Vrančić hrvatski jezik smatra jednim od pet najznačajnijih jezika ondašnje Europe. U Dictionariumu se u polaznome stupcu nalazi latinski (Latine) jezik, a zatim se nižu talijanski (Italice), hrvatski (Dalmatice), njemački (Germanice) i mađarski (Ungarice).
Na naslovnici piše Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmati[c]ae et ungaricae. Cum privilegiis. Venetiis, Apud Nikolaum Morettum, 1595. Zatim dolazi s velikim naslovom posveta s nadnevkom 25. VIII. 1595.: Admodum reverendo viro, D. Alfonso Carrillio autor salutem. U njoj Faust Vrančić svoj petojezični rječnik posvećuje svojemu prijatelju španjolskomu isusovcu Alfonsu Carrillu, koji ga je potaknuo na objavljivanje.
Osim petojezičnoga rječnika, Vrančić u Dictionarium uvrštava i dvostupčani popis hrvatskih riječi koje su prihvatili Mađari, a u završnome poglavlju kršćanskog nauka (Institutio christiana) na pet jezika donosi Deset zapovijedi Božjih, Vjerovanje apostolsko te Oče naš i Zdrava budi Maria.
Faust Vrančić čakavsko narječje naziva dalmatinskim jezikom koje je u ono vrijeme bilo književnim jezikom i njime se u prošlosti govorilo na znatno širem području negoli danas. Rasprostiralo se ne samo po otocima nego i u velikome dijelu dalmatinskoga područja, dopiralo je do Like, porječja Kupe, Slavonije i dijela Bosne, a nekolicina stručnjaka smatra kako se njime govorilo i u Dubrovniku.
Ono je Vrančiću kao Šibenčaninu bilo najbliže i on ga je držao najljepšim među trima hrvatskim narječjima. Svoj procvat i vrhunac doživljava u 16. stoljeću. U njem svoju Juditu piše i otac hrvatske književnosti Marko Marulić.
Vrančićevim rječnikom poslužili su se u sastavljanju svojih rječnika Thesaurus Polyglottus i Hieronymus Megiser te hrvatski leksikografi Jakov Mikalja, Juraj Habdelić, Ivan Belostenec i Ardelio Della Bella.
Uz Vrančićevo dopuštenje češki benediktinac Petr Loderecker 1605. godine u drugome izdanju, koje je također dostupno u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pridodaje još dva jezika, češki (Bohemice) i poljski (Polonice), koji su, kao i njemački stupac, otisnuti goticom.
Treće izdanje Vrančićeva rječnika pod naslovom Dictionarium pentaglottum priredio je i u Bratislavi 1834. objavio mađarski liječnik i leksikograf József Török, četvrto izdanje 1971. godine bibliofilski je pretisak Libera, nakladničke kuće Instituta za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Češki slavist Antonín Měšťan pretisnuo je 1984. Lodereckerovo sedmojezično izdanje, a Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu 1990. objavilo je šesto izdanje, dok je Novi Liber 1992. godine priredio sedmo izdanje, što je zapravo vjeran pretisak prvoga. Godine 2005. Novi Liber pretisnuo je i izdanje iz 1605. godine.
