijen kose.
Uš, kao i gnjide, ne ukopavaju se u kožu, nego se kreću isključivo po dlakama. Nakon što se odrasla uš makne s domaćina, ovisno o okolini, može preživjeti najdulje do dva dana, dok gnjida preživi tek nekoliko sati.
Prvi i najvažniji simptom bolesti je svrbež, koji nastaje radi čisto mehaničkog podražaja nožica uši na kožu glave te neugodnog peckanja uslijed sisanja krvi. Sama uš ne prenosi nikakav mikroorganizam pa nema bojazni od naknadne zaraze bakterijskom ili virusnom bolešću. Međutim neprekidnim češkanjem nastaju ranice na glavi pa premda sama uš na sebi i nema mikroorganizama, uslijed zapuštenog vlasišta, naknadne infekcije su moguće, premda izuzetno rijetke.
Uši i gnjide najlakše se mogu otkriti pažljivim pregledom vlasišta. Premda danas postoje i razni elektronski uređaji za detekciju uši, ipak je zbog njihove nedovoljne preciznosti preporučljivo i nakon korištenja uređaja još jednom pažljivo pregledati vlasište.
Uš glave se rijetko, odnosno skoro nikada ne prenosi direktnim kontaktom dvaju vlasišta. Najčešći prijenosi su preko posteljine, deka, ručnika, odjeće, češljem, ili preko kape. Kod djece je moguć prijenos preko raznih plišanih igračaka, ukosnica, itd.
Periodički gledano ušljivost se najčešće pojavljuje sredinom ljeta. Obzirom na učestalost druženja, manja školska djeca, te djeca u vrtićima su najčešći „klijenti“ ušljivosti.
Uš pije krv i do nekoliko puta na dan, i svaki put ispušta svoj sok, i to je također veliki poticaj svrbeža vlasišta, a ne alergija na uš kao što je često mišljenje u populaciji.
Kako ukloniti uš
Uš se s glave može ukloniti mehanički ili kemijski, ali najbolje je kombinirati te dvije metode. Za češalj kojim se uklanjaju uši i gnjide nije nužno da bude od metala, jer bi takav češalj mogao nehotice dovesti do ozljede već iritiranih područja. Važno je da češalj bude gust, tako da mu prilikom češljanja što manje gnjida i uši promakne.
Od kemijskih supstanci postoje mnogi šamponi koji se koriste za liječenje, ali nikad bez dodatnog raščešljavanja. Šampon se koristi oko 2 puta tjedno te još tjedan dana nakon što je ustanovljeno da ušljivosti više nema. Postoje i posebni prašci koji uništavaju uši te se koriste jedan puta tjedno, a nakon toga postupka treba drugi dan oprati kosu običnim šamponom. Naravno, raščešljavanje također spada kao metoda liječenja.
Postoji i tzv. preventivni raspršivač, koji služi kao repelent za uši, nije kemijski štetan, ali je njegova upotreba rijetka uslijed visoke cijene na tržištu.
Ostali, alternativni načini uklanjanja ušljivosti su korištenje omekšivača za kosu u kombinaciji s raščešljavanjem te istodobno korištenje češlja i ispiranje kose u toploj vodi. Također je moguće korištenje raznih eteričnih ulja, koja se apliciraju na češalj prije raščešljavanja. Takvi načini mogu biti korisni kao prevencija, ali kada se utvrdi da dijete ima ušljivost, ipak preporučujem kombinaciju specijalnog šampona i češljanja.
Najbolji način prevencije ušljivosti, osim higijene vlasišta, je redovito šišanje, jer se uš na kraćoj kosi teže zadržava. Ukoliko osoba ima dugu kosu, preporučljivo je svezati kosu u rep tijekom faze čišćenja od ušiju – razušivanja, zbog drugih ljudi.
Kod upornog raščešljavanja vlasište često postane crveno-smeđe pa pretjerano raščešljavanje nije preporučljivo.
Ukoliko se ustanovi da dijete ima ušljivost, treba obavijestiti liječnika opće prakse, koji će po potrebi poslati dijete specijalistu školske medicine ili će obavijestiti epidemiologa te ispričnicom opravdati djetetov izostanak iz škole naredna dva tjedna.
Ušljivost se često poistovjećuje s lošim socijalnim standardom, jer je ustaljeno mišljenje da samo loši higijenski uvjeti dovode do naseljavanja uši. To je pogrešno razmišljanje, jer nitko nije kriv ako je slučajno došao u kontakt s komadom odjeće „zaražene“ osobe. Za što brži oporavak i prevenciju širenja zaraze, važno se usmjeriti na liječenje bolesti i strogo održavanje opće higijene cijelog kućanstva tijekom trajanja bolesti.
Dinko Kolarić, dr. med.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
