Krv je u mnogim kulturama oduvijek smatrana nositeljicom života, simbolički je povezivana s vatrom, suncem i toplinom, dok je u nekim kulturama također smatrana boravištem duše. Kao nositeljica života, prema predanjima, predstavljala je predmet interesa različitih zloduha i demona, tako da nije slučajno što su u mnogim starijim religioznim sustavima bogovi i demoni često od svojih štovatelja tražili prinošenje krvnih žrtava. Svijest o važnosti krvi, kao i strah od njenog gubitka, zaogrnut u mitove o zlokobnim stvorenjima koja se njome hrane, predstavlja jezgru mita o vampiru.
Mit i početak povijesti
Mit o vampiru nastao je na temelju dvojstva: krv daje život, a smrt ga kroz čudovište uzima sebi. Najstariji prikaz čovjeka u borbi s čudovištem koje mu želi posisati krv nalazi se na jednoj vazi pronađenoj u današnjem Iranu, a potječe iz prepovijesnog razdoblja. Slijedeći kroz povijest trag ove pojave nailazimo na babilonski mit o Lilith, demonici koja pije krv djeci, i na mnoge predaje slične ovoj. 
Inače, potvrde o vjerovanju krvožednih nadnaravnih bića moguće je pronaći na vrlo širokom prostoru Indije, Kine, Polinezije, pa sve do Južne Amerike i Grenlanda.
Iako podrijetlo takvih vjerovanja nije moguće pripisati jednom narodu i razdoblju, jer ono predstavlja zajedničku ljudsku baštinu, mit o vampiru u “pravom smislu” proizvod je europske civilizacije, a korijeni mu sežu u antičku grčku.
U grčkoj mitologiji postoji poseban odnos između krvi i svijeta umrlih. Tako Homer u Odiseji opisuje Odisejev susret s mrtvacima koje on priziva prinoseći im krvnu žrtvu. Nakon što su se napili krvi, duhovi pokojnika privremeno dobivaju svoju nekadašnju snagu i živost. Ovaj motiv povratnika iz svijeta mrtvih koji biva oživljen krvlju predstavlja jezgru vjerovanja u vampire.
Biblijska predaja pridaje krvi vrlo važno značenje. Mnogi starozavjetni propisi zabranjuju bezrazložno prolijevanje krvi, pa čak i jedenje krvi u životinjskom mesu. U židovskoj je predaji krv oduvijek simbolizirala život ali i nečistoću, jer prolijevanje krvi predstavlja uništavanje života, dakle nešto zlo. Ovime je objašnjen drugi element mita o vampiru: onaj koji uzima krv drugome jest zlonamjerno biće.
Ove dvije predodžbe, jedna grčka i druga hebrejska, našle su svoje zajedničko mjesto u europskoj civilizaciji početkom srednjeg vijeka. Neformalno prihvaćanje neoplatonističke ideje o zasebnom životu nakon tjelesne smrti u ranom kršćanstvu predstavlja sljedeći korak razvoja same priče.
Prema popularnom kršćanskom shvaćanju duše grešnika iščekujući Posljednji sud već se nalazi na mukama i predstavljaju na neki način svijet ni živih ni mrtvih. Takve se duše u određenim okolnostima mogu vraćati među žive, pokušavajući utjecati na stvari koje su ih se ticale za života. 
Ovo osnovno shvaćanje tijekom vremena se izmiješalo s mnoštvom različitih motiva iz legendi i vjerovanja stvarajući postupno sliku o živim mrtvacima koji predstavljaju opasnost za ljude.
Srednji vijek
Prvo poznate zabilježene priče o živim mrtvacima javljaju se u zapadnoj Europi tijekom 11. st. Jedna od najstarijih je izvještaj biskupa iz Cahorsa u Francuskoj (oko 1030. godine) u kojem on govori o izopćenom vitezu koji se i nakon svoje smrti pojavljuje u okolici. Takve se priče tijekom sljedećih stoljeća umnožavaju, a posebno su česte u engleskim kronikama. Autori tih bilježaka još uvijek nemaju posebnog naziva za “žive mrtvace”, pa ih nazivaju jednostavno “mrtvacima koji piju krv” (lat. cadaver sanguisugus).
Vrlo jak poticaj takvim pričama javio se sredinom 14. stoljeća tijekom velikih epidemija kuge i drugih bolesti. Opće stanje straha i nesigurnosti doprinjelo je kolanju takvih priča. 
U to vrijeme zabilježeni su također i prvi slučajevi slučajnog sahranjivanja živih ljudi, što je u mašti njihovih bližnjih stvorilo predodžbu o mrtvacima koji se miču u grobovima i sposobni su iz njih izlaziti.
Istočna Europa
Ovakav tip vjerovanja nije na području srednje i istočne Europe poznat iz vremena prije 14. stoljeća, no nije sasvim jasno je li to zbog toga što takva vjerovanja nisu postojala ili o njima nema sačuvanih podataka. U svakom slučaju, tek tijekom 17. stoljeća Europom se širi sve više priča o živim mrtvacima s područja istočnih dijelova Habsburške Monarhije, Rusije, Srbije, Grčke i Albanije. Jedno od područja koja su posebno dospjela na glas po neobičnim vjerovanjima je i Transilvanija: zabačeno, planinsko područje u današnjoj Rumunjskoj.
Transilvanija je, kao uostalom i mnoga druga područja jugoistočne Europe, došla na glas po svojim stanovnicima koji su smatrani primitivnima, negostoljubivima i vrlo praznovjernima.
Još prije stotinjak godina moglo se jednako obilnu građu o vjerovanjima u vampire prikupiti među seljačkim stanovništvom Bosne, Crne Gore, Srbije ili drugih brdovitih dijelova Balkanskog poluotoka. Transilvanija pak duguje svoju popularnost prvenstveno književnom djelu Brama Stokera, koji će je učiniti sinonimom za ukletu zemlju naseljenu vampirima.
Članak je izvorno objavljen u 60. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
