U današnje vrijeme televizijskih prijemnika, Interneta, računalnih i playstation igara, dijete veći dio svog slobodnog vremena posveti elektronskoj zabavi, a hobiji, sport i druženje s prijateljima i obitelji padaju u drugi plan.
Ovisnost o televiziji jedan je od uzroka pretilosti
Zabrinjavajuća je činjenica da prosječno dijete provede 1.680 minuta ispred televizije tjedno, dok s roditeljima provodi tek 38.5 minuta u suvislom razgovoru.
Djeca postaju ovisnici o televiziji već oko treće godine i to često krivnjom roditelja koji nemaju ili ne pronalaze dovoljno vremena brinuti se za njih i provoditi kvalitetno vrijeme s njima, nego ih umiruju televizijom, kao da je to neka vrsta odgojiteljice. Na taj način roditelji svjesno ili nesvjesno preuzimaju aktivnu ulogu u narušavanju fizičkog i mentalnog zdravlja svog djeteta.
Jedan od ozbiljnih zdravstvenih problema koji je posljedica neaktivnosti uzrokovane prekomjernim sjedenjem ispred televizije jest pretilost, koja pogađa sve veći broj djece.
Pretilost potiču televizijske reklame i ostali sadržaji na televiziji koji promoviraju nezdravu prehranu u vidu grickalica, gaziranih pića, te raznih vrsta brze hrane predstavljajući ih na oku primamljiv način.
Dokazana pretilost u djece školske dobi, koja previše gledaju televiziju, čini se sve češćom i kod djece predškolske dobi, a situacija je još gora ako roditelji smjeste televizijski prijemnik ili neku drugu vrstu tehnologije namijenjene pasivnoj zabavi u dječju sobu, kažu istraživači sa sveučilišta Columbia (New York). U istraživanju je sudjelovalo 2 761 osoba s djecom u predškolskoj dobi, te je otkriveno da djeca s televizijskim prijemnikom u vlastitoj sobi tjedno gotovo pet sati više gledaju televiziju od onih koji ga nemaju.
Negativni utjecaji televizije
Stručnjaci upozoravaju da je problem ovisnosti o televizijskim sadržajima ravan ovisnosti o drogama te da je taj fenomen odavno prerastao osobnu razinu, postavši kulturnim i nacionalnim pitanjem.
Televizija osiromašuje osjećaj zajedništva. Što više djeca i odrasli gledaju televiziju, manje vjeruju jedni drugima i manje je vjerojatno da će sudjelovati u organiziranim aktivnostima izvan kuće.
Stoga, razgovarajte sa svojom djecom i potičite ih da podijele s drugima svoje misli i ideje. Ohrabrite ih da čitaju knjige. U slobodno vrijeme ne prepuštajte ih samima sebi, već im ponudite neki sadržaj koji će ih odvući od televizije.
Otvoreni poziv na kupovinu
Televizija kao medij ima vrlo snažan utjecaj na sve dobi i uzraste kako djece tako i odraslih, pa nas između ostalog potiče na kupovinu proizvoda i usluga koji nam u osnovi uopće nisu potrebni. Dok se odrasli još nekako mogu oduprijeti takvim pozivima na kupovinu, djeca su u tome neiskusna i vrlo su pogodno tlo da tvrtke čiji se proizvodi reklamiraju ostvare profit.
Tako se može primijetiti da se u medijima pojavljuje nekoliko zabrinjavajućih obrazaca poput “potražite nas u trgovinama” u reklamama za igračke i sličice.
Postoji određena bojazan da, kao posljedica ovisnosti o televiziji, stajališta djece neće više biti plod odrastanja u obitelji i s vršnjacima, nego će biti rezultat pripravljenih i prostudiranih medijskih poruka s određenim ciljem koji u najviše slučajeva korespondira s težnjom da se zaradi novac.
Stoga je hrvatsko vijeće za elektroničke medije izreklo upozorenje nacionalnim i lokalnim televizijama zbog emitiranja neprimjerenih programskih sadržaja za djecu i maloljetnike, što se odnosi na pojedine TV emisije, ali i reklame.
Nasilje na malim ekranima
Djeca tijekom razvoja uče kako razlikovati dobro od lošeg, kako se ophoditi prema drugima, kako rješavati probleme… Sve to će najbolje naučiti iz vlastitog iskustva, iskustva drugih, ponajprije roditelja i bližih prijatelja, ali i iskustava prikupljenih gledajući televizijske sadržaje.
Djeca uče opažanjem ponašanja, pa se može pretpostaviti ukoliko na televiziji gledaju nasilne scene da će takav način ponašanja i sami usvojiti, te primijeniti prilikom rješavanja konfliktnih situacija.
Pokazalo se da je gledanje nasilja na televiziji više povezano s agresivnošću u djece nego igranje nasilnih kompjutorskih igara, jer djeca scene na televiziji doživljavaju realnijima, dok kod kompjutorskih igara lakše razlučuju igru od zbilje.
Roditelji mogu znatno umanjiti utjecaje nasilnih sadržaja na djecu na način da nakon neke odgledane emisije ili filma, objasne djetetu ono što je vidjelo.
Svi navedeni negativni utjecaji televizije nisu razlog da se potpuno zabraniti gledanje televizije, jer televizija je kao i drugi mediji, donijela puno dobroga: sjetite se koliko ste zanimljivih i edukativnih stvari naučili iz TV programa. Nikad niste bili u Egiptu, a neke piramide znate u detalje, gradska djeca kravu nisu nikada vidjela uživo ali savršeno dobro znaju kako izgleda… Nijedan medij ne može tako dobro prenijeti ratove i patnje naroda na udaljenim kontinentima, što je sigurno pridonijelo većoj senzibilizaciji javnosti i mobilizaciji boraca za prava slabijih i ugroženih…
Dakle, televizija, kao ni većina drugih stvari, nije ni crna ni bijela, nego ovisi kako je netko uzme i što od nje napravi.
